PSIHOLOG ANĐELA BOROVINA, CENTAR ZA ZAŠTITU MENTALNOG ZDRAVLjA
Strah, osjećaj bespomoćnosti, neizvjesnost, već nekoliko mjeseci su prisutni zbog pandemije. Prije ove pošasti, govorili smo da mentalno zdravlje mnogo utiče na tempo života, a sada, na sve to i virus korona. Kako da očuvamo mentalno zdravlje, za ,,Semberske novine” govori psiholog u Centru za zaštitu mentalnog zdravlja Doma zdravlja Bijeljina, Anđela Borovina.
Pretpostavimo da postoji određeni broj ljudi koji ne prihvata činjenicu da imaju zdravstvenih problema, pa stanje anksioznosti i depresije pripisuje prolaznoj fazi. Šta im savjetujete?
-Danas ćemo vrlo često čuti da ljudi govore da su depresivni ili anksiozni. U situacijama kad nekog izgubimo, kada se suočimo sa nekim životnim teškoćama i problemima, najnormalija stvar je da budemo tužni, zabrinuti, ili nas je strah. To je stanje koje će proći nakon vremena koje je potrebno da se čovjek adaptira na novonastalu situaciju. Trajanje adaptacije je različito, ali nakon određenog vremena čovjek se vraća u prvobitno stanje i tada govorimo o nekim prolaznim fazama i stanjima. Depresija je nešto drugo, to je bolest koja traje znatno duže i remeti funkcionalnosti u svim segmentima života. Ukoliko se tuga javlja bez povoda, ne prolazi, vraća se bez razloga, ako je osoba zaokupljena crnim mislima, nema volje da ustane iz kreveta, da se druži sa ljudima, onda govorimo o depresiji i potrebno je potražiti stručnu pomoć, a ne zanemarivati tegobe. Svakako i oni koji ne pate od depresije, nego samo prolaze kroz težak period, a nisu u stanju da se samostalno nose sa tim, potrebna im je podrška.
Da li je u CMZ-u prisutan povećan broj lica koja traže pomoć?
-Možemo reći da je broj pacijenata od početka pandemije do sada varirao. Na samom početku primijećen je pad broja pacijenata koji su se obraćali za pomoć u CMZ. Neki od razloga su oštrije mjere i dosljednije poštovanje istih na samom početku pandemije, ali i nedovoljna informisanost o samom virusu, načinu prenošenja i samim tim, pojačan strah od mogućnosti zaraze. Sada je taj broj veći, a tek se očekuje porast broja pacijenata sa depresivnim i anksioznim tegobama, s obzirom da su duže vrijeme izloženi stalnom stresu ili su boravili u izolaciji i hospitalnim uslovima.
Svjesni smo činjenica da, bar kada su mediji u pitanju, dan počinje i završava se informacijama o korona virusu. Šta savjetujete građanima?
-Od kako je počela pandemija stalno smo izloženi velikom broju informacija o korona virusu, što putem zvaničnih medija, što putem društvenih mreža i raznih drugih izvora informisanja. Neke od njih su tačne i korisne, ali veliki broj je i onih koje su neprovjerene, a koje najčešće pronalazimo na društvenim mrežama. Svima njima, a posebno ovim neprovjerenim i netačnim, zajedničko je to da izazivaju dodatnu paniku i nepovjerenje prema službenim vijestima. Zato se u posljednje vrijeme mnogo priča o tome na koji način, koliko često i gdje se informisati o situaciji u kojoj se nalazimo. Važno je napomenuti da je bitno ostati informisan, ali u tome treba imati granicu. To znači da u moru informacija treba znati i kome treba vjerovati. Nacionalni krizni štab je taj koji nas svakodnevno izvještava i koji ima relevantne informacije koje su nam potrebne da bi ostali informisani, da bi bili u toku mjera koje su donešene i šta je ono što mi možemo učiniti kako bi se sačuvali. Ako govorimo o tome koliko često se informisati, onda je preporuka da to bude jednom do dva puta dnevno i to na provjerenim kanalima, portalima i emisijama... Ukoliko osobe primijete da ih i ta količina informacija uznemirava i zabrinjava treba da se „isključe“ na dva-tri dana. Ukoliko i dođe do nekih velikih promjena to će svakako saznati od bliskih ljudi.
Kako pomoći osobi koja se nalazi u izolaciji, da na najbolji način prebrodi taj period?
-Ključno pitanje koje nas plaši kada je u pitanju izolacija je šta raditi za to vrijeme, bez obzira da li ona traje kraći ili duži period. Ljudi koji su zaposleni i imaju mogućnost rada od kuće, vjerovatno lakše prevazilaze izolaciju, jer se njihova svakodnevica ne razlikuje mnogo u odnosu na ranije. Dobar dio dana je ispunjen poslovnim obavezama kao i ranije, a samim tim preostalo slobodno vrijeme je lakše organizovati i ispuniti. Ali šta da rade oni koji ne rade od kuće i nemaju tu vrstu obaveze? Stresne reakcije tokom izolacije su normalne i treba ih prihvatiti, ali ih možemo ublažiti i držati pod kontrolom. Postoje razne aktivnosti koje nam mogu pomoći da se osjećamo bolje i opuštenije tokom izolacije. Iako trenutna situacija nije pozitivna, daje nam priliku da se pozabavimo stvarima za koje do sada nismo imali vremena. Određeni radni zadaci, poslovi koji su dugo čekali na svoj red, mogu biti aktivnosti kojima ćemo se sada pozabaviti. Kućni poslovi, odnosno raspremanje i čišćenje su svakako naša obaveza, a sada možemo da se posvetimo onome što je do sada odlagano. Jedna od aktivnosti koje mogu pomoći jeste i pripremanje hrane, isprobavanje novih recepata. Otvara nam se mogućnost i vrijeme za čitanje i učenje. Čitanje je aktivnost koja okupira um, usmjerava pažnju i razvija kreativno mišljenje. Tu je i veliki broj onlajn kurseva i seminara koje možemo iskoristiti da se dodatno edukujemo i pripremimo za period izlaska iz krize. Pisanje, takođe, pomaže da se opustimo i bolje kontrolišemo emocije, a pisanje dnevnika svaki dan, može imati terapijski efekat. Fizička aktivnost i vježbanje su jako bitni, jer održavaju, kako tjelesni, tako i mentalni balans. Komunicirati sa ukućanima više neko ikad, povezati se sa ljudima sa kojima nismo dugo bili u kontaktu, a društvene igre su dobra opcija da se više povežemo sa ukućanima i provedemo kvalitetnije vrijeme sa njima. Sve ove aktivnosti nam pomažu da i u slovima izolacije održimo produktivnost, što je od izuzetnog značaja za osjećaj sigurnosti i posjedovanja kontrole.
Kako da se roditelji ponašaju prema djeci, s obzirom na neophodnost pridržavanja epidemioloških mjera?
-Situacija u kojoj se nalazimo može da izazove anksioznost kod djece. Sa odgovarajućom podrškom odraslih koji su u njihovoj blizini, djeca će puno bolje i lakše upravljati stresom. Uz pomoć odraslih oni mogu da nauče kako da preduzmu određene korake kako bi održali svoje emocionalno, ali i fizičko zdravlje. Podučavanje pozitivnim preventivnim mjerama, razgovor o strahovima i davanje barem nekog osjećaja kontrole, može pomoći da se smanji anksioznost. Ono što roditelji mogu i treba da urade je da djecu informišu. To treba da urade u skladu sa uzrasnom dobi djeteta i njihovim nivoom razumijevanja. Razgovor započeti sa onim što oni već znaju o drugim bolestima, a onda nadograđivati informacije. Roditelji treba da budu iskreni i jasni. Djeci predškolskog uzrasta ne treba davati previše detalja, u smislu imena virusa, načina širenja, globalnim efektima… Dovoljno je razgovarati o tome šta treba raditi da ostanemo zdravi, poput pranja ruku, redovne higijene, zdravim navikama. Izbjegavati da pred njima razgovaramo o koroni sa starijom djecom ili odraslim, jer će ih informacije koje načuju samo zbuniti. Školskoj djeci treba predočiti šta je virus, kako se prenosi i kako se mogu zaštititi. Znači, dati im neke činjenice i moguća rješenja, dok u razgovoru sa tinejdžerima treba iznijeti podatke i činjenice i osnažiti ih da informacije traže iz pouzdanih izvora. Prilikom informisanja treba da budu iskreni i tačni. U nedostatku preciznih informacija djeca mogu biti sklona da zamišljaju situaciju mnogo gorom, nego što jeste. Iskrenost i tačnost daje osjećaj sigurnosti. Treba bi-ti dostupan za djecu. Djeca mogu imati potrebu za dodatnom pažnjom i češćim razgovorima o svojim brigama i strahovima, kao i za mnoga dodatna pitanja. Bitno je da znaju da imaju nekog ko će ih saslušati, pružiti objašnjenja, pažnju i ljubav, jer to stvara osjećaj sigurnosti. Bitno je da roditelji znaju da ih djeca posmatraju i da najčešće reaguju po modelu. Ukoliko su pretjerano uznemireni, anksioznost i kod djece može rasti. Roditelji treba da pokušaju da pronađu način da smanje svoju uznemirenost ukoliko primijete da je prisutna, da sačekaju da se smire, pa tek onda da razgovaraju sa djecom o aktuelnoj situaciji. Takođe, svojim primjerom im dajte do znanja kako da na adekvatan način vode računa o sebi, organizuju se, redovno spavaju, hrane se zdravo, vježbaju… Dalje, bitno je da djeca imaju strukturisan dan. Ukoliko dan bude dobro organizovan i ispunjen određenim aktivnostima, djeca će imati utisak da svakodnevica ne odstupa u velikoj mjeri od one koja je bila prije novonastale situacije. Podsticati ih da se bave školskim obavezama, učenjem kurseva onlajn…
Šta činiti po pitanju starih osoba, a posebno onih koji su sami?
-Starija populacija je, svakako, jedna od najugroženijih kategorija i posebno je važno da se adekvatno zaštiti, kako po pitanju somatskog, tako i po pitanju mentalnog zdravlja. Generalno, sve smjernice i savjeti koje važe za opštu odraslu dob, važe i za stara lica, uz određena prilagođavanja njihovom stanju i mentalnom statusu. Ove smjernice treba da poštuju oni koji brinu o starim licima ili koji su u vrijeme pandemije prihvatili da se nađu na raspolaganju starijim osobama, ukoliko im zatreba neka pomoć. Osobe koje brinu o starima potrebno je da ih adekvatno informišu o mjerama zaštite i prevencije, da im daju konkretne i tačne informacije, ali vodeći računa da to bude prilagođeno stepenu razumijevanja kod starijih osoba. Bitno je i da imaju brojeve telefona koji su im od pomoći: Doma zdravlja, udruženja volontera, ukoliko postoji, linija za psihološku podršku ili neke druge osobe koja će im biti na raspolaganju. Osobe koje o njima brinu, treba da vode računa da kod starih lica stvore osjećaj sigurnosti da uprkos mjerama i ograničenom kretanju neće ostati bez osnovnih životnih namirnica i lijekova koji su im neophodni. Ako govorimo o starim koji žive sami, za vrijeme pandemije i izolacije, taj osjećaj usamljenosti može postati još veći, s obzirom na restriktivne mjere kretanja i smanjenje kontakata koje su do tada imali. Zato se savjetuje redovno održavanje kontakta sa porodicom i bliskim ljudima telefonskim putem. U razgovoru, potrebno je aktivno ih slušati, pružiti podršku i normalizovati emocionalne reakcije koliko je to moguće.
Koliko CMZ može biti na usluzi građanima?
-CMZ je i prije pandemije bio na usluzi građanima, koji su imali bilo kakvih psihičkih tegobe, a tako je i sada. Svakim radnim danom od sedam do 15 časova mogu se obratiti za pomoć. Za one koji su u izolaciji ili iz nekog drugog razloga nisu u mogućnosti da dođu, tu je opcija pružanja telefonske psihološke podrške. Do sada nismo imali zahtjeva za kućne posjete građanima koji su u karantinu ili izolaciji, ali svakako da, ukoliko se procjeni da je neophodna takva intervencija, da bi se i to realizovalo. Za pacijente koji su na redovnoj depo terapiji, a koji nisu u mogućnosti da dođu u prostorije CMZ, i u vrijeme pandemije organizuju se kućne posjete kako bi se aplicirala terapija i spriječilo eventualno pogoršanje stanja.
Koliko je opasno, samoinicijatino uzimati lijekove?
-Svakako da postoji određeni broj ljudi koji samoinicijativno uzimaju lijekove, što se nikako ne preporučuje. Ukoliko postoje neke psihičke tegobe koje ljudi ne mogu samostalno da prevaziđu i koje ih remete u funkcionalnosti, neophodno je da se jave stručnim licima, a oni će procijeniti da li su potrebni medikamenti i koje treba da uzimaju. Recimo, postoje više vrsta antidepresiva, ali određeni lijek ne odgovara svakom pacijentu. Potrebno je da psihijatar uzme anamnestičke podatke od pacijenta i da uradi adekvatnu procjenu trenutnog psihičkog stanja i onda, u skladu sa tim, donese odluku koji lijek i u kojoj dozi će se uzimati. Znači, nikako ne uzimati lijekove na svoju ruku, jer ponekad može da se napravi više štete nego koristi.
Semberija info
Pretpostavimo da postoji određeni broj ljudi koji ne prihvata činjenicu da imaju zdravstvenih problema, pa stanje anksioznosti i depresije pripisuje prolaznoj fazi. Šta im savjetujete?
-Danas ćemo vrlo često čuti da ljudi govore da su depresivni ili anksiozni. U situacijama kad nekog izgubimo, kada se suočimo sa nekim životnim teškoćama i problemima, najnormalija stvar je da budemo tužni, zabrinuti, ili nas je strah. To je stanje koje će proći nakon vremena koje je potrebno da se čovjek adaptira na novonastalu situaciju. Trajanje adaptacije je različito, ali nakon određenog vremena čovjek se vraća u prvobitno stanje i tada govorimo o nekim prolaznim fazama i stanjima. Depresija je nešto drugo, to je bolest koja traje znatno duže i remeti funkcionalnosti u svim segmentima života. Ukoliko se tuga javlja bez povoda, ne prolazi, vraća se bez razloga, ako je osoba zaokupljena crnim mislima, nema volje da ustane iz kreveta, da se druži sa ljudima, onda govorimo o depresiji i potrebno je potražiti stručnu pomoć, a ne zanemarivati tegobe. Svakako i oni koji ne pate od depresije, nego samo prolaze kroz težak period, a nisu u stanju da se samostalno nose sa tim, potrebna im je podrška.
Da li je u CMZ-u prisutan povećan broj lica koja traže pomoć?
-Možemo reći da je broj pacijenata od početka pandemije do sada varirao. Na samom početku primijećen je pad broja pacijenata koji su se obraćali za pomoć u CMZ. Neki od razloga su oštrije mjere i dosljednije poštovanje istih na samom početku pandemije, ali i nedovoljna informisanost o samom virusu, načinu prenošenja i samim tim, pojačan strah od mogućnosti zaraze. Sada je taj broj veći, a tek se očekuje porast broja pacijenata sa depresivnim i anksioznim tegobama, s obzirom da su duže vrijeme izloženi stalnom stresu ili su boravili u izolaciji i hospitalnim uslovima.
Svjesni smo činjenica da, bar kada su mediji u pitanju, dan počinje i završava se informacijama o korona virusu. Šta savjetujete građanima?
-Od kako je počela pandemija stalno smo izloženi velikom broju informacija o korona virusu, što putem zvaničnih medija, što putem društvenih mreža i raznih drugih izvora informisanja. Neke od njih su tačne i korisne, ali veliki broj je i onih koje su neprovjerene, a koje najčešće pronalazimo na društvenim mrežama. Svima njima, a posebno ovim neprovjerenim i netačnim, zajedničko je to da izazivaju dodatnu paniku i nepovjerenje prema službenim vijestima. Zato se u posljednje vrijeme mnogo priča o tome na koji način, koliko često i gdje se informisati o situaciji u kojoj se nalazimo. Važno je napomenuti da je bitno ostati informisan, ali u tome treba imati granicu. To znači da u moru informacija treba znati i kome treba vjerovati. Nacionalni krizni štab je taj koji nas svakodnevno izvještava i koji ima relevantne informacije koje su nam potrebne da bi ostali informisani, da bi bili u toku mjera koje su donešene i šta je ono što mi možemo učiniti kako bi se sačuvali. Ako govorimo o tome koliko često se informisati, onda je preporuka da to bude jednom do dva puta dnevno i to na provjerenim kanalima, portalima i emisijama... Ukoliko osobe primijete da ih i ta količina informacija uznemirava i zabrinjava treba da se „isključe“ na dva-tri dana. Ukoliko i dođe do nekih velikih promjena to će svakako saznati od bliskih ljudi.
Kako pomoći osobi koja se nalazi u izolaciji, da na najbolji način prebrodi taj period?
-Ključno pitanje koje nas plaši kada je u pitanju izolacija je šta raditi za to vrijeme, bez obzira da li ona traje kraći ili duži period. Ljudi koji su zaposleni i imaju mogućnost rada od kuće, vjerovatno lakše prevazilaze izolaciju, jer se njihova svakodnevica ne razlikuje mnogo u odnosu na ranije. Dobar dio dana je ispunjen poslovnim obavezama kao i ranije, a samim tim preostalo slobodno vrijeme je lakše organizovati i ispuniti. Ali šta da rade oni koji ne rade od kuće i nemaju tu vrstu obaveze? Stresne reakcije tokom izolacije su normalne i treba ih prihvatiti, ali ih možemo ublažiti i držati pod kontrolom. Postoje razne aktivnosti koje nam mogu pomoći da se osjećamo bolje i opuštenije tokom izolacije. Iako trenutna situacija nije pozitivna, daje nam priliku da se pozabavimo stvarima za koje do sada nismo imali vremena. Određeni radni zadaci, poslovi koji su dugo čekali na svoj red, mogu biti aktivnosti kojima ćemo se sada pozabaviti. Kućni poslovi, odnosno raspremanje i čišćenje su svakako naša obaveza, a sada možemo da se posvetimo onome što je do sada odlagano. Jedna od aktivnosti koje mogu pomoći jeste i pripremanje hrane, isprobavanje novih recepata. Otvara nam se mogućnost i vrijeme za čitanje i učenje. Čitanje je aktivnost koja okupira um, usmjerava pažnju i razvija kreativno mišljenje. Tu je i veliki broj onlajn kurseva i seminara koje možemo iskoristiti da se dodatno edukujemo i pripremimo za period izlaska iz krize. Pisanje, takođe, pomaže da se opustimo i bolje kontrolišemo emocije, a pisanje dnevnika svaki dan, može imati terapijski efekat. Fizička aktivnost i vježbanje su jako bitni, jer održavaju, kako tjelesni, tako i mentalni balans. Komunicirati sa ukućanima više neko ikad, povezati se sa ljudima sa kojima nismo dugo bili u kontaktu, a društvene igre su dobra opcija da se više povežemo sa ukućanima i provedemo kvalitetnije vrijeme sa njima. Sve ove aktivnosti nam pomažu da i u slovima izolacije održimo produktivnost, što je od izuzetnog značaja za osjećaj sigurnosti i posjedovanja kontrole.
Kako da se roditelji ponašaju prema djeci, s obzirom na neophodnost pridržavanja epidemioloških mjera?
-Situacija u kojoj se nalazimo može da izazove anksioznost kod djece. Sa odgovarajućom podrškom odraslih koji su u njihovoj blizini, djeca će puno bolje i lakše upravljati stresom. Uz pomoć odraslih oni mogu da nauče kako da preduzmu određene korake kako bi održali svoje emocionalno, ali i fizičko zdravlje. Podučavanje pozitivnim preventivnim mjerama, razgovor o strahovima i davanje barem nekog osjećaja kontrole, može pomoći da se smanji anksioznost. Ono što roditelji mogu i treba da urade je da djecu informišu. To treba da urade u skladu sa uzrasnom dobi djeteta i njihovim nivoom razumijevanja. Razgovor započeti sa onim što oni već znaju o drugim bolestima, a onda nadograđivati informacije. Roditelji treba da budu iskreni i jasni. Djeci predškolskog uzrasta ne treba davati previše detalja, u smislu imena virusa, načina širenja, globalnim efektima… Dovoljno je razgovarati o tome šta treba raditi da ostanemo zdravi, poput pranja ruku, redovne higijene, zdravim navikama. Izbjegavati da pred njima razgovaramo o koroni sa starijom djecom ili odraslim, jer će ih informacije koje načuju samo zbuniti. Školskoj djeci treba predočiti šta je virus, kako se prenosi i kako se mogu zaštititi. Znači, dati im neke činjenice i moguća rješenja, dok u razgovoru sa tinejdžerima treba iznijeti podatke i činjenice i osnažiti ih da informacije traže iz pouzdanih izvora. Prilikom informisanja treba da budu iskreni i tačni. U nedostatku preciznih informacija djeca mogu biti sklona da zamišljaju situaciju mnogo gorom, nego što jeste. Iskrenost i tačnost daje osjećaj sigurnosti. Treba bi-ti dostupan za djecu. Djeca mogu imati potrebu za dodatnom pažnjom i češćim razgovorima o svojim brigama i strahovima, kao i za mnoga dodatna pitanja. Bitno je da znaju da imaju nekog ko će ih saslušati, pružiti objašnjenja, pažnju i ljubav, jer to stvara osjećaj sigurnosti. Bitno je da roditelji znaju da ih djeca posmatraju i da najčešće reaguju po modelu. Ukoliko su pretjerano uznemireni, anksioznost i kod djece može rasti. Roditelji treba da pokušaju da pronađu način da smanje svoju uznemirenost ukoliko primijete da je prisutna, da sačekaju da se smire, pa tek onda da razgovaraju sa djecom o aktuelnoj situaciji. Takođe, svojim primjerom im dajte do znanja kako da na adekvatan način vode računa o sebi, organizuju se, redovno spavaju, hrane se zdravo, vježbaju… Dalje, bitno je da djeca imaju strukturisan dan. Ukoliko dan bude dobro organizovan i ispunjen određenim aktivnostima, djeca će imati utisak da svakodnevica ne odstupa u velikoj mjeri od one koja je bila prije novonastale situacije. Podsticati ih da se bave školskim obavezama, učenjem kurseva onlajn…
Šta činiti po pitanju starih osoba, a posebno onih koji su sami?
-Starija populacija je, svakako, jedna od najugroženijih kategorija i posebno je važno da se adekvatno zaštiti, kako po pitanju somatskog, tako i po pitanju mentalnog zdravlja. Generalno, sve smjernice i savjeti koje važe za opštu odraslu dob, važe i za stara lica, uz određena prilagođavanja njihovom stanju i mentalnom statusu. Ove smjernice treba da poštuju oni koji brinu o starim licima ili koji su u vrijeme pandemije prihvatili da se nađu na raspolaganju starijim osobama, ukoliko im zatreba neka pomoć. Osobe koje brinu o starima potrebno je da ih adekvatno informišu o mjerama zaštite i prevencije, da im daju konkretne i tačne informacije, ali vodeći računa da to bude prilagođeno stepenu razumijevanja kod starijih osoba. Bitno je i da imaju brojeve telefona koji su im od pomoći: Doma zdravlja, udruženja volontera, ukoliko postoji, linija za psihološku podršku ili neke druge osobe koja će im biti na raspolaganju. Osobe koje o njima brinu, treba da vode računa da kod starih lica stvore osjećaj sigurnosti da uprkos mjerama i ograničenom kretanju neće ostati bez osnovnih životnih namirnica i lijekova koji su im neophodni. Ako govorimo o starim koji žive sami, za vrijeme pandemije i izolacije, taj osjećaj usamljenosti može postati još veći, s obzirom na restriktivne mjere kretanja i smanjenje kontakata koje su do tada imali. Zato se savjetuje redovno održavanje kontakta sa porodicom i bliskim ljudima telefonskim putem. U razgovoru, potrebno je aktivno ih slušati, pružiti podršku i normalizovati emocionalne reakcije koliko je to moguće.
Koliko CMZ može biti na usluzi građanima?
-CMZ je i prije pandemije bio na usluzi građanima, koji su imali bilo kakvih psihičkih tegobe, a tako je i sada. Svakim radnim danom od sedam do 15 časova mogu se obratiti za pomoć. Za one koji su u izolaciji ili iz nekog drugog razloga nisu u mogućnosti da dođu, tu je opcija pružanja telefonske psihološke podrške. Do sada nismo imali zahtjeva za kućne posjete građanima koji su u karantinu ili izolaciji, ali svakako da, ukoliko se procjeni da je neophodna takva intervencija, da bi se i to realizovalo. Za pacijente koji su na redovnoj depo terapiji, a koji nisu u mogućnosti da dođu u prostorije CMZ, i u vrijeme pandemije organizuju se kućne posjete kako bi se aplicirala terapija i spriječilo eventualno pogoršanje stanja.
Koliko je opasno, samoinicijatino uzimati lijekove?
-Svakako da postoji određeni broj ljudi koji samoinicijativno uzimaju lijekove, što se nikako ne preporučuje. Ukoliko postoje neke psihičke tegobe koje ljudi ne mogu samostalno da prevaziđu i koje ih remete u funkcionalnosti, neophodno je da se jave stručnim licima, a oni će procijeniti da li su potrebni medikamenti i koje treba da uzimaju. Recimo, postoje više vrsta antidepresiva, ali određeni lijek ne odgovara svakom pacijentu. Potrebno je da psihijatar uzme anamnestičke podatke od pacijenta i da uradi adekvatnu procjenu trenutnog psihičkog stanja i onda, u skladu sa tim, donese odluku koji lijek i u kojoj dozi će se uzimati. Znači, nikako ne uzimati lijekove na svoju ruku, jer ponekad može da se napravi više štete nego koristi.
Semberija info
