Još jedna nada, još jedan san, ali i još jedan neuspjeh
FOTO: TANJUG
Još jedna nada, još jedan san, ali i još jedan neuspjeh. Tako nekako bi mogla da se opiše kampanja fudbalera Srbije na Evropskom prvenstvu u Njemačkoj, gdje će otići svojoj kući nakon samo tri utakmice, nakon grupne faze.
Ovaj turnir u Njemačkoj je vjerovatno još jednom pokazao dvije određene stvari. Jedna je to da su "Orlovi" daleko od krema fudbala, a drugo je to da će navijači, narod srpske zemlje uvijek, ali uvijek bodriti svoje, pa čak i kad znaju da situacija nije najbolja.
Tačnije, pokazao je i onu još jednu, najvažniju - a to je da izreka koju je Novak Đoković izgovorio još prije početka meča sa "srce, glava i ona stvar", zapravo i ne važi za srpske fudbalere. Nedostaje im jedna od te tri. Možda i ona najvažnija, a svi dobro znamo koja. Ona koja se nije vidjela u meču protiv Danske.
Nekako... Srbija je otišla sa premalo očekivanja na ovaj turnir, jasno je bilo i navijačima da dosta toga škripi i da se "magična noć iz Lisabona" ne može ponoviti, već da je ostala daleko u magli. Od Katara ništa nije isto, jaz se produbio, reklo bi se da su određeni problemi ispunili redove "Orlova" i baš to je i učinilo Srbiju tako mizernom.
Meč sa Engleskom, gdje je Srbija izašla da se brani, onda primila gol i nešto pokušala. Potom su se Englezi nudili, ali, falilo je "ono nešto", možda opet ova stvar gorepomenuta.
Protiv Slovenije, opet je falilo nešto, dosta promašenih zicera, nonšalantnost, iznuđena rješenja u timu i ni tu nema pobjede. Meč protiv Danske, šta je tu falilo? Pa... Sve. Falila je ideja, tu je tek falilo "ono nešto", jer je Srbija izašla sa ciljem da se brani.
Ekipa koja želi pobjedu ne može samo jednom da šutne u okvir gola svog protivnika. Ekipa koja želi pobedu ne može da odigra 45 minuta bez napada, jednostavno - ne može.
Prvo; razočarali su fudbaleri Srbije, iako su od njih svi imali najmanja očekivanja. Drugo; bili smo bolji od Hrvatske i Albanije. Treće, reče selektor "nismo izgubili 5:0, nismo bili vreća za udaranje", a opet su nas izudarali.
Valjda je u genima naroda to da se uvijek nada, da vjeruje da će doći neko "bolje sutra" i da vjeruje da će sport obradovati čitavu naciju i smetnuti um sa problema. Istina jeste tu negdje, sport hoće, ali očigledno neće fudbal.
Piksi je bio taj izabrani mesija koji je trebalo da obraduje naciju, a sve što se dobilo jesu nove traume od velikih takmičenja, na kojima su u šest utakmica imali isto toliko neuspjeha - čak tri remija i tri poraza.
Traume, bol, kuknjava na sav glas, pa se neko zapita - "A, šta onda?". Ništa, odgovor je jasan. Kudiće se, pričaće se da je vrijeme za promjene, a onda će se opet "ložiti" narod, izvadiće se dres iz ormara, ponosno obući i nadati se da je to "bolje sutra" ipak došlo.
Čini se kao da su Srbi veoma, veoma mazohističan narod.
Naravno, nada uz bolje sutra dolazi i od toga da će fudbalerima kada obuku dres sa trobojkom i dvoglavim orlom na grudima, da će bar jednom u narednim godinama "izrasti nešto tamo dole".
Ako je neko zaslužio, to je ovaj narod.
A, ako ne, citiraćemo Nikolu Jokića i rečenicu: "Hoće neko na basket?"
(Tanjug)
Ovaj turnir u Njemačkoj je vjerovatno još jednom pokazao dvije određene stvari. Jedna je to da su "Orlovi" daleko od krema fudbala, a drugo je to da će navijači, narod srpske zemlje uvijek, ali uvijek bodriti svoje, pa čak i kad znaju da situacija nije najbolja.
Tačnije, pokazao je i onu još jednu, najvažniju - a to je da izreka koju je Novak Đoković izgovorio još prije početka meča sa "srce, glava i ona stvar", zapravo i ne važi za srpske fudbalere. Nedostaje im jedna od te tri. Možda i ona najvažnija, a svi dobro znamo koja. Ona koja se nije vidjela u meču protiv Danske.
Nekako... Srbija je otišla sa premalo očekivanja na ovaj turnir, jasno je bilo i navijačima da dosta toga škripi i da se "magična noć iz Lisabona" ne može ponoviti, već da je ostala daleko u magli. Od Katara ništa nije isto, jaz se produbio, reklo bi se da su određeni problemi ispunili redove "Orlova" i baš to je i učinilo Srbiju tako mizernom.
Meč sa Engleskom, gdje je Srbija izašla da se brani, onda primila gol i nešto pokušala. Potom su se Englezi nudili, ali, falilo je "ono nešto", možda opet ova stvar gorepomenuta.
Protiv Slovenije, opet je falilo nešto, dosta promašenih zicera, nonšalantnost, iznuđena rješenja u timu i ni tu nema pobjede. Meč protiv Danske, šta je tu falilo? Pa... Sve. Falila je ideja, tu je tek falilo "ono nešto", jer je Srbija izašla sa ciljem da se brani.
Ekipa koja želi pobjedu ne može samo jednom da šutne u okvir gola svog protivnika. Ekipa koja želi pobedu ne može da odigra 45 minuta bez napada, jednostavno - ne može.
Prvo; razočarali su fudbaleri Srbije, iako su od njih svi imali najmanja očekivanja. Drugo; bili smo bolji od Hrvatske i Albanije. Treće, reče selektor "nismo izgubili 5:0, nismo bili vreća za udaranje", a opet su nas izudarali.
Valjda je u genima naroda to da se uvijek nada, da vjeruje da će doći neko "bolje sutra" i da vjeruje da će sport obradovati čitavu naciju i smetnuti um sa problema. Istina jeste tu negdje, sport hoće, ali očigledno neće fudbal.
Piksi je bio taj izabrani mesija koji je trebalo da obraduje naciju, a sve što se dobilo jesu nove traume od velikih takmičenja, na kojima su u šest utakmica imali isto toliko neuspjeha - čak tri remija i tri poraza.
Traume, bol, kuknjava na sav glas, pa se neko zapita - "A, šta onda?". Ništa, odgovor je jasan. Kudiće se, pričaće se da je vrijeme za promjene, a onda će se opet "ložiti" narod, izvadiće se dres iz ormara, ponosno obući i nadati se da je to "bolje sutra" ipak došlo.
Čini se kao da su Srbi veoma, veoma mazohističan narod.
Naravno, nada uz bolje sutra dolazi i od toga da će fudbalerima kada obuku dres sa trobojkom i dvoglavim orlom na grudima, da će bar jednom u narednim godinama "izrasti nešto tamo dole".
Ako je neko zaslužio, to je ovaj narod.
A, ako ne, citiraćemo Nikolu Jokića i rečenicu: "Hoće neko na basket?"
(Tanjug)
