IZJAVA PSIHOLOGA I SISTEMSKOG PORODIČNOG PSIHOTERAPEUTA, MAJE SAVANOVIĆ ZORIĆ
Tragični događaji poput masovnog ubistva u Sanskom Mostu, kao i prethodne tragedije u Malom Orašju, Daruvaru, Gradačcu i na Cetinju, predstavljaju bolan podsjetnik na hitnu potrebu za promjenama u našem pristupu prevenciji i podizanju svijesti o mentalnom zdravlju. Ovi incidenti nisu samo šokantne vijesti; oni su poziv na akciju i duboko preispitivanje naših kolektivnih stavova i obrazovnih sistema.
Svaka od ovih tragedija nosi sa sobom tešku lekciju: trenutni pristup prevenciji je nedovoljan. Kada se sjetimo masovnih ubistava u školi "Ribnikar" ili nedavnih događaja u Malom Orašju, Daruvaru, Gradačcu i na Cetinju, postaje jasno da naše društvo često zakazuje u prepoznavanju i odgovaranju na znakove opasnosti.
Prevencija nije samo opcija – ona je apsolutna potreba. Ako zaista želimo zaštititi živote i spriječiti buduće tragedije, moramo kao društvo hitno reagovati. To znači da moramo investirati u obrazovne programe koji će mladima pružiti alate za prepoznavanje rizičnih situacija, osigurati pristup adekvatnim uslugama mentalnog zdravlja, i razviti kolektivnu svijest o važnosti emocionalne podrške.
Pitanje koje se nameće jeste: Jesmo li išta naučili iz ovih tragičnih događaja? Iako je evidentno da se svaka tragedija mora analizirati i iz nje izvući pouke, često ostajemo zakovani u istim obrascima. Ako želimo stvarne promjene, moramo prepoznati da promjena zahtijeva kontinuirani angažman i posvećenost.
Šta ćemo dalje? Potrebno je razviti i implementirati jasne i učinkovite strategije za prepoznavanje i reagovanje na mentalne i emocionalne znakove upozorenja. To uključuje unapređenje obrazovnih programa koji se fokusiraju na emocionalnu pismenost i prevenciju nasilja, kao i povećanje dostupnosti i pristupa uslugama mentalnog zdravlja za sve članove društva. Također, nužno je ojačati saradnju između obrazovnih institucija, zajednice i zakonodavnih organa kako bismo stvorili sveobuhvatan sistem podrške.
Naša je moralna dužnost da gradimo društvo sposobno da prepozna znakove opasnosti prije nego što bude prekasno. Ovo zahtijeva temeljne promjene na svim nivoima društva, od obrazovnih institucija do zakonodavnih okvira. Samo kroz zajedničke napore, podršku i edukaciju možemo spriječiti buduće tragedije i stvoriti sigurnije i stabilnije okruženje za sve nas.
Svaka od ovih tragedija nosi sa sobom tešku lekciju: trenutni pristup prevenciji je nedovoljan. Kada se sjetimo masovnih ubistava u školi "Ribnikar" ili nedavnih događaja u Malom Orašju, Daruvaru, Gradačcu i na Cetinju, postaje jasno da naše društvo često zakazuje u prepoznavanju i odgovaranju na znakove opasnosti.
Prevencija nije samo opcija – ona je apsolutna potreba. Ako zaista želimo zaštititi živote i spriječiti buduće tragedije, moramo kao društvo hitno reagovati. To znači da moramo investirati u obrazovne programe koji će mladima pružiti alate za prepoznavanje rizičnih situacija, osigurati pristup adekvatnim uslugama mentalnog zdravlja, i razviti kolektivnu svijest o važnosti emocionalne podrške.
Pitanje koje se nameće jeste: Jesmo li išta naučili iz ovih tragičnih događaja? Iako je evidentno da se svaka tragedija mora analizirati i iz nje izvući pouke, često ostajemo zakovani u istim obrascima. Ako želimo stvarne promjene, moramo prepoznati da promjena zahtijeva kontinuirani angažman i posvećenost.
Šta ćemo dalje? Potrebno je razviti i implementirati jasne i učinkovite strategije za prepoznavanje i reagovanje na mentalne i emocionalne znakove upozorenja. To uključuje unapređenje obrazovnih programa koji se fokusiraju na emocionalnu pismenost i prevenciju nasilja, kao i povećanje dostupnosti i pristupa uslugama mentalnog zdravlja za sve članove društva. Također, nužno je ojačati saradnju između obrazovnih institucija, zajednice i zakonodavnih organa kako bismo stvorili sveobuhvatan sistem podrške.
Naša je moralna dužnost da gradimo društvo sposobno da prepozna znakove opasnosti prije nego što bude prekasno. Ovo zahtijeva temeljne promjene na svim nivoima društva, od obrazovnih institucija do zakonodavnih okvira. Samo kroz zajedničke napore, podršku i edukaciju možemo spriječiti buduće tragedije i stvoriti sigurnije i stabilnije okruženje za sve nas.
