U Zdravstvenom centru u Loznici, sinoć je, oko 20 časova, preminuo Aleksandar Lečić(68), po mnogo čemu, legendarni čovjek grada na Štiri i Jadra, Vukovog zavičaja, koga je, između ostalog, krasila ljubav prema rodnom gradu i kraju i njegovim ljudima.

Bio je, kao i njegov stariji brat Živan, sjajan fudbaler omiljenog LSK- kako se dugo zvao gradski klub, koji je, kao predsjednik, dugo uspješno predvodio njihov otac Jovan.Živio je za "zeleno bele", svim srcem, do posljednjeg daha, a bio je ogorčen, kada su neki skorojevići koji su jedno vrijeme upravljali klubom, promikenili boje kluba, ustanovljene davne 1919. kada je osnovan.

Klub je, na razne načine, podržavao, bodrio i volio, baš kao i njegov sin Vladimir, koji je od njega naslijedio ljubav prema sportu, najviše fudbalu, ali i humanost, rodoljublje i čovjekoljublje.U stopu ga je pratila i njegova, prije nekoliko godina preminula divna supruga Dragana, sa kojom, uz Vladimira ima i kćerku Miru, koja je sve najbolje "ponijela" od roditelja, djeda i baba. Aleksandar je bio ponosan na svoju unučad Nađu i Stefana. I svi oni su, uz njega bili, posvećeno i sa puno ljubavi, jer je četvrt vijeka bio dijabetičar, osam godina je bio slijep, a posljednje dvije godine i bez jedne noge.

I takav je funkcionisao za čuđenje i zdravih ljudi.Neprestano je komunicirao telefonom sa ljudima, stotine njih su mu prolazili kroz kuću, kao i kod njegovih roditelja Mire i Jove.Bio je među najobavještenijim ljudima u gradu.Baš tako!I to i što se tiče društvenih, političkih, kulturnih, duhovnih i sportskih zbivanja...Nema ko ga kao vrsnog hroničara nije volio, poštovao i cijenio.Kad bi bilo kome trebalo da sazna nešto šta se događa vrtili bi njegov broj.Što se tiče prošlosti Loznice nije imao tajni, a  njegovi preci su bili komšije Vuka Karadžića i jedni od utemeljivača Vukovog sabora u Tršiću.

Učesnik je minulih ratova, ali i humanista koji je stizao u mnoge krajeve Republike Srpske, da pomaže, kad je bilo najteže,  tamošnje ljude ili da ih utješi. Nema ko ga na lijevoj obali Drine nije znao kao i na desnoj obali te rijeke koju je volio, kao i Savu, jer je i na njoj rastao kod rodbine njegove majke Mire, u Brčkom, koji su bili časni, ugledni ljudi i vjernici kakvih nije bilo blizu, kako mu je nedavno posvjedočio lično i vladika Vasilije.

Radovao se, iz sveg srca, uspjehu svakog čovjeka, o svakom koga je poznavao brinuo je.Nedavno je bio jako zabrinut kada je u saobraćaju povrijeđen njegov i porodični prijatelj, nadaleko poznati i čuveni fudbaler Mile Milanović.Bio je, pored ostalog, veliki prijatelj Miljana Miljanića, Ilije Petkovića, slavnog fizioterapeuta Milana Rakija Aranđelovića....

Nije gledao ko je koje vjere i nacije, Aco je volio svakog onog ko je iskazivao čovjekoljublje i humanost, čast i poštenje, što je njega i njegove najmilije oduvijek krasilo -kaže Zane Šaulić, Aleksandrov prijatelj iz lozničke Male, koju je, kao i njene ljude, znao "prste" i obožavao ih sve od onih kakav je bio slavni violinista Naif Amzić do današnjih dana.Volio je šalu, dosta i na svoj račun.Obožavao je stare gradske pjesme, pratio je sport i kad je bio slinep.U kad mu je bilo najteže, imao je snage da bodri druge.
 
Veliki čovjek grada na Štiri, posljednjih dana vodio je posljednju svoju, tešku životnu bitku, i to dostojanstveno, nevjerovatno odvažno i hrabro, uz podršku svoje divne dnece i prijatelja. Od sinoć ga oplakuje čitav grad i kraj, Republika Srpska i mnogi naši ljudi koji su u inostranstvu i kojima je bio godinama najbolja veza sa zavičajem. I, na svakom koraku može da se čuje: -Jedan je Aco Lečić...