ŠKOLA NOVINARSTVA - ANASTASIJA STARČEVIĆ: Je li tamo mnogo bolje, il mirisnije naše polje?
Je li tamo mnogo bolje, il mirisnije naše polje?
Samoća, riječ koja odjekuje. Šta se dešava sa čovjekom jednom kad postane usamljen? Kada, iako okružen ljudima, nasmijanim licima, osjeća prazninu duboko u zidvoma svoje duše, ne vidi izlaz iz onoga što mu život donosi i budi se dan za danom, godinu za godinom, čekajući nešto. Šta? - ni sam ne zna.
Jedan poziv, jedna prilika, dva potpuno različita života. To je ono nešto, što uvijek dođe kada je najmanje očekivano, u periodu kad je čovjek na ivici i samo mu treba mali povjetarac da ga pogura. Možda nakon toga shvati da ima krila ali ga muči misao šta će se desiti ako ih nema. Otići ili ostati, pitanje koje izjeda ljude iznutra, unosi nemir u njihovo srce koje samo ima iskrenu želju za boljim životom. Ali ko može da garantuje taj bolji život?
Tok ove iluzije koju nazivamo životom može da se promijeni brzinom koja ne zna za granice i prelazi sva očekivanja. Ostala je sama sa dvoje male djece, na dalekom jugu Srbije, stotine i stotine mučnih kilometara udaljena od majke, jedine osobe kojoj može da se vrati i kojoj se vratila. Kako nastaviti dalje nije znala, ali je bila sigurna u to da mora da se izbori bar za svoje dvije djevojčice. Naravno da je bilo prilika da ode preko, ali kako ostaviti sve, kako propustiti njihovo odrastanje, otići od svega i početi sve iznova, a u njihovom životu biti samo idealizovana sjena roditelja? Nije otišla.
Godine su prolazile, bilo je teško, ali ostala je jaka. Završile su osnovnu školu u tom malom brdovitom mjestu, šćućurenom negdje u Bosni.
Ne vidjevši svijetlu budućnost u tom kraju, kćerke su, jedna po jedna otišle. Promjena je bila vrlo osjetna.
Kao grom iz vedra neba još jedna prilika došla je do majke, koja tada, sama kod kuće, radeći za privatnu firmu, iscrpljena od života i ljudi, počinje da vjeruje da je preko bolje. Dilema koja je mučila, ovoga puta završila se konačnom odlukom jedne noći. Otišla je. Sjećam se rastanka, zagrljaja, uplakanih očiju, izgovorenih riječi „brzo ću ja doći“, i mahanja sa prozora automobila koji je odvezao u drugi život.
Često sestra i ja odlazimo kući u brdoviti kraj. Prvi put ulazim na vrata, sve je isto, ali opet, ništa nije. Baka nas je dočekala sa tužnim očima i zagrljajem svojih drhtavih, smežuranih ruku. Kući nedostaje energija i duh koji samo majka može da unese. Praznina je vladala zidovima sa našim fotografijama i sve je podsjećalo na nju, ali nje nije bilo.
„Sitno brojim dane“ rekla je umornim glasom, dok mi je pričala o njenom povratku kući. Istina je da ih svi sitno brojimo, a oni sve duže traju. Godine izgubljene u koferima, autobusima, papirima, bezimenim ulicama, vrijedi li novac toliko? Vrijedi li dati ono svoje, i da li postoji nešto bolje? Dilema je za nas riješena onog dana kad smo svi ponovo bili zajedno među našim mirisnim brdskim poljima bez hiljada i stotina kilometara između nas.
Autor: Anastasija Starčević, četvrti razred gimnazije
Rođena 17.2.2005. u Leskovcu, završila osnovnu školu u Šekovićima, pohađa srednju školu u Bijeljini.
Samoća, riječ koja odjekuje. Šta se dešava sa čovjekom jednom kad postane usamljen? Kada, iako okružen ljudima, nasmijanim licima, osjeća prazninu duboko u zidvoma svoje duše, ne vidi izlaz iz onoga što mu život donosi i budi se dan za danom, godinu za godinom, čekajući nešto. Šta? - ni sam ne zna.
Jedan poziv, jedna prilika, dva potpuno različita života. To je ono nešto, što uvijek dođe kada je najmanje očekivano, u periodu kad je čovjek na ivici i samo mu treba mali povjetarac da ga pogura. Možda nakon toga shvati da ima krila ali ga muči misao šta će se desiti ako ih nema. Otići ili ostati, pitanje koje izjeda ljude iznutra, unosi nemir u njihovo srce koje samo ima iskrenu želju za boljim životom. Ali ko može da garantuje taj bolji život?
Tok ove iluzije koju nazivamo životom može da se promijeni brzinom koja ne zna za granice i prelazi sva očekivanja. Ostala je sama sa dvoje male djece, na dalekom jugu Srbije, stotine i stotine mučnih kilometara udaljena od majke, jedine osobe kojoj može da se vrati i kojoj se vratila. Kako nastaviti dalje nije znala, ali je bila sigurna u to da mora da se izbori bar za svoje dvije djevojčice. Naravno da je bilo prilika da ode preko, ali kako ostaviti sve, kako propustiti njihovo odrastanje, otići od svega i početi sve iznova, a u njihovom životu biti samo idealizovana sjena roditelja? Nije otišla.
Godine su prolazile, bilo je teško, ali ostala je jaka. Završile su osnovnu školu u tom malom brdovitom mjestu, šćućurenom negdje u Bosni.
Ne vidjevši svijetlu budućnost u tom kraju, kćerke su, jedna po jedna otišle. Promjena je bila vrlo osjetna.
Kao grom iz vedra neba još jedna prilika došla je do majke, koja tada, sama kod kuće, radeći za privatnu firmu, iscrpljena od života i ljudi, počinje da vjeruje da je preko bolje. Dilema koja je mučila, ovoga puta završila se konačnom odlukom jedne noći. Otišla je. Sjećam se rastanka, zagrljaja, uplakanih očiju, izgovorenih riječi „brzo ću ja doći“, i mahanja sa prozora automobila koji je odvezao u drugi život.
Često sestra i ja odlazimo kući u brdoviti kraj. Prvi put ulazim na vrata, sve je isto, ali opet, ništa nije. Baka nas je dočekala sa tužnim očima i zagrljajem svojih drhtavih, smežuranih ruku. Kući nedostaje energija i duh koji samo majka može da unese. Praznina je vladala zidovima sa našim fotografijama i sve je podsjećalo na nju, ali nje nije bilo.
„Sitno brojim dane“ rekla je umornim glasom, dok mi je pričala o njenom povratku kući. Istina je da ih svi sitno brojimo, a oni sve duže traju. Godine izgubljene u koferima, autobusima, papirima, bezimenim ulicama, vrijedi li novac toliko? Vrijedi li dati ono svoje, i da li postoji nešto bolje? Dilema je za nas riješena onog dana kad smo svi ponovo bili zajedno među našim mirisnim brdskim poljima bez hiljada i stotina kilometara između nas.
Autor: Anastasija Starčević, četvrti razred gimnazije
Rođena 17.2.2005. u Leskovcu, završila osnovnu školu u Šekovićima, pohađa srednju školu u Bijeljini.
