Gospodine Vidiću, kako se danas, u trećoj deceniji dvadeset i prvog vijeka odnosimo prema tim tekovinama NOR-a i socijalističke revolucije?

-Moram reći da se u posljednje vrijeme u određenoj mjeri promijenio odnos prema tekovinama NOR-a, u pozitivnom smislu. U jednom vremenskom periodu imali smo potpunu negaciju tog pokreta i od nas samih, ne mislim na poštovaoce NOP-a, već na nas kao pripadnike ovog naroda. Radilo se o negaciji neophodnosti učešća u jednom takvom velikom svjetskom događaju, kao što je bio Drugi svjetski rat. Sada se to malo promijenilo i ide u pozitivnom smjeru, rekao bih, ka rehabilitaciji, potpuno nepotrebnoj rehabilitaciji. Narodni oslobodilački pokret ne treba rehabilitovati, već ga treba samo potvrđivati, obilježavati i odavati poštovanje prema ljudima koji su dali svoje živote i koji su učestvovali u NOB-i. Samo da napomenem da je, evo danas, u Moskvi (razgovor je vođen devetog maja), Dan pobjede obilježen velikom paradom. I to je pokušaj zaustavljanja revizije istorijskih činjenica. Ne može se revidirati takvo nešto. Nijedna istorija na svijetu ne može revidirati 27 miliona građana, vojnika, civila tadašnjeg Sovjetskog Saveza, današnje Ruske Federacije, koji su svoje živote dali za slobodu u Drugom svjetskom ratu. Ne može se revidirati činjenica o poginulih 305.000 boraca partizanskih jeidnica koji su dali živote u pobjedi u Drugom svjetskom ratu i koji su time upisali ime Jugoslavije među najveće zemlje svijeta, u pogledu pružanja otpora fašizmu. Partizanski pokret jugoslovenskih partizana je bio najjači oslobodilački pokret u Evropi. U tom kontekstu, na području Semberije u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika živote je dalo 1.206 partizanskih boraca. To su borci koji su direktno učestvovali u partizanskim jedinicama. Njihova imena su upisana na spomenicima u Rači, Donjoj Trnovi, na spomen - obilježjima u svim semberskim selima. Ne smijemo zaboraviti ni 873 žrtve fašističkog terora koji su poginuli u vrijeme Drugog svjetskog rata. To su devedeset odsto bili nevini ljudi, žene, djeca, starci koji su strijeljani samo zato što su pripadali jednoj vjeri, jednoj naciji. Oni su izginuli, odnosno strijeljani na stratištima od Sremske i Bosanske Rače, ka Vršanima (67), Zabrđu (230), Trnovi Donjoj i drugim mjestima”.
 
Najveći broj tih zločina izvela je zloglasna 13 SS Handžar divizija u svom sumanutom pohodu u proljeće 1944. godine. To su istorijske činjenice  koje su nepobitne.

-Osim pomenutih 873 žrtve fašističkog terora, ne smijemo zaboraviti ni 618 ljudi koji su internirani u logore. Najveći broj njih ( 509), otjerano je u logor Jasenovac. U Jasenovcu  je od njih 509 ostalo živih dvadeset i šest na kraju Drugog svjetskog rata. To znači da je ovo područje izgubilo oko 2.000 stanovnika tokom Drugog svjetskog rata. To je doprinos Semberije slobodi i oslobođenju. Oko 5.000 boraca učestvovalo je u jedinicama NOR-a. Ne treba zaboraviti ni dolazak Sremaca tokom 1942. godine na ove prostore i povezivanje Sremaca i Semberaca tokom borbi za oslobođenje područja Istočne Bosne.
 
Evo, nakon skoro osam decenija od završetka Drugog svjetskog rata, narod Semberije pokušava da na dostojanstven način sačuva pamćenje o tim događajima i o tim žrtvama. Postavljene su biste narodnih heroja u Gradskom parku, što je bio jedan od konkretnih poteza.

-Na početku sam rekao da se poboljšava taj odnos prema antifašizmu i mislim da se postepeno potiskuje ideja o dva oslobodilačka pokreta. Mi, kao potomci i poštovaoci stojimo na stanovištu da je postojao samo jedan pokret i da je to partizanski pokret koji je imao pravi antifašistički karakter. Zbog toga nastojimo da postojeća spomen - obilježja, koja su jedno vrijeme bila zapuštena, kao i biste narodnih heroja, ponovo postavimo na za to odgovarajuća mjesta. Biste smo ponovo vratili na postamente, uz pomoć Gradske uprave Bijeljina, u vrijeme gradonačelnika Miće Mićića, a kasnije i gradonačelnika Ljubiše Petrovića. Rehabilitovali smo Spomen - groblje u Rači. Imali smo obavezu i prema borcima Crvene armije koji su izginuli na ovom području i nisu imali svoje spomen - obilježje, tako da smo na Bosanskoj Rači i njima postavili spomen - obilježje. Rehabilitovali smo spomenik đacima i profesorima bijeljinske Gimnazije koji su izginuli u Drugom svjetskom ratu. Imamo obećanje za pomoć oko rehabilitacije spomen - groblja u Donjoj Bukovici, a želimo urediti i mjesto pogibije narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka, koji je legenda ovog kraja i zaslužuje da se njegov spomenik održava. Svojim upornim radom pokušavamo da održimo tendenciju poštovanja prema žrtvi koja je data za slobodu i pokušavamo da se vratimo na istorijsko mjesto koje smo nekada imali kao jedan od najznačajnijih pokreta u porobljenoj Evropi. Time je partizanski pokret i Josip Broz Tito, kao vrhovni komandanat tog pokreta, stekao svoj ugled u svijetu, jer je imao jednu od najznačajnijih uloga u pokretima otpora, mimo regularnih vojski, kao što je bila Crvena armija, britanske i američke oružane snage.
 
U kojoj mjeri danas možemo govoriti o povampirenju fašizma u Evropi, naravno, u kontekstu najnovijih dešavanja u Ukrajini? Ponovo se intenzivira i priča o naoružavanju Evrope za neki novi potencijalni sukob.

-Očigledno je to i zbog toga pokušavamo da obilježavamo Deveti maj kao Dan pobjede nad fašizmom, pa ga onda pominjemo kao Dan Evrope. Da nije bilo pobjede nad fašizmom, ne bi bilo ni Dana Evrope. Evropa je u jednom trenutku smogla snage da se uključi u taj otpor fašizmu, jer se, zajedno sa Sovjetskim Savezom, u koordinaciji, neko ranije, neko kasnije uključio, neko je dao veći, a neko manji doprinos. Najveći doprinos u pobjedi nad fašizmom dali su Sovjetski Savez i Crvena armija. Mnoge zemlje su imale u sastavu Vermahta i svoje vojne jedinice na Istočnom frontu. Njemačka se nakon Prvog svjetskog rata nije naoružavala, a nije se naoružavala ni nakon poraza u Drugom svjetskom ratu. Sada se u Njemačkoj ponovo javljaju tendencije aktiviranja industrije naoružanja, što je uvod u neke druge njihove ciljeve. Povampiranje nacizma, ne u onom izvornom obliku, nego daleko perfidnije i lukavije, ponovo se javlja. Očigledno je da neke države, Njemačka prije svih, žele oprati svoje biografije nakon zločina koje su počinile jedinice hitlerovske vojske u Drugom svjetskom ratu. Povampirenje fašizma ogleda se i kroz reviziju istorijskih činjenica. Malo ko danas u Evropi pominje ulogu Crvene armije u oslobađanju od fašizma. Malo ko pominje doprinos ruskog naroda u oslobađanju od fašizma. Sve se prebacuje na polje poštovanja ljudskih prava i neka druga pitanja. Mi danas po svemu pripadamo zajednici evropskih naroda, ali, zajednici ravnopravnih naroda, a ne naroda kojima će biti nametnuta pravila ponašanja. Ne možemo živjeti po nečijim kalupima i normama, jer imamo svoj način života i svoje norme. U BiH imamo dovoljno ljudskog i kadrovskog potencijala da se o svemu dogovorimo, uz malo mudrosti, kako bi se našao modus zajedničkog življenja.
 
U ovim teškim vremenima po srpski narod, nakon tragičnog ratnog sukoba, kada se Srbima u Republici Srpskoj želi nametnuti etiketa genocidnog naroda, šta mladima poručiti?

-Mladima treba objasniti i približiti istorijske događaje. Nakon 1995. godine sami smo revidirali svoju istoriju. Razumijem da su države koje su nastale iz republika bivše Jugoslavije tražile svoj identitet, jer su postale nezavisne države. Ono što je svim novonastalim državama bilo zajedničko, upravo je antifašizam. Na tim temeljima antifašističke borbe trebalo je vaspitavati mlade generacije. Nije se smjelo dozvoliti da se NOP izjednačava sa bilo kojim kvislinškim pokretom. Nije smjelo doći do favorizacije i ustaškog i četničkog pokreta. Tu se izgubila nit i povezanost sa antifašizmom i stvarala se kvaziistorija. U srpskom narodu sve se pomiješalo. Treba praviti razliku između vojske Kraljevine Jugoslavije koja je šestog aprila 1941. godine pružila snažan, herojski otpor fašizmu i pokušala spriječiti agresiju na Kraljevinu Jugoslaviju. Svi ljudi koji su izginuli u Aprilskom ratu zaslužuju počasti i spomen - obilježja. Već u 1942. godini sve se to izdiferenciralo na ideološkom planu. Zarad mladih naraštaja, u udžbenike istorije moramo vratiti antifašistički pokret, kako bi mladi naučili bar one elementarne stvari o pojmu antifašizma koji se zalagao za punu ravnopravnost ljudi, nacija, vjera, religija i rasa. Na tome treba da počiva moderna Evropa. Činjenica je da je antifašistički pokret vodila Komunistička partija, ali, u tom pokretu je bilo čak 95 odsto ljudi koji nisu bili članovi KPJ. To je bio široki front patriotskih snaga. U prostorijama SUBNOR-a čuvamo autentičnu arhivu koja potvrđuje da je najveći broj učesnika NOP- a dolazio iz reda zemljoradnika. Bio je to jedan široki narodni front koji je gradio novu Jugoslaviju”, kaže na kraju za ,,Semberija info’’ Mihajlo Vidić, predsjednik SUBNOR-a i poštovalaca Bijeljina. 
 
(Semberija info)                       
​