Posebno podržavamo one situacije kada se pojedinac upusti u proces izgradnje lijepe turističke priče, kao što je i ova. Na obroncima Majevice, u opštini Lopare, u selu Piperi, između stabala hrasta smjestilo se Etno-selo „Maruša“.



Prve radove na ovoj lokaciji Zoran Pantić je počeo prije nekoliko godina sa ciljem da svojoj djeci i unučadima od zaborava sačuva dio bogate tradicije ovoga kraja. Neprestanim radom koji je pokretao zdrav Zoranov duh i nepresušno vrelo ideja, od početne drvene udžere danas se na lokalitetu Maruša nalazi čitav kompleks drvenih objekata građenih u tradicionalnom stilu.

Pored prvobitno zamišljenih okupljanja porodice, komšija i prijatelja u Etno-selu „Maruša“ sve češće se mogu zateći i drugi ljudi iz okolnih mjesta. I sve ih je više. Bajkoviti predio sela Piperi privlači ljude željne prirode, tišine i čistog zraka da svoja slavlja, rođendane, vjenčanja ili tek izlete sa porodicom i prijateljima provedu, upravo, ovdje. Ovu priču posebnom čini činjenica da je Zoran Pantić najveći dio poslova na podizanju ovog zdanja uradio sam.



- Sve je počelo sa drvenom udžerom, koju sam kupio u majevičkom selu Kozjak. Onda sam od rođake dobio ambar za žito, gdje sam se potrudio da mu vratim što autentičniji izgled. I tako redom, polako, jedno po jedno. Kako se povećao broj ljudi koji nas posjećuju ukazala se potreba da napravim mjesto za spavanje. U krošnjama hrastova izgradio sam dva bungalova, dvije drvene kućice i one će sljedeće godine sa ljepšim danima primiti svoje prve goste. Ovu veliku udžeru, koju sam kupio u Kozjaku, planiram da uredim u starom duhu, kako bih mogao tokom zimskih dana ugostiti ljude koji imaju želju osjetiti zimsku idilu u ovom kraju. Previše je na Majevici ljepote da bih je čuvao samo za sebe“, sa ponosom za portal „Semberija info“ govori Zoran Pantić.
 
Većina stanovnika sela Piperi živi u inostranstvu, baš kao i stanovnici brojnih drugih sela na području opštine Lopare. To, kao da je sudbina majevičkog podneblja. Decenijama unazad, ljudi ovog kraja su u potrazi za boljim životom odlazili put razvijenih evropskih zemalja. Emocije nastale pod teretom života u situacijama razdvajanja članova porodice i življenja daleko jedni od drugih naš domaćin je pretočio u dvije drvene skulpture.

- Moj otac je početkom 1970-tih otišao u Švajcarsku, gdje je stekao penziju. Još pamtim sliku njegovog odlaska sa našeg ognjišta da bi nama obezbijedio egzistenciju. Ovu drvenu skulpturu mog djeda Aćima sam napravio onako kako ga se sjećam – kao oca koji pogleda i očekuje dolazak svoga sina iz daleka. Djed je, nažalost, preminuo, a nije dočekao povratak svog sina. Tako da, kroz ovaj etno-kutak živi i moj djed Aćim. Želim da ova priča ostane u mojoj porodici. Možda je to i uticalo na moju djecu i unuke da, iako ne žive u Piperima barem ne odu daleko preko bijela svijeta“, rekao je Zoran za ,,Semberija info''.
 
Etno-selo „Maruša“ više je od nekoliko drvenih objekata. Ono je simbol borbe jednog čovjeka da sačuva sjećanje na svoje pretke, na svoje djetinjstvo, na svoju tradiciju.
- Evo već sada, iz generacije u generaciju, ovdje se djedovi vraćaju sa nadom da će dočekati povratak svojih potomaka. Nažalost, situacija je još uvijek takva da ne dožive tu radost. Naša treća generacija, rođena tamo negdje po evropskim gradovima, skoro da i ne dolazi ovdje. Zato sam odlučio da napravim sve ovo ovdje, da sačuvam sjećanje za mlade generacije. Neka postoji mjesto na Majevici da, kada dođu, a ubijeđen sam da će jednom doći, pronađu brojne podsjetnike na korijene iz kojih su i sami porasli“, sa velikim optimizmom objašnjava Zoran Pantić.
​
Ne nedostaje planova u glavi ovog vrijednog domaćina. Radove za ovu godinu privodi kraju i otvara sezonu priprema za sljedeću godinu. Kako nam je najavio, već sa prvim lijepim danima na Majevici, iz hrastika na Maruši čuće se zvuci nastavka gradnje Zoranovih snova, a do tada vrata ovog dragulja na Majevici otvorena su za razna slavlja i uživanje u prirodi.


Semberske novine - Semberija info