Mnogi građani Bijeljine znaju da se traži stolica više u restoranu ,,Pet jezera” kada Vi svirate, jedan od najgledanijih  TV formata za najmlađe bila je vaša dječija emisija ,,Vasa Dasa”, zahvaljujući Vama Fudbalski klub ,,Radnik” dobio je svoju himnu. Želimo da naši čitaoci malo bolje upoznaju Vaska, jer kada neko ima tolika interesovanja, onda to sigurno potiče iz djetinjstva.
 
- Koliko dugo sam aktivan na mnogim poljima mislim da me novinari najmanje poznaju, a da su me građani dobro upoznali. Nepune 23 godine sam radio u osiguranju, muzikom se bavim od trećeg razreda osnovne škole i tako je i dan - danas. Oduvijek sam volio sport, ali s obzirom da nisam mogao ozbiljno da se bavim i sportom i muzikom, odlučio sam se za muziku.
Duša je, međutim, uvijek išla ka sportu, jer je moj dječački san prvenstveno bio da budem sportista, a ne muzičar. Živio sam u sredini u kojoj je zgrada bila pored stadiona, pored teniskog terena i pored sportske dvorane. To je bilo vrijeme kada su škole sporta bile besplatne. Bilo je važno samo da želite da se bavite sportom. Ja volim da kažem da je to vrijeme kada si morao nešto da budeš - dobar đak, učenik muzičke škole ili mladi sportista koji ozbiljno trenira. Ja sam pored škole pokazivao interesovanje za muziku i sport. S obzirom da nekad pomislim da još uvijek nisam odrastao, tek treba da se odlučim čime želim da se bavim.
 
Oduvijek ste bili talentovani za muziku i glumu. Zašto uprkos tome mašinsko-tehnička srednja škola?

- Kada sam išao u osnovnu školu, postojao je program u kojem su prepoznavali za šta dijete ima afinitet, pa da ga usmjere ka tome. Mojim roditeljima su rekli da sam ja samo za binu i za organizaciju kulturnih manifestacija. Prosto ne može proći priredba da je ne organizujem ili da ne učestvujem u njoj. Rekli su mojim roditeljima da ja moram upisati sarajevsku Prvu gimnaziju. Tu gimnaziju su pohađala djeca koja su imala sve petice. Ja nisam bio učenik koji je imao sve petice, ali neko je vidio da sam ja za tu školu. Nakon prijemnog vidio sam da me nisu primili u gimnaziju, kao što mnogo mojih drugara nije primljeno u sarajevsku Drugu gimnaziju. Zajedno smo se vratili u Vogošću, gdje smo i živjeli, jer nismo primljeni u škole koje su nam bile preporučene. Za nas je formirano jedno odjeljenje u Mašinsko-tehničkoj školi ,,Đuro Pucar Stari” u Vogošći. Tako da sam ja završio u šarafima, a nemam veze sa šarafima. Molio sam Boga samo da sve to prođe, jer sam znao da se ja nikada tim neću baviti u životu.
 
Ono što pokazuje koliko je vaša ljubav prema muzici velika, jeste odlazak u Beograd sa 18 godina gdje ste sa starijim i iskusnijim muzičarima svirali u Skadarliji. Šta vas je navelo da donesete tu odluku i šta vam je donijelo jedno takvo iskustvo?
 
- U trenutku kada je rat počeo imao sam radnu obavezu. Morao sam da izdržavam svoju porodicu i da školujem brata. Bio sam jedini zaposleni u četvoročlanoj porodici. Sa 19 godina počeo sam da sviram, jer mi je trebalo godinu dana da savladam repertoar koji je interesantan u Skadarliji. Njihov način sviranja je dosta nenametljiviji i lakši. Ljudi kada uđu u Skadarliju oni su gospoda i boemi, a kada uđu u običnu kafanu oni su pijanci. Boemi takođe znaju da popiju, ali jedino što u Skadarliji možete čuti za razliku od drugih kafana jeste da boemi znaju da odrecituju stihove, da nose šešir, da puše lulu, da pridrže kaput dami, da joj doliju piće u čašu i da jednostavno budu džentlmeni. Danas je sve više materijalistički obojeno. Primat u kafani imaju oni koji su za prestižnim stolom i koji piju prestižno vino. Nekada su za istim stolom mogli da sjede doktor, automehaničar, limar i profesor. Tada su različiti slojevi društva uvijek imali zajedničke teme i ono što im je, takođe, bilo zajedničko jeste kada se naruči još jedna tura pića. Danas je to sve malo drugačije. Nakon očeve smrti, kao najstariji sin, vratio sam se iz Beograda u Bijeljinu gdje i danas živim.
 
Vi se građanima Bijeljine dugi niz godina obraćate kroz muziku. Na koji način ste ušli u tu priču i kako se ona razvijala od samih početaka do danas?
 
- Kada sam završio Odsjek za harmoniku, ono što mi se najviše dopalo jeste repertoar starogradske muzike i dopadala mi se pop muzika osamdesetih bivše Jugoslavije. Pitao sam se zašto harmonika ne bi svirala pop muziku. Danas u repertoaru ,,Stare priče” možete čuti Crvenu jabuku, Plavi orkestar i Riblju čorbu. Sve sviramo na neki naš način i primijetimo da se to dopada ljudima. ,,Stara priča” je nastala tako što smo moj kolega Stanislav Tente Živanović, koji trenutno sa porodicom živi u Sloveniji i ja, formirali 2003. godine ,,Duo stav”. Ono što je zanimljivo za ,,Duo stav” jeste to što je Neda Ukraden bila kuma naziva našeg dua. Kao ,,Duo stav” smo prvo počeli da sviramo akustične svirke, a zatim smo uz dolazak jednog po jednog muzičara formirali grupu i nastala je ,,Stara priča”. Ovaj put sam ja osmislio naziv. Prvo sam otvorio piceriju koja nosi naziv ,,Priča”. Odlučio sam, kada će me već cijeli život pratiti priča, da i orkestar bude jedna stara priča. Sve u životu je priča. Postoji pozitivna priča, prava priča, šuplja priča, a jedino što ne treba da se desi jeste da priča stane.
 
Pored muzike Vi volite i sport. Ove godine imenovani ste i za marketing menadžera FK ,,Radnik”. Šta za Vas predstavlja ta sfera i da li već sada imate zacrtan cilj što se tiče novog zaduženja u FK ,,Radnik”?
 
- Sport je, prije svega, pozitivna stvar, a u ovom sad obliku sport je jedan ozbiljan posao. Ovo zaduženje vidim kao lični izazov i veliku čast da učestvujem u kreiranju jednog dijela rada kluba sa dugogodišnjom tradicijom u gradu u kojem živim. FK ,,Radnik” je klub koji postoji nepunih osam decenija. Ove godine je proslavio 75 godina postojanja. Iznjedrio je mnoge generacije fudbalera i stručnjaka. Volim sport i želim da dam svoj doprinos radu kluba i da učestvujem u kreiranju ambijenta u lokalnoj društvenoj zajednici. Znam da ne mogu sve postići sam. Zbog toga, svi koji vole fudbal i koji vole Bijeljinu i žive ovdje treba da znaju da dok sam ja u FK ,,Radnik” oni će imati otvorena vrata za sve prijedloge, pa da zajedno kreiramo, kako ja volim da ga zovem, našeg ,,starog”. Kada neko ima 75 godina onda je on “stari”, a stariji se mora poštovati.
 
Ono o čemu još možemo da pričamo sa Vama jeste ugostiteljstvo i picerija ,,Priča”. Koji je bio put od harmonike do pice?
 
- Ja volim ljude, a volim i ugođaj. Moja picerija ne izgleda onako kako sam ja htio da izgleda. Moja želja je prvenstveno bila da u mom podrumu budu lijepa druženja. Da mi sviramo u podrumu picerije i da se tu jede pica i pije lijepo vino. Ja sam zamišljao lokal u koji će doći ljudi koji su dovoljni sami sebi. Kada dođu da razgovaraju i da  je tom društvu koje dođe dovoljno samo što su zajedno. Došlo je takvo vrijeme da ili želiš da budeš publika ili želiš da te publika prati. Sve manje vidim ljude kojima vlada mir u duši, a mislim da je mir u duši ono što je svima najviše potrebno danas. Svirajući harmoniku shvatio sam da svemu jednog dana dođe kraj i da ću možda jednog dana dosaditi publici. Rekao sam sebi da ću tada morati od nečega da živim. U tom trenutku sam razmišljao kao domaćin i zapitao se šta je to što može trajati duže od sviranja, jer ko će još zvati dedu da im svira na veselju.  Nakon dužeg razmišljanja, novac koji sam zaradio od sviranja transformisao sam u piceriju. Tako je nastala picerija ,,Priča”.
 
Osim sportskog novinarstva koji smo pomenuli, oprobali ste se i u radijskim vodama. ,,Stara priča” i vi pojavili ste se 2018. godine u spotovima ,,Crvene jabuke” za pjesmu “Berlin” i 2019. godine za pjesmu “Minka”. Kada ste vi u pitanju, iznenađenjima nikad kraja. Da li i sada imate neke ideje i planove u fioci koji čekaju na realizaciju?
 
- Volio bih, prije svega, da popularizujem rad FK ,,Radnik” što mi je sada i zadatak koji sam rado prihvatio. Volio bih da približim Radnik ljudima u Semberiji i da ljude u Semberiji približim stadionu. Da sve to zajedno bude još jedna lijepa priča. Najstariji treba da znaju da još uvijek traje ono za šta su navijali i za šta su igrali. Treba da znaju da taj ,,Radnik’’ još uvijek postoji i da je još uvijek plav. Potrudiću se da predložim upravi kluba da ljudima sa određenom starosnom dobi bude slodoban ulaz. Ako postavljamo temelje budućnosti, onda moramo u našim najmlađim generacijama da razvijamo ljubav prema Radniku kako bi i oni sve ovo radili jednog dana i kako bi ,,Radnik’’ trajao ne 75, nego 175 godina. Jedan od mojih prijedloga je, takođe, bio da ,,Radnik’’, čim se steknu uslovi i čim prođe cijela ova situacija sa virusom kovid 19, jednom sedmično odradi trening u jednom od bijeljinskih naselja ili sela. Treba i na taj način da se klub približi ljudima. Vidio sam da su klubovi u regionu pravili akcije da roditelj dovede dijete na utakmicu. Ja sam zamislio akciju da dijete dovede tatu na utakmicu. Takođe, još jedna akcija je u planu, za koju mislim da će naročito biti interesantna za najmlađe, jeste da napravimo plavo-bijelog Deda Mraza. To su neki kratkoročni ciljevi za koje se nadam da ih možemo provesti u djelo.

Semberske novine - Semberija info