JOAKIM PERENDIJA: Prvi školovani veterinar u Semberiji
Od dolaska prvog školovanog veterinara u Bijeljinu 1919. godine, pa sve do danas, veterinarska služba u Semberiji je mnogo napredovala. Sada u Bijeljini radi Veterinarska stanica, a u većim semberskim selima postoje i rade veterinarske ambulante.
Generacije starijih Semberaca još uvijek sa radošću se sjećaju veterinara Joakima Perendije, koga su svi iz milošte zvali jednostavno Joca. Bilo mu je drago da se odaziva na to ime, pa ga je čak smatrao svojim. U dvorištu Veterinarske stanice u Bijeljini postavljen mu je reprezentativan spomenik – lijepa bista u parkiću sa osnovnim podacima. Prezime Perendija, koje se čuva u svijesti semberskih poljoprivrednika kao sinonim za ime veterinara, toliko se izjednačilo sa pojmom veterinara, da su mnogi dugo smatrali da prezime Perendija znači veterinar. Za studente iz semberskih sela, koji su tada studirali veterinu, govorili su da studiraju za Perendiju. To je rijedak primjer poistovjećivanja djelatnosti čovjeka sa njegovim imenom, što govori da je taj čovjek bio izvrstan i savjestan stručnjak u obavljanju svog posla.
Veterinar dr Joakim Perendija Semberiju je smatrao svojim drugim zavičajem, pa je upravo njoj posvetio skoro cijeli svoj život. Kao veterinarski stručnjak mnogo je uradio u Semberiji na širenju veterinarske službe i zaštite, podizanju stočarstva na viši nivo i uzgoju rasnih stočnih vrsta krava, svinja, ovaca i druge korisne i potrebne stoke, pa se zato njegovo ime i danas sa poštovanjem i zahvalnošću spominje.
Joca Perendija rođen je 22. decembra 1888. godine u Čajniču u trgovačkoj porodici jevrejskog porijekla, rodom iz Hercegovine. Gimnaziju je učio u Sarajevu i Sremskim Karlovcima, a veterinarske nauke u Beču i u Bernu. U Beču je 1911. godine položio doktorat iz veterinarskih nauka i vratio se u svoju Bosnu gdje je kraće vrijeme službovao u nekoliko mijesta – Konjic, Drvar, Maglaj i Brčko. Krajem 1919. godine, neposredno poslije stvaranja Kraljevine SHS, došao je u Bijeljinu gdje je ostao do kraja svog života.
Kao prvi školovani veterinar, koji je došao u ovaj kraj, imao je poteškoće koje je morao da savlada i da se bori protiv zaostalosti. Bez kolebanja, zazora i izbjegavanja ličnih napora, znao je u čezama ili dvokolici da stigne i u najudaljenije selo Semberije kako bi pružio odgovarajuću zaštitu stoci ili da poljoprivrednicima održi predavanje o zaštiti od svinjske kuge i trihineloze. Ponekad, kada bi završio predviđeni posao ili predavanje, vraćao se kući u Bijeljinu kasno u noć, a više puta i pješice kada nije bilo prevoznog sredstva. Zahvaljujući njemu, njegovoj upornosti i njegovom radu, uspio je da veterinarska služba u Semberiji bude popularna i cijenjena isto koliko i ljekarska služba. U svemu tome je njegov doprinos ogroman i nemjerljiv, jer su rezultati bili vidljivi na svakom mjestu. Takav je bio dr Joakim Perendija u svojoj struci.
Sa završenim doktoratom iz veterinarskih nauka, a imajući u vidu njegovu naučnu afirmaciju i reputaciju koju je stekao objavljenim radovima iz struke, više puta mu je ponuđeno da pređe na katedru Veterinarskog fakulteta kao profesor, ali je to uporno odbijao. Nije htio da se povuče u kabinete i laboratorije i da se tako odvoji od matice života koja mu je bila podsticaj i nepresušna inspiracija. Međutim, iako je bio prostorno udaljen od naučnih centara, to mu nije smetalo da stalno bude u kontaktu sa naučnim ustanovama u zemlji i inostranstvu, kao i sa istaknutim stručnjacima sa kojima je bio u prijateljskim odnosima i održavao je sa njima kontakt do kraja života. Posjedovao je bogatu stručnu i beletrističku biblioteku, ali je iz naučnih centara dobijao stručne publikacije iz kojih je mnogo inovacija i otkrića, lijepih i korisnih pronalazaka, primijenjivao u svojoj praksi, a naročito otkrića i pronalaske iz Švajcarske, gdje je u to vrijeme primijenjena veterina bila na najvišem stepenu.
Ne smijemo zaboraviti i njegov nemjerljiv doprinos u osnivanju Biblioteke „Filip Višnjić“ 1932. godine. To je uradio zajedno sa entuzijastima i prosvjetiteljima dr Vojislavom Kecmanovićem Đedom, profesorom Nikolom Mačkićem i studentom Mikom Bogdanovićem. Zajedno sa njima udario je temelj jednoj kulturnoj ustanovi kojom se naš grad ponosi. Sama činjenica da je on kao veterinar dao doprinos širenju knjige govori o njegovom humanizmu, njegovoj kulturnoj širini i horizontima koji su dosezali do najzabačenijeg semberskog sela u širenju prosvjete i kulture. Svojim doprinosom u osnivanju Biblioteke stekao je ugled i ostao kao jedan od najsvjetlijih likova kulturne prošlosti Bijeljine i ovog kraja.
S obzirom na to da je bio čovjek krhkog zdravlja, nježne konstitucije i ograničenih fizičkih sposobnosti, dr Perendija se razbolio od tuberkuloze, koja je tada bila bolest oslabljenih organizama intelektualaca. Pokušao je da se izliječi, ali je bilo uzalud. Bolest se širila i razarala vitalne dijelove organizma. Naporan i iscrpljujući rad ostavio je tragove, pa je poslije kratke bolesti preminuo 5. jula 1947. godine u Kasindolu kod Sarajeva. Danas počiva na gradskom groblju Pučile u Bijeljini.
Osim male biste koja je postavljena na području Veterinarske stanice, Bijeljina se ovom čovjeku nikada nije dostojno odužila. Nadamo se da će jednog dana doći vrijeme i za to.
Semberija info - Lj. Božić
Generacije starijih Semberaca još uvijek sa radošću se sjećaju veterinara Joakima Perendije, koga su svi iz milošte zvali jednostavno Joca. Bilo mu je drago da se odaziva na to ime, pa ga je čak smatrao svojim. U dvorištu Veterinarske stanice u Bijeljini postavljen mu je reprezentativan spomenik – lijepa bista u parkiću sa osnovnim podacima. Prezime Perendija, koje se čuva u svijesti semberskih poljoprivrednika kao sinonim za ime veterinara, toliko se izjednačilo sa pojmom veterinara, da su mnogi dugo smatrali da prezime Perendija znači veterinar. Za studente iz semberskih sela, koji su tada studirali veterinu, govorili su da studiraju za Perendiju. To je rijedak primjer poistovjećivanja djelatnosti čovjeka sa njegovim imenom, što govori da je taj čovjek bio izvrstan i savjestan stručnjak u obavljanju svog posla.
Veterinar dr Joakim Perendija Semberiju je smatrao svojim drugim zavičajem, pa je upravo njoj posvetio skoro cijeli svoj život. Kao veterinarski stručnjak mnogo je uradio u Semberiji na širenju veterinarske službe i zaštite, podizanju stočarstva na viši nivo i uzgoju rasnih stočnih vrsta krava, svinja, ovaca i druge korisne i potrebne stoke, pa se zato njegovo ime i danas sa poštovanjem i zahvalnošću spominje.
Joca Perendija rođen je 22. decembra 1888. godine u Čajniču u trgovačkoj porodici jevrejskog porijekla, rodom iz Hercegovine. Gimnaziju je učio u Sarajevu i Sremskim Karlovcima, a veterinarske nauke u Beču i u Bernu. U Beču je 1911. godine položio doktorat iz veterinarskih nauka i vratio se u svoju Bosnu gdje je kraće vrijeme službovao u nekoliko mijesta – Konjic, Drvar, Maglaj i Brčko. Krajem 1919. godine, neposredno poslije stvaranja Kraljevine SHS, došao je u Bijeljinu gdje je ostao do kraja svog života.
Kao prvi školovani veterinar, koji je došao u ovaj kraj, imao je poteškoće koje je morao da savlada i da se bori protiv zaostalosti. Bez kolebanja, zazora i izbjegavanja ličnih napora, znao je u čezama ili dvokolici da stigne i u najudaljenije selo Semberije kako bi pružio odgovarajuću zaštitu stoci ili da poljoprivrednicima održi predavanje o zaštiti od svinjske kuge i trihineloze. Ponekad, kada bi završio predviđeni posao ili predavanje, vraćao se kući u Bijeljinu kasno u noć, a više puta i pješice kada nije bilo prevoznog sredstva. Zahvaljujući njemu, njegovoj upornosti i njegovom radu, uspio je da veterinarska služba u Semberiji bude popularna i cijenjena isto koliko i ljekarska služba. U svemu tome je njegov doprinos ogroman i nemjerljiv, jer su rezultati bili vidljivi na svakom mjestu. Takav je bio dr Joakim Perendija u svojoj struci.
Sa završenim doktoratom iz veterinarskih nauka, a imajući u vidu njegovu naučnu afirmaciju i reputaciju koju je stekao objavljenim radovima iz struke, više puta mu je ponuđeno da pređe na katedru Veterinarskog fakulteta kao profesor, ali je to uporno odbijao. Nije htio da se povuče u kabinete i laboratorije i da se tako odvoji od matice života koja mu je bila podsticaj i nepresušna inspiracija. Međutim, iako je bio prostorno udaljen od naučnih centara, to mu nije smetalo da stalno bude u kontaktu sa naučnim ustanovama u zemlji i inostranstvu, kao i sa istaknutim stručnjacima sa kojima je bio u prijateljskim odnosima i održavao je sa njima kontakt do kraja života. Posjedovao je bogatu stručnu i beletrističku biblioteku, ali je iz naučnih centara dobijao stručne publikacije iz kojih je mnogo inovacija i otkrića, lijepih i korisnih pronalazaka, primijenjivao u svojoj praksi, a naročito otkrića i pronalaske iz Švajcarske, gdje je u to vrijeme primijenjena veterina bila na najvišem stepenu.
Ne smijemo zaboraviti i njegov nemjerljiv doprinos u osnivanju Biblioteke „Filip Višnjić“ 1932. godine. To je uradio zajedno sa entuzijastima i prosvjetiteljima dr Vojislavom Kecmanovićem Đedom, profesorom Nikolom Mačkićem i studentom Mikom Bogdanovićem. Zajedno sa njima udario je temelj jednoj kulturnoj ustanovi kojom se naš grad ponosi. Sama činjenica da je on kao veterinar dao doprinos širenju knjige govori o njegovom humanizmu, njegovoj kulturnoj širini i horizontima koji su dosezali do najzabačenijeg semberskog sela u širenju prosvjete i kulture. Svojim doprinosom u osnivanju Biblioteke stekao je ugled i ostao kao jedan od najsvjetlijih likova kulturne prošlosti Bijeljine i ovog kraja.
S obzirom na to da je bio čovjek krhkog zdravlja, nježne konstitucije i ograničenih fizičkih sposobnosti, dr Perendija se razbolio od tuberkuloze, koja je tada bila bolest oslabljenih organizama intelektualaca. Pokušao je da se izliječi, ali je bilo uzalud. Bolest se širila i razarala vitalne dijelove organizma. Naporan i iscrpljujući rad ostavio je tragove, pa je poslije kratke bolesti preminuo 5. jula 1947. godine u Kasindolu kod Sarajeva. Danas počiva na gradskom groblju Pučile u Bijeljini.
Osim male biste koja je postavljena na području Veterinarske stanice, Bijeljina se ovom čovjeku nikada nije dostojno odužila. Nadamo se da će jednog dana doći vrijeme i za to.
Semberija info - Lj. Božić
