U ljeto 1962. godine Harold Pendlton, vlasnik legendarnog „Marki džez kluba”, smještenog u bučnom Oksford stritu u Londonu, tadašnjoj glavnoj zvijezdi večeri Aleksisu Korneru (1928‒1984) i njegovoj grupi „Bluz inkorporejted” postavio je uslov: „Ukoliko ne nastupite u redovnom terminu u četvrtak uveče već umjesto toga odete u Bi-Bi-Si radi snimanja spota, ne garantujem vam nastup u klubu u narednom terminu. Ili bilo kojem budućem.”

 Srećom, Korner je imao spremno rješenje: pozvao je nekolicinu mlađanih drugara, čestih posjetilaca njegovih svirki koji su već imali oformljen bend, i zamolio ih da ga navedeno veče odmijene i tako mu sačuvaju dragocjene nastupe. Momci su bez riječi pristali.

I gazda se složio, i narednog četvrtka okupljenim poštovaocima bluza prvi put se predstavila buduća svjetska koncertna atrakcija. Bila je to grupa „Rolingstouns” („The Rolling Stones”) u svojoj prvoj postavi: Mik Džeger, Jan Stjuart, Kit Ričards i Brajan Džons. Te večeri, kada je pređena jedna od najvažnijih stepenica u istoriji rok muzike, odsvirali su ukupno 14 kompozicija. Šest decenija kasnije „Stounsi” i dalje suvereno praše muzičkim svijetom…

U međuvremenu rokenrol je postao zaštitni znak mnogih generacija širom svijeta. Oslobođen (uglavnom) potrebe za dnevnopolitičkim preispitivanjem i dokazivanjem, uselio se u duše miliona ljudi prije svega kao sjajna zabava, način da se dožive uticaji koje svakodnevica ne nudi, pa čak i zabranjuje, da se upozna svijet, drugi ljudi, drugi narodi, njihova kultura… Jednostavno, da se živi život bez stega koje sve nas stižu onoga časa kada stavimo potpis na svoj prvi ugovor o zaposlenju.

Zahvaljujući bogatstvu spoljnjih uticaja i tehnološkom razvoju, rokenrol se mijenjao pronalazeći različite vidove izražavanja. Ipak njegova osnovna karakteristika nikada nije dezavuisana: to je muzika za koju su vam potrebni samo gitara, bas, bubanj i dobar vokal. Sve ostalo stvar je ličnog afiniteta.

Čuvena američka pjevačica Peti Smit, nakon jednog koncerta legendarnog američkog benda „Dors” u jednako čuvenoj dvorani „Filmor ist” na njujorškom Menhetnu, to je ovako definisala: „Prosto sam osjetila da bih i ja mogla da radim nešto slično.” I uradila je. Kako se pokazalo, za mnoge je upravo takav stav sama suština rokenrola. Svako ko se u nekom trenutku dohvatio gitare shvatio je da mu „leži” muzika Čak Berija, Elvisa Prislija, „Bitlsa”, „Rolinstounsa”… Godine starosti nisu igrale nikakvu ulogu.

Neke stvari se ipak mijenjaju. Tu pred našim očima. Tako koncerti velikih zvijezda iz ranih dana rok muzike danas sve više liče na prigodne skupove starije gospode. Ali gospode one vrste koja je svoje decenije aktivnosti više trošila na dobro zabavljanje i ludovanje po cijelom svijetu, nego na klasičnu, ozbiljnu posvećenost svakodnevnom poslu.

Objektivno, rok muzičari su umnogome živjeli drugačije od mnoštva koje ih je verno pratilo, čak i od najposvećenijih pristalica. Način života možda i primjeren mladom čovjeku željnom zabave, vječitog kretanja, druženja sa najbližim drugarima, „međusobne razmjene ludila”, tokom vremena se kod istinskih rokera pretočio u odnos prema sebi, najbližoj okolini, društvu uopšte, u – politički stav. A za sve to je prethodno trebalo „steći kondiciju”.

Vratimo se „Rolingstounsima”. Kada neko traje toliko dugo, i to kao vrhunska svjetska atrakcija, mora da u sebi nosi neku magiju nepoznatu drugima. Kompozicije Džegera i Ričardsa u principu se ne razlikuju mnogo od muzike koju su i drugi stvarali. Naravno, osim „Bitlsa” koji su po svemu bili sorta za sebe. Ali liverpulska četvorka je, faktički, prestala da postoji još davne 1969, a „Rolingstounsi” uporno opstaju. U čemu je tajna?

 „Rolingstounsi” su u mnogo čemu drugačiji. Njihovo glavno oružje uvijek su bili koncerti. Uveseljavanje mnogobrojne publike, zajedničko uživanje… Tokom karijere pretvorili su se u neprevaziđenu atrakciju. Sama svirka im nikada nije bila pretjerano precizna, uštimovana, „pod konac”. Kompozicije dovoljno jednostavne da svako u publici može da ih pjeva. Aranžmani bez pretjeranih bravura… Jednostavno, bio je to uvijek rokenrol u svom najosnovnijem obliku, onaj koji je i mijenjao svijet. To je Miku Džegeru i drugarima i dalo pravo da ostare, a da ostanu isti.

Ali ne samo njima. Tu su i „bitlsovci” Pol Mekartni i Ringo Star, legendarni Bob Dilan, gitarista Džimi Pejdž, pjevač Rod Stjuart, Mik Tejlor, svojevremeno i sam član „Stounsa” i bezbroj drugih „dobro držećih vremešnih momaka”. Svi oni su i dalje rokeri. Jer ova reč nikada nije označavala zanimanje već isključivo – životni stav.

​Agencije