Tumarajući zimus ulicama Trsta, u mislima mi se svako malo javljao Džejms Džojs – taj veliki irski književnik-disident, jedan od mnogih virtuoza pisane riječi koji su došli sa zelenog ostrva. Razmišljao sam o tom ekstravagantnom, odvažnom umjetniku i prevratniku koji je iz temelja poljuljao tokove tradicionalne književnosti, završivši time posao koji je par decenija ranije otpočeo njegov slobodoumni i dekadentni sunarodnik Oskar Vajld. Dok mi se tog prohladnog januarskog jutra, u daljini vidokruga, u blizini tršćanskog Velikog kanala, ukazivala bronzana statua velikog pisca sa knjigom pod miškom, mislio sam o Džojsovom svojevoljnom odlasku u izgnanstvo nakon odluke da zavijek napustiti Irsku i svoj rodni Dablin. Četrdesetak godina pisac je, poput čergara, proveo seljakajući se po mnogim gradovima Evrope, daleko od svoje domovine i svog rodnog grada kojeg je možda napustio fizički, ali koji je ostao neizbrisivo utisnut u njegovoj duši i srcu, vraćajući mu se iznova u svom stvaralaštvu. Taj složeni i podvojeni odnos koji je Džojs do kraja svog života imao ne samo prema Dablinu i njegovim stanovnicima, već Irskoj i svojim sunarodnicima uopšte, odnos prožet piščevim ambivalentnim osjećanjima i protivurečnostima, nalazio je svoj umjetnički izraz i u „Dablincima“, i u „Portretu umjetnika u mladosti“. Taj odnos istovremene ljubavi i prezira, privrženosti i ogorčenosti, bliskosti i udaljenosti, pripadnosti i odbačenosti, Džojs je, kao niko drugi prije ili poslije njega, umjetnički uobličio i pretočio i u „Uliksu“, svom najvećem proznom ostvarenju i najrevolucionarnijem romanu moderne književnosti. Kroz zamršeni kaleidoskop obilja različitih pripovjedačkih tehnika i književnih postupaka, u jednom danu, šesnaestom junu, u koji majstor proze smješta radnju svog remek-djela, pred čitaocima se u dablinskim ulicama i budžacima, dućanima, zadimljenim pabovima krcatim nacvrcanih Dablinaca, hotelima i restoranima, kuplerajskim kvartovima, na trgovima i šetalištima duž obale rijeke Lifi, i mnogim drugim mjestima, otkriva čitav svijet u malom i pruža slojevita i nepregledna panorama savremenog društva i jednog vremena – jedne epohe u koju je čovječanstvo tad tek bilo zagazilo, a u kojoj sad uveliko gaca. Otprilike sedam godina bilo je potrebno irskom otpadniku da napiše „Uliksa“, a pisao ga je u Parizu, Cirihu i Trstu. Kontroverzno i provokativno djelo, „Uliks“, zajedno sa svojim tvorcem i najvećim književnim jeretikom, našao se, prirodno, u baražnoj paljbi mnogih konzervativaca, tradicionalista i čuvara javnog morala zbog upotrebe opscenog jezika, vulgarizama i eksplicitnih opisa za koje je do tad bilo nejpomljivo da se mogu naći u jednom književnom djelu. Čak je i jedna slobodoumna Virdžinija Vulf, istaknuti glas modernizma, bila mišljenja da se Džojs ovim romanom previše zaigrao zapetljavši se u mrežu pretencioznosti, i da je zastranio u površnost i prostakluk zanesen svojim grandomanskim i rušilačkim literarnim nakanama. Neki su otišli i korak dalje, kao engleski novinar, pisac i kritičar Džon Midlton Mari, nazvavši autora neurotičnim genijem, a njegovo djelo „perverznom i dijaboličnom knjigom“. U Americi, imprimatur da se „Uliks“ objavi u cjelosti dat je tek 1934. godine, nakon višegodišnjeg sudskog spora koji se vodio protiv ovog djela zbog njegovog navodnog skarednog i nemoralnog sadržaja. U žiži parnice, između ostalog, našao se i opis toka svjesti  protagoniste Leopolda Bluma koji, prelistavajući novine, sjedi na WC šolji i vrši veliku nuždu.



I tako, dok sam utonuvši u svoje uskovitlane misli, zajedno sa svojim razdraganim prijateljima, švrljao ulicama grada u kojem je Džejms Džojs proživio deset godina i koji će mu prirasti srcu, prisjetio sam se potucanja Leopolda Bluma po sokacima i kvartovima Dablina na šesnaesti jun 1904. godine i svojih čitalačkih patnji dok sam pokušavao da razaberem put kroz naizgled nerazmrsivu petlju tokova svjesti, unutarnjih monologa, aluzija, referenci i piščevih novotvorenica i eksperimentisanja i poigravanja sa jezikom. Pao mi je na um taj jedan, jedini, prozaičan dan u životu tog nesrećnog protagoniste, savremenog Odiseja iz Dablina, čiji svakodnevni život i trivijalna putešestvija po prestonici Irske nemaju ništa od uzvišenosti, herojstva i neustrašivosti starogrčkog heroja koji, u potrazi za slavom i čašću, napušta Itaku i odlazi u rat protiv Troje. Dok u Homerovom epu Odisej, za vrijeme dvadesetogodišnjeg odsustva sa Itake, prošavši staze i bogaze, proživljava i preživljava nevjerovatne epizode i avanture prije povratka na ostrvo gdje ga čeka njegova vjerna Penelopa, Džojsov Odisej je običan, prosječan čovjek koji živi svoj mali, jednolični život od danas do sutra, prihvatajući sebe onakvim kakav jeste i robujući svojim svakodnevnim rutinama i obavezama. Do izvjesne mjere skrajnut zbog svog jevrejskog porijekla, Blum je čovjek u kojem je stalno prisutno osjećanje neprihvaćenosti i neuklopljenosti u gradu u kojem na njega mnogi gledaju kao na stranca; on osjeća otuđenost i od vlastite žene Moli s kojom godinama nije imao seks, a njegova Penelopa ga pride i vara imajući aferu s drugim muškarcem (na osnovu pojedinih piščevih natuknica s kojima se čitalac susreće u djelu u vezi sa Molinim vanbračnim eskapadama, bolje bi bilo imenicu „muškarac“ staviti u oblik množine).      



Stvarajući lik Leopolda Bluma, antipoda Homerovog junaka, Džojs je postavio jasnu crtu razgraničenja koja odvaja antičko vrijeme i mitove o čojstvu i junaštvu, velikim principima, podvizima i idealima od banalnosti modernog vremena koje je danas mnogo toga ljudskog obesmislilo. Prisjećam se riječi profesora Zorana Paunovića napisanih u pogovoru njegovog prevoda „Uliksa“ koji je, uzgred budi rečeno, dostignuće ravno Herkulovim zadacima (teško je predstaviti sebi kroz kakvu odiseju je prevodilac tek morao da prođe uhvativši se u koštac sa prevođenjem ovog romana). Smatrajući „Uliksa“ stvaralačkim vrhuncem modernizma, Paunović je iznio svoje (jedno, ali ne i jedino) čitanje ovog izuzetno složenog i teško razumljivog romana, rekavši da on zapravo predstavlja Džojsovu dekonstrukciju antičkog mita i izgradnju jednog novog, savremenog mita, podesnijeg za današnje društvo i duh vremena, u kojem su plemenitost i uzvišenost ustupili mjesto površnosti i besmislu. Ako pogledamo vrijeme u kojem danas živimo, nešto više od jednog vijeka od kada je prvo izdanje „Uliksa“ dovelo do kataklizme i erozije dotadašnjeg poimanja književnosti, i trivijalnost sadržaja koji svakodnevno preplavljuje televiziju, internet i društvene mreže, sasvim je jasno zašto je Džojsov novoizgrađeni mit potpuno raspršio visoke ideale i ciljeve starog vremena i mitova, a njegov Leopold i Moli potpuno bacili u zasjenak Odiseja i Penelopu. Današnji čovjek je, kao što je pisao Haksli, utopljenik u okeanu trivijalnosti, a Džojs je taj nepregledni okean jeftine zabave, konzumerizma i površnih zadovoljstava koji je zapljusnuo naš život oslikao iscrpljujući sve raspoložive lingvističke i književne resurse engleskog jezika, stavljajući u središte običnog, malog čovjeka sa svim njegovim vrlinama i manama, nama mnogo bližeg od velikog junaka Homerovog spjeva sa kojim se baš nešto i ne možemo poistovjetiti. Kao i svi mi, Leopold Blum, životareći po ustaljenom šablonu i repetitivnom ritmu svakodnevice, guši se, otima i koprca pod bjesomučnim valovima banalnih iskustava koja nas preplavljuju iz dana u dan, ne bi li u njima pronašao neku svrhu i smisao. No ipak, prostranstvo okeana je ogromno, pa i pored mulja koji nas neprekidno vuče nadole, pred nama se, posvuda, iznad i ispod površine, ukazuju mnoge ljepote i bogatstva koja čovjeka ispunjavaju i oplemenjuju, donoseći mu radost življenja i dajući mu taj prijeko potreban zračak nade i smisla njegovoj umnogome ukalupljenoj i trivijalnoj svakodnevici. I jedna od osnovnih poruka koju nam pisac šalje u ovom romanu je upravo ta da iako je danas mnogo toga obezvrijeđeno, iako je banalnost današnjice mnoge mitove urušila i pregazila, život običnog čovjeka, ma koliko da nam se pokatkad čini jednoličnim i prozaičnim, sadrži u isti mah i neiscrpno bogatstvo i moć koja ga uzvisuje do mitskog, kao što je to Džojs pokazao u ovom romanu. Stari mitovi su srušeni, kao što je primjetio Paunović, ali Džojs je „Uliksom“ izgradio i ukazao nam na neke nove,  u kojima smo (anti-)heroji upravo mi, obični ljudi sa jednim životom koji nam je podaren.



Na zgarištu koje je Džojs svojom rušilačkom i avangardnom prozom ostavio iza sebe, beskompromisni pisac je htio da ovjekovječi svoju zaostavštinu i da njegovo ime zanavijek stoji upisano među doajenima svjetske književnosti. U jednom svom pismu, Irac je naveo da je ovim romanom ostavio toliko misterija i zagonetki da će profesori vijekovima polemisati o svemu što je u njemu namjeravao da kaže, što je jedini način da čovjek sebi obezbjedi besmrtnost. I kada pogledamo koliko se i dan-danas, više od jednog vijeka od objavljivanja „Uliksa“, kritičari, književnici i akademici zanimaju za ovo bezvremensko književno djelo, pokušavajući da odgonetnu njegove nebrojene tajne, jasno nam je da je Džojs svoj cilj ostvario i da je „Uliksom“ stekao vječnu slavu i neprolaznost kao što je to svojedobno učinio i Homer sa svojom „Odisejom“. Ono s čim Irac možda nije računao je to u kolikoj mjeri će njegov magnum opus izaći iz elitističih književnih i akademskih krugova i zaživjeti među običnim narodom, ponajprije njegovim Ircima i Dablincima. Najveću potvrdu ovoga zatičemo u Blumsdeju, tradicionalnoj proslavi koja se u čast Džejmsa Džojsa i njegovog najčuvenijeg književnog lika obilježava šesnaestog juna svake godine, počev od 1954. kada je upriličen prvi događaj. Obilježavajući pedesetogodišnjicu od dana tokom kojeg se odvijaju događaji u romanu, organizatori prvog Blumsdeja, književni kritičar i ugostitelj Džon Rajan i romanopisac Brajan O’Nolan, u društvu još nekolicine ljudi, krenuli su tragom Leopolda Bluma, slijedeći njegov itinerarij po Dablinu i oživljavajući Leopoldove dogodovštine iz romana. Hodočašće je započeto na vrhu tornja u utvrđenju Martelo u Sendikouvu (predgrađu Dablina i popularnom odmaralištu i kupalištu), istom mjestu gdje počinje i radnja „Uliksa“. No, kako se ispostavilo, razigrana bratija se malo više zanijela i zapila idući Blumovim stopama, pa tako naćefleisani nisu bili kadri do kraja ispratiti maršrutu Džojsovog protagoniste. I premda ova grupa entuzijasta i ljubitelja čašice nije te 1954. godine završila svoje hodočašće po Dablinu, utrla je put nečemu što će u narednim godinama prerasti u veliku svetkovinu od nacionalnog značaja za Irsku i njen glavni grad i postati, u neku ruku, omaž Džojsovoj genijalnosti i njegovom buntovnom, ikonoklastičnom romanu. Blumsdej će, međutim, ubrzo nadrasti okvire tradicionalne irske proslave i postati međunarodna manifestacija u kojoj učešća uzimaju zaljubljenici u Džojsovu prozu iz cijelog svijeta i koja se obilježava u mnogim drugim gradovima osim Dablina. Prestonica Irske tog dana postaje poprište različitih kulturnih i zabavnih događaja tokom kojih na hiljade Dablinaca i turista iz cijelog svijeta prodefiluje gradom, obučeni u tradicionalnu edvardijansku nošnju – muškarci u krojenim odjelima i prslucima sa polucilindrima na glavama i štapovima za šetanje u rukama, a žene sa dugim haljinama sa visokim okovratnicima. Priređuju se obilasci s vodičima tokom kojih povorka prati Blumova lunjanja, čitaju se odlomci iz romana, održavaju javni i muzički nastupi i kratke pozorišne priredbe u kojima se dramatizuju probrane scene iz djela, a svoja vrata otvaraju mnogi dablinski pabovi i restorani koji tom prilikom na meniju nude pića i tradicionalna irska jela i đakonije koje su do tančina opisane i prikazane u romanu. Posljednjih godina, zahvaljujući naglom uzletu digitalnih tehnologija, oni koji su iz finansijskih, ili nekih drugih razloga, spriječeni da krenu put Dablina i 16. juna budu sudionici Blumsdeja, imaju mogućnost da iz udobnosti fotelje feštu proprate na platformama koje nude prenos uživo ovog događaja, a pored pomenutog organizuju se i virtuelni događaji koji zainteresovanima pružaju priliku da osjete i dožive djelić karnevalske atmosfere koja tog dana opasava krcate ulice Dablina.

Velika simbolika se krije u tome što je Džojsov „Uliks“ – roman koji uporedo satirizuje i slavi sve banalnosti i trivijalnosti u životu običnih ljudi, uzdižući ih do mitskih visina – prodro van granica literarnih i intelektualnih krugova i pronašao svoj put do tih istih običnih ljudi. Svaki do sada održan, i svaki sutrašnji Blumsdej koji bude održan, služi i služiće kao neosporan dokaz značaja koji „Uliks“ ima za nemali broj Iraca i njihov kulturni identitet, kao i za mnoge pripadnike drugih nacionalnosti svjesne uticaja ovog prekretničkog romana. S druge strane, na ovakavom putu koji je usud namijenio romanu kojim je Džojs stekao besmrtnost, nameće se pitanje kako bi sam autor gledao na ovakvo festivalsko odavanje počasti njegovom liku i djelu, imajući u vidu da je upravo u „Uliksu“ njegov tvorac dobrano iskritikovao i izvrgnuo ruglu mnoge mane i boljke svojih sunarodnika – zbog čega se, uostalom, u njemu i javio nezadrživ poriv da pobjegne iz svoje zemlje. Pitam se, šta li bi Džojs mislio o nečemu što bi se, možda, iz nekog drugog ugla, moglo posmatrati i kao „komodifikacija“ njegovog najvećeg proznog ostvarenja? Da li bi možda prema ovakvoj sudbini koju je doživio „Uliks“ umjetnik imao slična, oprečna osjećanja kao što je imao prema svojim Ircima: osjećanje ispunjenosti i zadovoljstva zbog planetarnog odjeka koje njegovo djelo danas ima među širim narodnim masama, praćeno istovremenim zgražavanjem i razočaranošću zbog toga što je komercijalizacijom „Uliksa“ donekle otupjela satirična i kritička oštrica koju je pisac, u dobroj mjeri, usmjerio prema onima što danas to isto djelo veličaju i slave dok na Blumsdej razdragano i ushićeno špartaju Dablinom slijedeći Blumove korake.