Marija Jovović, ćerka srpskog heroja Blagoja Jovovića, u utorak u 19.30 predstaviće knjigu posvećenu svom ocu. Pored autorke, o ovom književnom djelu će govoriti, i dati svoj doprinos kulturi sjećanja profesor dr Marko Milović, mr Đorđe Vukmirović, istoričar i Vladimir Mitrić, novinar i publicista. U umjetničkom dijelu programa nastupiće guslar Milutin Đuričić, a moderator književne večeri je Mirjana Pejak, direktor BVZ.



Vladimir Mitrić, jedan od planiranih besjednika, koji je i redovni član Srpske kraljevske akademije naučnika i umjetnika i njen sekretar Sekretarijata za odnose s javnošću i ustanovama i institucijama, kaže da je riječ „o velikom kulturnom, istorijskom, rodoljubivom i pravdoljubivom događaju“.


-Promocija je u Loznici, odmah posle one u Klubu književnika Srbije, što je velika čast za grad na Štiri -kaže Mitrić. -Ali, nije to slučajno, jer je dogovor sa direktorkom Biblioteke Vukovog zavičaja bio, kako se to u narodu kaže, „u dvije riječi“. Mirjana Pejak, direktorka te ugledne ustanove, koja je starija od vijek i po, odmah je, kao rijetko ko, shvatila i značaj, i zanimljivost i aktuelnost ove teme. Razumjela je, rekao bih, u trenu i eksluzivnost priče i čast koja se poklanja ustanovi i Loznici, kao dokazana poslenica u kulturi, ne samo kada je riječ o bibliotečkoj djelatnosti i izdavaštvu, i to ne samo u ovom dijelu Srbije.

Poznata je priča, kaže Mitrić, da je kao član jugoslovenskog vojnog atešea u Parizu, jedan od teških ustaško-komunističkih zločinaca, Stipe Gulić (ustaša do 1943.) bio na večeri sa porodicom u eskluzivnom restoranu "Bolonj" u blizini Trijumfalne kapije sa ženom i dvoje maloletne djece. Večera je po običaju bila bogata. Teleći medaljoni u tartar sosu i ostalim đakonijama. Na stolu je bilo i nekoliko boca crnih vina iz najboljih francuskih vinograda i pažljivo biranih godišta. Usred jela Gulićevom stolu prišao je čovjek u tamnom kišnom mantnilu sa crnim šeširom na glavi. Rekao je Stipetu na srpskom:

- Lijepa večera, vidim! Ti baš uživaš u životu. Izvukao je iz desnog džepa pištolj i ispalio mu metak u čelo koji je odvalio Guliću pola potiljačnog dijela njegove velike i rugobne lobanje. U restoranu je nastala panika. Žene su zavrištale, a muškarci su se bacili pod stolove. Kako je brzo ušao u "Bolonj", neznanac koji je tada upucao čoveka pred rođenom djecom i ženom, hitro je izašao iz restorana i izgubio se u velikom pariskom metrou.

"Zločinac" je bio nekadašnji prota Sava Ninković iz sela Donje Radinje u Zapadnoj Bosni... Takvo ubistvo je strašan čin sam po sebi, ali to je već biblijska priča o žrtvi, dželatu i osveti. Gulić je sredinom juna 1942. godine sa svojim ustašama kao satnik izveo iz kuće protu koji je bio udovac i njegove tri maloljetne ćerke i sve ih je na Savine oči silovao, a potom zaklao. Najmlađa je imala samo 12 godina. Pri tom je satnik Stipe vezanom ocu Savi rekao.

"Tebe neću pod kamu. Hoću vlahu da živiš i da se svaku noć budiš sa krivicom da nisi mogao ništa učiniti da spaseš svoju Srbsku paščad". Tog dana prota Sava je zauvijek napustio službu u Crkvi i priključio se četnicima sa kojima se dao u potragu za svojim krvnikom. Tražio ga je i u Zagrebu 1944. ali nije znao da je satnik Stipe već duže vrijeme kapetan u partizanima, tada već negdje u Lici gdje je nastavio svoj krvavi pir, sada sa petokrakom na kapi. Stipe je bio u pravu. Bivši prota noću nije mogao oka sklopiti. Stalno je sanjao onaj užas iz Donje Radinje. I tačno! Ništa nije učinio da nekako spase svoju decu. Uvijek je sebe krivio. Ali žudnja da nađe krvnika, koji, ne samo što nije klažnjen nikako, već je eskremno napredovao kod nove, Brozove vlasti, se iz dana u dan, iz proklete noći u noć u godinu samo nadimala... Tražio ga je kao pijan, svuda, ali kad je izgubio svaku nadu, od jedne grupe Ravnogoraca emigranata iz Pariza je dobio dojavu da je Stipe Gulić već nekoliko meseci tu tada kao posleratni Brozov vojni ataše u Parizu. Pitali su ga da oni to obave za njega, jer su znali za taj monstruozni slučaj. On to nije dozvolio.
Htio je da lično vidi čoveka koji mu je survao život. Da će lično sretnu. Savi, ni na kraj pameti nije bilo da udari na djecu okorelog ustraše, potom partizana i Brozovog diplomate.

- I baš kao što su Blagoje Jovović i njegovi prijatelji odustali, prvobitno, od atentata na ustaškog krvnika Antu Pavelića, kada je šetao sa ženom i kćerkom, čekajući trenutak da meta bude baš, i isključivo, taj monstrum u ljudskom liku. Jovović  je zadao smrtne metke onom koji je krivac za smrti stotina hiljada nedužnih ljudi. I, držeći se časti, nije htio da uzme tašnu koju je dželat nosio, mada je sumnjao da su u njoj važna dokumenta. I od toga je odustao da ne bi bilo da je u njoj bilo novca, kako nikakva sjenka ne bi pala na taj pravodoljubiv čin-priča Mitrić.

Kćerka junaka Jovovića, po Mitrićevim riječima, vrsna spisateljka i profesorka, iznedrila je ovo djelo, koje je mnogo više od knjige. Ovo, kaže Mitrić, „ nije samo priča o njenom časnom, rodoljubivom, pravdoljubovom, obrazovanom ocu, velikom dobrotvoru ljudi Srpske pravoslavne crkve, junaku iz Drugog svjetskog rata, sa akcijama za izučavanje vojne doktrine na najprestižnijim vojnim akademijama, već autentično da autentičnije ne može da bude svjedočanstvo o tome kako su, u Argentini, ali i drugim zemljama, bili zaštićene ustaše -teški krvoloci i fašisti. Sve to vjerodostojno dokumentuje. Iz svega toga, jasno se vidi da su sile čuvale teške krvnike, koji su, prije svega, velika zla, poput jasenovačkog, počinili nad našim srpskim rodom.

-Mudri Blagoje dobro je znao da pravde za te zlikovce nema, pa ni za takvog kakav je bio poglavnik ustaški
Ante Pavelić -kaže Mitrić. -Dvanaest godina posle rata izmicao je lagano i opušteno pravdi. Oni koji su se hvalili da „Ozna sve dozna“, a kasnije Udba, pokazalo se da to ne važi u slučajevima poput ovog. Gdje je ta peta tajna policija na svijetu da uhapsi takvog zločinca i zlikovca? Blagoje i prijatelji su učinili ono što su naumili, znajući, kako se to kaže, zašto to rade i zbog čega rade. Kao i njegovi slavni preci, junaci svih ratova i bitaka, iz čuvenih Bjepopavlića, kod Danilovgrada, Blagoje se nije plašio ničega. A, kako bi se i plašio, kada je
iza sebe imao bogato vojničko iskustvo za divljenje, priču i pričanje.

Loznica, ističe Mitrić, i jeste pravo mjesto za promociju ovog sjajnog i dragocjenog djela Blagojeve mezimice. Riječ
je o kraju, koji je kao i Blagojev, uvek bio junački, viteški i časni. Kraj srpskih ustanika Ante Bogićevića, vojvode čije su junaštvo i gospodstvo cijenili i Turci, govoreći:

Kroz Loznicuse ne može proći od gospodstva Bogićević Ante. I Cerska i Gučevska bitka bile su u Jadru, a ovdašnji ustanici su 31. avgusta 1941 godine oslobodili Loznicu od fašista, koja je postala prvi slobodan grad u tada porobljenoj Evropi...I najnoviji ratovi svedoče o slobodarstvu ljudi Vukovog zavičaja.

-Vrlo je važno da se Blagoje približi što je više moguće našim ljudima, koji je, kao i mnogi umni i časni Srbi, više bio poznat, cijenjen i poštovan u rasejanju, nego u otadžbini -kaže Mitrić. -Na taj način nas Marija podstiče da razmislimo o plejadi naših ljudi u dijaspori, koji su mnogo dali otadžbini i rodu srpskom svom, ali su ostali skrajnuti. Došlo je vrijeme da ih „saberemo“, da im se odužimo kao i Blagoju, kroz knjige, filmove, ulice i spomenike, kako se u Srbiji i čini, uz veliku podršku aktuelne vlasti, što je, u vrijeme ranijih vlasti, bilo nezamislivo. To bi, zna to dobro Marija, još više motivisalo i naša mlađa pokoljenja u rasejanju da misle i čine dobra djela za svoj rod i otadžbinu i zavičaje svojih djedova i pradjedova. Kao i mudri otac, tako je Marija, pronašla sjajan način da nas i nauči i poduči, a, pored ostalog, da nas uputi da čuvamo svoje korijene i kulturu sjećanja, na čemu je Blagoje Jovović neumorno istrajavao.

Jasno je, kaže Mitrić da je, u najmanju ruku, besprizorno stavljati znak jednakosti između ustaša i četnika.
-U Srbiji su prava partizana i ravnogoraca izjednačena- kaže Mitrić. -Više od toga dragocjeno je što je naš narod, u Drugom svjetskom ratu, zapravo, imao dva antifašistička pokreta. I, ovo djelo nas uči da se ne dijelimo, da se kao što pjesnik reče, „ne množimo diobama“. Jedinstvo je naša nasušna potreba ma gdje živjeli. Ne dozvolimo nikad više, kao u Beloj Crkvi, kod Krupnja, da Srbin ubije Srbina i da se to decenijama slavi i to još kao jedan od najvažnijih državnih praznika. Mnoge se dragocjene poruke ove knjige, direktne, i one koje se čitaju „između redova“.
Mitrić je pozvao nadležne da uzmu iz Njemačkog vojnog arhiva, i te kako dostupna dokumenta, poput onih koje je u vreme Drugog svjetskog rata zaplijenio Gestapo u Bijeljini i svjedoče o briljantnoj saradnji ustaša Jure Francetića i partizana Rodoljuba Čolakovića. Istog onog Jure, koji je, sa ustašama kojima je komandovao, na najbrutalniji način, umorio više od 6500 Srba, uglavnom nejači, sa Romanije i okolnih regija, na Starom brodu na Drini i Miloševcima, kada su se, nad tim zločinom, zgražavali čak i italijanski fašisti i pokušavali da pomognu žrtvama…. I, ističe Mitrić, „istorijski je fakat, kao sunce jarko, da je u to vrijeme kompletna Vrhovni štab, sa
Brozom na čelu, bio u obližnjoj Foči“.

-Kultura sjećanja je, kroz djelo Marije Jovović, dobilo biser vrijedan „tri careva grada“ i zahvalni smo joj do neba -poručuje Mitrić. -I drago nam je svima što i lično ide i svjedoči sve što piše između korica tog dragocenog djela.


Za Semberija info: Mladen Vasilić