SABINA KARIJAŠEVIĆ: Uz asistenta moje dijete bolje i lakše napreduje


U Bijeljini je nedavno potpisan Sporazum za asistente u nastavi za učenike sa poteškoćama u razvoju između Gradske uprave Grada Bijeljina, JU Poljoprivredne i medicinske škole Bijeljina i Pedagoškog fakulteta u Bijeljini.
 
Ljubica Mlađenović, šef Odsjeka u Odjeljenju za društvene djelatnosti za obrazovanje i  nauku, omladinu, porodičnu zaštitu i populacionu politiku u Gradskoj upravi Grada Bijeljina kazala je za „Semberija info“ da se na ideju za potpisivanje Sporazuma za asistente u nastavi za učenike sa poteškoćama u razvoju došlo iz razloga što se posljednjih godina sve više povećava broj djece sa tim problemom.
 

Ljubica Mlađenović

-Zapaženo je da se u Poljoprivrednoj i medicinskoj školi, koja ima trogodišnja zanimanja, upisuje najveći broj djece sa poteškoćama, a prošle godine upisano je njih 11. Mislim da je to najveći broj djece sa poteškoćama ikada upisanih u srednju školu sa područja grada Bijeljina. Mi u evidenciji imamo 74-oro djece 2007. godište i koje je kategorisala prvostepena komisije za procjenu pri Centru za socijalni rad, a više od 45-oro djece koja su 2008. godište“, rekla je Mlađenovićeva i dodala da je rad sa djecom sa poteškoćama u razvoju specifičan, jer su to djeca koja imaju autizam, probleme sa govornom komunikacijom, probleme sa sluhom ili nekim drugim mentalnim poremećajima koje kategoriše komisija.

-Trenutno imamo dva studenta koji rade kao asistenti sa djecom - Olivera Karaman i Anastasija Manigoda. Više od tri mjeseca je prošlo od kako su asistenti uključeni u nastavu i rezultati su jako vidljivi. Upoznata sam sa tim, jer od asistenata svake sedmice dobijam izvještaj. Na početku je bilo dovoljno da su djeca prisutna na časovima i imaće prolaznu ocjenu, a sada je drugačije.Neki su voljno, a neki bezvoljno natjerani da rade, te sada neki imaju i četvorke i petice. Za mene lično sve je pomak, važno je da oni nešto rade. Mi se trudimo da tu djecu osposobimo za budućnost, da izvlačimo iz njih maksimalno“, istakla je Ljubica Mlađenović.

-Smatram da smo sa asistentima napravili dobar poduhvat, a sa druge strane sve je veći broj onih koji završavaju Pedagoški fakultet, a nemaju mogućnosti da se zaposle i da ostvare radno iskustvo. Gradska uprava Grada Bijeljina je podnijela prijedlog za izmjenu zakona o srednjem obrazovanju, gdje tražimo izmjenu zakona u kontekstu da se predvidi da sve jedinice lokalne samouprave, koje su raspoložene da finansiraju rad asistenata, učestvuju u srednjem obrazovanju i da angažuju asistente, a Grad Bijeljina finansira rad asistenata na osnovu Zakona o volontiranju.  Asistenti kroz volonterske knjižice ostvaruju 20 radnih sati nedjeljno i  dobijaju određenu nadoknadu za to. Ja bih voljela da od sljedeće školske godine to bude u kontekstu zakona o radu gdje bi one kao volonteri sticali radno iskustvo koje bi se vodilo kao pripravnički staž. Na taj način mi bismo „povukli“ određeni broj osoba sa biroa i zaposlili ih, da li na godinu ili dvije. Trudiću se da sa drugim predstavnicima Gradske uprave produžimo period trajanja ovog projekta, da ovi asistenti koji su počeli da rade sa prvom godinom budu sa učenicima do kraja njihovog školovanja. Za narednu školsku godinu očekujemo upis oko jedanaestoro djece sa posebnim potrebama u srednje škole, te da i za njih obezbijedimo asistente “, naglasila je Mlađenovićeva.
 
Olivera Karaman, diplomirani profesor razredne nastave i student na master studijama razredne nastave na Pedagoškom fakultetu u Bijeljini, rekla je za ,,Semberija info’’da se igrom slučaja dogodilo da postane asistent djeci sa poteškoćama u razvoju u Poljoprivrednoj i medicinskoj školi, te da radi u dva odjeljenja.
 

Olivera Karaman

-Bila sam nezaposlena i na birou su me pitali da li bi radila tako nešto, ja sam, naravno, pristala odmah, iako nisam znala koja je škola u pitanju, ni da li je osnovna, a kamo li srednja. Radim u dva odjeljenja. U prvom odjeljenju gdje je najviše časova imam četvoro djece - tri djevojčice i jednog dječaka, i oni su smjer frizer. U drugom odjeljenju budem povremeno, zavisi kada kod frizera nemam čas i tu imam, takođe, četvoro djece -tri dječaka i jednu djevojčicu, a oni su pekari“, kazala je Koromanova i dodala da kada su pitanju zdravstveni problemi ove djece, radi sa dva dječaka sa oštećenjima sluha i govora, jedan dječak nikako ne čuje i ne priča, dok drugi ponešto čuje i priča, a šestoro ostale djece -dva dječaka i četri djevojčice su sa blažim mentalnim smetnjama.

-Moje dosadašnje iskustvo u radu sa ovom djecom je pozitivno. Kada sam krenula tek da radim nisam bila sigurna da će sve ovo da funkcioniše, međutim krenulo je sve u dobrom smjeru, djeca su jako dobra. Prva sedmica je bila najteža dok smo se upoznali. Počela sam u razredu frizera, tu sam odmah pristupila prvo dječaku koji po nešto priča i čuje, jer sam smatrala da je njemu pomoć možda najpotrebnija. Krenula sam sa njim da sjedim, međutim tu prvu sedmicu nije me nešto prihvatio, ali već od druge sedmice je sve krenulo na bolje. Počeli smo više da sarađujemo i sam je počeo da traži pomoć od mene. Takođe, i tri djevojčice iz tog razreda su me jako lijepo prihvatile. Kao i većina djece na nekim časovima su više motivisani da rade, na nekima manje, neke predmete vole, neke ne. Do sada im je moja pomoć možda najviše trebala na matematici,  srpskom i informatici. Na nekim predmetima uspijem da radim sa svima istovremeno, na nekima ne. Recimo na informatici mogu da stignem da radim samo sa njih dvoje. Uglavnom na svim časovima kada treba nešto da se radi, oni svi rade, slušaju i sarađuju, pogotovo je dječak jako motivisan da ima bolje ocjene, bori se, trudi, hoće da uči sa mnom i sve stiže da završi. U razredu pekara budem ponekad, tu, takođe, imam četvoro djece - dječak koji ne čuje nikako i ne priča je, ali je jako motivisan za rad, neko ko sve obaveze izvrši, dok ostalo troje su malo manje motivisani. Generalno, sav taj razred je malo nemirniji, pa se oni sa njima svima uklapaju, ali kada sam ja tu, oni sa mnom rade, malo više uz nagovaranje i priču, ali i hoće i mogu. Teško  je raditi sa više djece u jednom razredu, teško je ispratiti sve četvoro, ali se uklapamo, nekom je potrebna pomoć na ovom času, nekom na sljedećem, ali bitno je da oni imaju napretka i da im se može pomoći. Na nekim predmetim možda im pomoć nije previše potrebna, ali na nekim jeste. Mnoge stvari ne mogu sami, u mnogo čemu oni i zaostaju i potrebno im je posebno posvetiti pažnju i motivisati ih da rade. Smatram i da je veliki plus što oni idu sa ostalom djecom u školu. Jako su društveni i sasvim normalno su prihvaćeni od ostale djece“, istakla je Karaman.
 
Anastasija Manigoda, student druge godine Pedagoškog fakulteta u Bijeljini, smjer Tehničko obrazovanje, a takođe asistentet u Poljoprivrednoj i medicinskoj školi rekla je da je nakon konkurisanja za opštinsku stipendiju, koju nije dobila iz razloga što smjer koji studira nije na listi zanimanja koja ulaze u izbor stipendiranja, dobila je ponudu iz Gradske uprave Grada Bijeljina da radi volonterski kao asistent sa djecom koja imaju poteškoće u razvoju.
 

Anastasija Manigoda

-Pošto studiram Pedagoški fakultet i moja buduća profesija je rad u prosvjeti, smatram da mi je to izuzetno dobra podloga za dalji rad i obrazovanje. Takođe, moja velika želja je da pomognem mališanima, da njihovi dani u školi ne budu stresni i da se u školi ne razlikuju od druge djece, pri savladavanju gradiva, jer je profesorima teško da se posvete svakom djetetu. Radim sa dva učenika, dječakom i djevojčicom, koji pohađaju smjer ,,agroproizvođači’’ i do sada sam imala pozitivno iskustvo u radu sa njima. Od početka su me dobro prihvatili i izgradili smo jako lijep odnos. Poštuju me kao i profesore, a sa druge strane imaju slobodu da mi kažu neke svoje problemčiće koji nisu vezani za školu i gradivo, ali, naravno, poslije časa“, kazala je za ,,Semberija info’’ Manigoda i dodala da je sa djecom kojima je asistent svakodnevno u kontaktu i da je uvijek dostupna za njih i njihove nedoumice.

- Djeca sa smetnjama u intelektualnom razvoju suočavaju se sa mnogim poteškoćama. Ipak, neki od najčešćih problema su teškoće u pamćenju, problemi sa pažnjom, problemi u logičkom razmišljanju i rješavanju problema, kao i mnogi drugi. Npr. djevojčica radi po prilagođenom planu i programu. Mogu slobodno reći da sam za tri mjeseca rada sa ovim mališanima uočila znatno poboljšanje. Smatram da su asistenti ovakvim učenicima u nastavi jako potrebni. Djeca su zadovoljna ovim načinom rada, voljni su i motivisani za sve aktivnosti“, naglasila je Anastasija Manigoda.
 
Sabina Karijašević, mama dječaka koji pohađa Poljoprivrednu i medicinsku školu u Bijeljini i sarađuje sa asistentom, kazala je da njen sin ima teško oštećenje sluha i da nosi slušne aparate, te da je kategorisan i pohađa nastavu po prilagođenom planu i programu.
 

Sabina Karijašević

-Kada je imao dvije i po godine ustanovljeno je da ima teško oštećenje sluha i tada počinje naša borba. U tom periodu počeli smo da odlazimo kod surdoaudiologa, koji sa djecom rade vježbe i uče ih da pričaju. Na vježbe govora odlazili smo u Banjaluku, Tuzlu i u Savez gluvih i nagluvih u Bijeljini. Dali smo sve od sebe da to uspije, jer mu je, na neki, način bilo uskraćeno djetinjstvo. Sve savjete i upute od ljekara i stručnjaka slijedili smo. Kod kuće smo bojili bojanke ne bi li razvio mehaniku pokreta, jer i ona utiče na razvoj govora. U školi, kao i po prirodi bio je mnogo ćutljiv i miran, a do petog razreda ja sam odlazila na pojedine časove ne bi li se oslobodio i počeo govoriti. Osnovnu školu završio je u Janji, a za kategorisanu djecu u Janji nije bilo mjesta, jer je donesen zakon da kategorisana djeca ne mogu ići tu u školu, te smo ga zbog toga upisali u Poljoprivrednu i medicinsku školu. U početku mu je bilo teško da prihvati putovanje, kao i novu sredinu i drugare. Ipak, imao je sreće da sa njim u razred idu drugarice sa kojima je išao u obdanište i u isti razred u osnovnoj školi, pa mu je bilo lakše i pomažu mu kao i svih ovih godina. Ipak, veliki napredak i samopouzdanje pokazao je kada sa njim počela raditi aistentkinja Olivera Koroman“, istakla je Karijaševićeva i dodala da sve što ne razumije na času, Olivera je tu da mu objasni šta treba da uradi.

-Kao majka ja sam prezadovoljna, jer moje dijete uz asistenta bolje i lakše napreduje. Moje mišljenje je da su asistente još davno trebali uvesti u srednje škole. Moje dijete je zadovoljno, ja sam zadovoljna, a nadam se da će se i drugi roditelji, čijoj djeci treba pomoć, složiti da se u srednju školi stalno uvedu asistenti. Našoj djeci biće lakše, kao i nama roditeljima, jer znamo da stručna lica rade sa njima u segmentima gdje je pomoć potrebna. Veoma je bitno da djeca sa poteškoćama u razvoju imaju više razumijevanja od strane državnih i opštinskih organa, jer su oni jako inteligentni, poslušni i nadareni za mnoge aktivnosti. Ja sam prezadovoljna kako asistentkinja Olivera pozitivno i edukativno djeluje na mog sina. Kako asistentkinja, tako i razrednica Brankica Radovanović Trnovac jako vodi računa o svoj djeci u razredu, posebno o djeci sa smetnjama u razvoju, a u mom slučaju o djetetu koje ima teško oštećenje sluha, uvijek je tu da pomogne i olakše na čemu sam joj veoma zahvalna“, zaključila je za ,,Semberija info’’ Sabina Karijašević.

Semberija info