Ne zaboravimo, kako kaže Viktor Igo, da su dva prva poslanika države vaspitač i učitelj.

Dobar vaspitač – učitelj, nikad ne zaboravlja da je i sam bio dijete. Sve se mijenja. Mijenjaju se programi, udžbenici, izdavači, pedagozi. Ostaje nešto što se ne da promijeniti: vaspitač – učitelj, nezamjenjiv za sva vremena. Ja smatram da onaj koji umije da obrazuje dječji um i dječju dušu, vrijedi više od živopisca, od vajara, od svakog drugog umjetnika. Nema nedarovite djece i učenika i nedarovitih početaka. Ima samo pogrešnih vaspitača – učitelja i promašenih vrtića i škola, što bi rekao Mika Antić.

Vaspitač – učitelj je kao most preko kojeg mnogo, mnogo čega mora da pređe. Vaspitač, koliko i učitelj, je svijeća koja osvjetljava druge, trošeći sebe. On ne gradi karijeru. U vrtić – školu dolazi kao ,,znalac” i iz nje izlazi u istom zvanju. On je glumac, ali njegovi slušaoci i glumci mu ne aplaudiraju. On je vajar, ali njegove skulpture niko ne vidi.
Pa gdje da nađe snage za svakodnevno nadahnuće? Samo u sebi samom, samo u saznanju o veličini svoga posla. I samo u podršci cijelog društva, u poštovanju društva i poštovanju roditelja djece prema njemu – vaspitaču / učitelju. I bili cijenjeni ili necijenjeni od strane društva, vaspitač i učitelj nikad se ne zaboravljaju.

I ne zaboravimo, kako kaže Viktor Igo, da su dva prva poslanika države, upravo, vaspitač i učitelj. Malo li je! Cijenimo to!