Nedoumica koju ni frizeri ne mogu da riješe: Evo zašto se za žutu boju kose kaže da je plava
Da li ste se ikada zapitali - zašto se za žutu kosu kaže da je plava? I za žene koje imaju takvu kosu da su “plavuše”? To nije slučajno! Iza ove jezičke nedoumice krije se jedna neobična istorijska priča.
Prvo i osnovno treba da znate da su se svijest o bojama kao i njihovo imenovanje mijenjali kroz istoriju. Neke nijanse koje su danas uobičajne u prošlosti nisu postojale ili, ako i jesu, nije postojala posebna riječ za njih.
U tome upravo leži i odgovor na pitanje - zašto se i danas za žutu boju kaže da je - plava.
U našem jeziku je nijansiranje boja u prošlosti bilo jako “grubo” pa su se one suštinski dijelile na tamne ili svijetle, zagasite ili sjajne. Tako je u staroslovenskom jeziku riječ “plav” opisivala sve što pripada svjetlijem spektru boja. Dakle, i blijedo/svijetlo, ali i ono što danas zovemo zlatnim/žutim. Sve je to bilo plavo, pa se otud i čovjek svijetle kose zvao “plavim”.
Suprotno, za ono što danas zovemo “plavim” koristili su se pridjevi “sinji” ili “modar”.
Tragovi ovoga zadržali su se u narodnim pjesmama u kojima i danas možete pročitati opise poput “sinjeg mora”, “modrog neba” ili, obrnuto, kako se “žitna polja u daljini plave”…
Vremenom je došlo do djelimične zamjene - sinje/modro postalo je plavo, a riječ “žuto” ušla je u upotrebu iako se prvobitno značenje riječi “plav” nije izgubilo. Tako je sve do danas ostao dublet.
Srpski jezik nije jedini u kojoj je opstala ova “nelogičnost”. U poljskom se za osobu svijetle puti/žute kose takođe koriste izrazi i “żółty” (“žuto”) ali i “płowy” (“plavo”). Portugalci za ženu svijetložute kose kažu “loira” (“plava”) dok Špance muči drugačiji “problem” - kod njih se za plavušu kaže “rubio” što bi u bukvalnom prevodu danas značilo “crvena”.
Prvo i osnovno treba da znate da su se svijest o bojama kao i njihovo imenovanje mijenjali kroz istoriju. Neke nijanse koje su danas uobičajne u prošlosti nisu postojale ili, ako i jesu, nije postojala posebna riječ za njih.
U tome upravo leži i odgovor na pitanje - zašto se i danas za žutu boju kaže da je - plava.
U našem jeziku je nijansiranje boja u prošlosti bilo jako “grubo” pa su se one suštinski dijelile na tamne ili svijetle, zagasite ili sjajne. Tako je u staroslovenskom jeziku riječ “plav” opisivala sve što pripada svjetlijem spektru boja. Dakle, i blijedo/svijetlo, ali i ono što danas zovemo zlatnim/žutim. Sve je to bilo plavo, pa se otud i čovjek svijetle kose zvao “plavim”.
Suprotno, za ono što danas zovemo “plavim” koristili su se pridjevi “sinji” ili “modar”.
Tragovi ovoga zadržali su se u narodnim pjesmama u kojima i danas možete pročitati opise poput “sinjeg mora”, “modrog neba” ili, obrnuto, kako se “žitna polja u daljini plave”…
Vremenom je došlo do djelimične zamjene - sinje/modro postalo je plavo, a riječ “žuto” ušla je u upotrebu iako se prvobitno značenje riječi “plav” nije izgubilo. Tako je sve do danas ostao dublet.
Srpski jezik nije jedini u kojoj je opstala ova “nelogičnost”. U poljskom se za osobu svijetle puti/žute kose takođe koriste izrazi i “żółty” (“žuto”) ali i “płowy” (“plavo”). Portugalci za ženu svijetložute kose kažu “loira” (“plava”) dok Špance muči drugačiji “problem” - kod njih se za plavušu kaže “rubio” što bi u bukvalnom prevodu danas značilo “crvena”.
