Ljubav prema majci i Crkvi strane ispisala: Novinar Vladimir Mitrić autor knjige "Od majke do Crkve"
„Od majke do Crkve“, naziv je knjige čiji je autor višegodišnji novinar „Večernjih novosti“ Vladimir Mitrić, stalni dopisnik tog lista iz Loznice, Šapca Republike Srpske i BiH, koja je upravo izašla iz štampe u izdanju Srpske kraljevske akademije naučnika i umjetnika.
Riječ je, pored ostalog, o 150 godina bogomolje u Lipnici kod Loznice, posvećene Preobraženju Gospodnjem, koju ju je podigao prota runjanski Vladimir Popović, čija je loza dala 12 sveštenika. Na osvećenju ove crkve bio kralj Milan Obrenović, čija je prabaka Anđelija, supruga lozničkog vojvode Ante Bogićevića iz sela Runjana, najvećeg koje je parohija imala, a kako Mitrić piše, Vladimir Popović nije bio samo sveštenik, već veliki humanista, rodoljub, pravdoljub i poslanik u Parlamentu države Srbije u vreme kralja Milana Obrenovića.
Hram je „pokrivao“, pored Lipnice, sela Runjane, Grnčaru, Kozjak i Lipnički Šor, dok ova dva nisu izgradila hram. Autor navodi junaštvo ovdašnjih ljudi, njihova postradanja, „za krst časni, slobodu zlatnu, za zavičaj i otadžbinu“, koji su se, kako ističe, odazivali baš po pjesmi koju je komponovao, takođe Runjanac, poreklom Josif Runjanin, koja nosi ime „Rado Srbin ide u vojnike“.Vladike Dimitrije Pavlović,Simeon Stanković, Jovan Velimirović,Lavrentije Trifunović, uz čuvene arhimandrite od Georgija Bojića i Antonija Đurđevića iz Tronoše do Lazara Kršića iz Manastira Tavna.
- Mitrić ispoljava veliku ljubav prema crkvi koju naziva „naša Crkva“, ističući da ga je u vjeru, prvo, uputila nedavno preminula majka Marica, a da ga je bogomolja povezala sa svetinjama kakve su Tronoša i Tavna, kod Bijeljine, a one sa svim takvim i sličnim biserima pravoslavlja i hrišćanstva širom zemlje, Evrope i sveta - kaže akademik Dragoljub Drago Mirković, likovni umjetnik i veliki narodni i crkveni dobrotvor.
- Divno je kako se sjetio riječi svetog vladike Nikolaja ohridskog, žičkog i lelićkog da je „majka biće najsličnije Bogu“. Kao istinski vjernik, ali i poznalac Crkve, predstavio je divnu simfoniju između porodice i svetinje i onih koji su nam najbliži i najdraži.
Akademik Dragan Damjanović ističe da je autor, „na pitak, zanimljiv i prijemčiv način predstavio i crkvu i vremena sa kojima se suočavao naš narod sa njom kao crkvom Boga živoga u kojoj je kršten Mitrić kao i mnogi njegovi u minulih 150 godina“.Ukazao je na njen značaj u njegovom životu, ali i u životima divnih ljudi ovih sela Vukovog zavičaja, između Drine i Jadra, okruženih Gučevom, Cerom, Iverkom i preko „plahovite rijeke“ Majevicom u RS, BiH.
- Zanimiljvo je da se pročita kako je autor, pored ostalog, svim srcem, pisao zalažući se da ne bude smijenjen za života patrijarh Pavle, davno nazvan „svecem koji hoda“ i kakve je razgovore, s tim u vezi, u crkvi u Lipnici, vodio sa vladikom Lavrentijem, koji je, još kao dječak, dolazio često u ovaj hram, dok je stanovao u blizini, u vrijeme školovanja u lozničkoj Gimnaziji - kaže arhimandrit Lazar Kršić.
- Poruke patrijarha Dimitrija Pavlovića „da Bog daje, ali ne unosi u ambar“, podsjećanje na riječi patrijarha Pavla da mu je majka, bez obzira što ga je malog ostavila, prva u svim njegovim molitvama, istrajnost vladike dr Siemeona Stankovića da, u vremenima najcrnjim za Crkvu, sačuva njen i svoj obraz, poruke i pouke njegove majke Marice, razgovori kao dečaka sa svojim sveštenikom Dragoslavom Pantelićem, sjećanja na drage ljude, upokojene i žive, ne samo najrođenije, samo je dio onoga između dvije korice što ovo štivo čini dragocjenim.
Po rečima akademika profesora dr Zlatka Maksimovića „ova knjiga je slika i prilika vremena prošlih i današnjih, u kojoj se vidi kako se razvijao odnos vlasti prema Crkvi, njenim velikodostojnicima, sveštenstvu, monaštvu i vjernicima“.
Mitrić, kaže dr Maksimović, ukazuje na značaj Bogomoljačkog pokreta vladike Nikolaja, na obje obale Drine, na primjere čovnekoljublja, humanosti, viteštva i junaštva ljudi našeg roda okupljenih oko majke Crkve do koje su, kao i autor, stizali iz krila svojih majki.
- Pisac sjano odgovara i na, i dalje prisutna, pitanja o Bogu, od neukih i nevjerujućih - kaže akademik profesor dr Mirko Kerkez. - I sjano izdvaja genijalno pitanje vladike Nikolaja našem Nikoli Tesli da li se vidi struja. Odgovor genija iz Smiljana geniju iz Lelića, da se ne vidi, „a da je osvetila planetu“, dalo je za pravo da vladika Nikolaj poruči besmrtno: - Zašto onda neki, uopšte, traže da vide Boga, koji osvjetljava duše naše, a time i naše živote, više nego bilo koje vode što prave struju od Nijagare do Drine.
Autor, naglašava dr Kerkez, autentično predočava i fotografije i priče od graditeljima i sveštenoslužiteljima hrama u Lipnici, uključujući i njihove žive potomke poput Slavoljuba Popovića iz Runjana, govori o postradanjima sveštenika, tadašnjim „udbašima“, rušiteljima krstova, ali i o mnoštvu primjera dobrote ljudi ovog kraja, koji su znali, uz Crkvu, da prežive svakojake „sodome i godome“.
Za Semberija info - Mladen Vasilić
Riječ je, pored ostalog, o 150 godina bogomolje u Lipnici kod Loznice, posvećene Preobraženju Gospodnjem, koju ju je podigao prota runjanski Vladimir Popović, čija je loza dala 12 sveštenika. Na osvećenju ove crkve bio kralj Milan Obrenović, čija je prabaka Anđelija, supruga lozničkog vojvode Ante Bogićevića iz sela Runjana, najvećeg koje je parohija imala, a kako Mitrić piše, Vladimir Popović nije bio samo sveštenik, već veliki humanista, rodoljub, pravdoljub i poslanik u Parlamentu države Srbije u vreme kralja Milana Obrenovića.
Hram je „pokrivao“, pored Lipnice, sela Runjane, Grnčaru, Kozjak i Lipnički Šor, dok ova dva nisu izgradila hram. Autor navodi junaštvo ovdašnjih ljudi, njihova postradanja, „za krst časni, slobodu zlatnu, za zavičaj i otadžbinu“, koji su se, kako ističe, odazivali baš po pjesmi koju je komponovao, takođe Runjanac, poreklom Josif Runjanin, koja nosi ime „Rado Srbin ide u vojnike“.Vladike Dimitrije Pavlović,Simeon Stanković, Jovan Velimirović,Lavrentije Trifunović, uz čuvene arhimandrite od Georgija Bojića i Antonija Đurđevića iz Tronoše do Lazara Kršića iz Manastira Tavna.
- Mitrić ispoljava veliku ljubav prema crkvi koju naziva „naša Crkva“, ističući da ga je u vjeru, prvo, uputila nedavno preminula majka Marica, a da ga je bogomolja povezala sa svetinjama kakve su Tronoša i Tavna, kod Bijeljine, a one sa svim takvim i sličnim biserima pravoslavlja i hrišćanstva širom zemlje, Evrope i sveta - kaže akademik Dragoljub Drago Mirković, likovni umjetnik i veliki narodni i crkveni dobrotvor.
- Divno je kako se sjetio riječi svetog vladike Nikolaja ohridskog, žičkog i lelićkog da je „majka biće najsličnije Bogu“. Kao istinski vjernik, ali i poznalac Crkve, predstavio je divnu simfoniju između porodice i svetinje i onih koji su nam najbliži i najdraži.
Akademik Dragan Damjanović ističe da je autor, „na pitak, zanimljiv i prijemčiv način predstavio i crkvu i vremena sa kojima se suočavao naš narod sa njom kao crkvom Boga živoga u kojoj je kršten Mitrić kao i mnogi njegovi u minulih 150 godina“.Ukazao je na njen značaj u njegovom životu, ali i u životima divnih ljudi ovih sela Vukovog zavičaja, između Drine i Jadra, okruženih Gučevom, Cerom, Iverkom i preko „plahovite rijeke“ Majevicom u RS, BiH.
- Zanimiljvo je da se pročita kako je autor, pored ostalog, svim srcem, pisao zalažući se da ne bude smijenjen za života patrijarh Pavle, davno nazvan „svecem koji hoda“ i kakve je razgovore, s tim u vezi, u crkvi u Lipnici, vodio sa vladikom Lavrentijem, koji je, još kao dječak, dolazio često u ovaj hram, dok je stanovao u blizini, u vrijeme školovanja u lozničkoj Gimnaziji - kaže arhimandrit Lazar Kršić.
- Poruke patrijarha Dimitrija Pavlovića „da Bog daje, ali ne unosi u ambar“, podsjećanje na riječi patrijarha Pavla da mu je majka, bez obzira što ga je malog ostavila, prva u svim njegovim molitvama, istrajnost vladike dr Siemeona Stankovića da, u vremenima najcrnjim za Crkvu, sačuva njen i svoj obraz, poruke i pouke njegove majke Marice, razgovori kao dečaka sa svojim sveštenikom Dragoslavom Pantelićem, sjećanja na drage ljude, upokojene i žive, ne samo najrođenije, samo je dio onoga između dvije korice što ovo štivo čini dragocjenim.
Po rečima akademika profesora dr Zlatka Maksimovića „ova knjiga je slika i prilika vremena prošlih i današnjih, u kojoj se vidi kako se razvijao odnos vlasti prema Crkvi, njenim velikodostojnicima, sveštenstvu, monaštvu i vjernicima“.
Mitrić, kaže dr Maksimović, ukazuje na značaj Bogomoljačkog pokreta vladike Nikolaja, na obje obale Drine, na primjere čovnekoljublja, humanosti, viteštva i junaštva ljudi našeg roda okupljenih oko majke Crkve do koje su, kao i autor, stizali iz krila svojih majki.
- Pisac sjano odgovara i na, i dalje prisutna, pitanja o Bogu, od neukih i nevjerujućih - kaže akademik profesor dr Mirko Kerkez. - I sjano izdvaja genijalno pitanje vladike Nikolaja našem Nikoli Tesli da li se vidi struja. Odgovor genija iz Smiljana geniju iz Lelića, da se ne vidi, „a da je osvetila planetu“, dalo je za pravo da vladika Nikolaj poruči besmrtno: - Zašto onda neki, uopšte, traže da vide Boga, koji osvjetljava duše naše, a time i naše živote, više nego bilo koje vode što prave struju od Nijagare do Drine.
Autor, naglašava dr Kerkez, autentično predočava i fotografije i priče od graditeljima i sveštenoslužiteljima hrama u Lipnici, uključujući i njihove žive potomke poput Slavoljuba Popovića iz Runjana, govori o postradanjima sveštenika, tadašnjim „udbašima“, rušiteljima krstova, ali i o mnoštvu primjera dobrote ljudi ovog kraja, koji su znali, uz Crkvu, da prežive svakojake „sodome i godome“.
Za Semberija info - Mladen Vasilić