PROFESOR DR CVIJETIN RISTANOVIĆ: Zbog čega je maternji jezik najjače oružje jednog naroda?


Jezik postoji da ga čujemo, da ga osluškujemo. Svaka riječ čini nas osobama s jedinstvenim načinom ostvarivanja jezičkog potencijala maternjeg jezika. Maternji jezik nemjerljivo je dragocjen za svakog čovjeka. Profesor dr Cvijetin Ristanović, penzionisani profesor Pedagoškog fakultet u Bijeljini, Univerziteta Istočno Sarajevo,  kaže da je jezik najjače obilježje identiteta, kako pojedinca, tako i naroda.

Srpski jezik ima dugu istoriju razvoja. Koji su, profesore Ristanoviću, najvažniji periodi u tom razvoju?

-Trebalo bi dosta vremena da se navedu svi važniji datumi u razvoju srpskog jezika, pa ću ponuditi samo ono što je nezaobilazno. Iz istorije je poznato da su učeni Grci, braća Ćirilo i Metodije, širenje hrišćanstva među Slovenima u IX vijeku započeli na staroslavenskom jeziku, koji je tada bio zajednički jezik svih Slovena. Iz tog zajedničkog jezika kasnije su razvojem formirane redakcije jezika pojedinih slavenskih naroda, kao npr., ruska, srpska, hrvatska, kojima su obilježene razlike nastale u govorima pojedinih naroda. U duhovnom životu srpskog naroda gotovo sve počinje od Svetog Save, pa tako i pitanje jezika i književnosti. Prvo svoje djelo, očevu biografiju (Žitije svetoga Simeona), Sveti Sava je napisao 1210. godine na staroslavenskom jeziku srpske redakcije, odnosno na crkvenoslovenskom jeziku kojim će kasnije pisati i drugi srpski biografi: Domentijan, Teodosije, Danilo, Pajsije, sve do Konstantina Filozofa i despota Stefana Lazarevića. Sava Nemanjić je prvi učeni Srbin koji je svoj jezik opisao kao ,,svjetlost razuma“, a takođe je bio prvi duhovnik koji je u srpske hramove ,,uveo ćirilske napise na freskama“ (Miodrag M. Petrović). U vremenu od XV do XVIII vijeka razvoj srpskog jezika ide na dva kolosijeka. Prvi je onaj nad kojim patronat ima Srpska pravoslavna crkva, jer je pismenost u to vrijeme bila vezana za manastire. Drugim kolosijekom razvija se narodni jezik koji, posebno poslije pada srpskih zemalja pod tursku vlast (druga polovina XV vijeka), ostaje sačuvan u usmenoj narodnoj književnosti. Pošto je u vrijeme robovanja pod Turcima veliki broj srpskog stanovništva prebjegao na teritoriju tadašnjeg Austrijskog carstva, u XVII i XVIII vijeku katolička crkva nastoji da pounijati srpsko stanovništvo na svojoj teritoriji. Da bi se tome oduprla, Srpska pravoslavna crkva traži pomoć od Rusije, tako da u središte Karlovačke mitropolije u prvoj polovini XVIII vijeka dolaze ruski učitelji, najprije Masim Suvorov, a kasnije Emanuel Kozačinski, koji sa sobom donose veliki broj ruskih knjiga i tada se kod Srba u Vojvodini, uz postojeći crkvenoslovenski i slavenosrpski, stvara i ruskoslovenski crkveni jezik sa mješavinom srpskih i ruskih riječi. Nepismene srpske mase govorile su svojim narodnim jezikom, a da jezik učenih Srba i onaj na kome se obavljala crkvena služba nisu gotovo uopšte razumjele. Stanje u srpskom jeziku u drugoj polovini XVIII vijeka bilo je vrlo složeno, pogotovo što i u pisanju nisu poštovana gotovo nikakva pravila.
 
Da li je Vuk Stefanović Karadžić bio prvi koji je u drugoj polovini XIX vijeka uočio to stanje i započeo borbu za reformisanje srpskog jezika i pravopisa?

-Ne, nije Vuk bio prvi. Uvidjeli su to pojedini srpski pisci prije Vuka. Jedan broj njih: Pavle Solarić, Zaharije Orfelin, Avram Mrazović, Gavrilo Stefanović Venclović, Dositej Obradović i prije Vuka zalagali su se da se knjige štampaju na jeziku koji narod razumije, ali se malo njih odlučivalo da piše i objavljuje knjige na narodnom jeziku. Realizaciji te ideje najbliži su bili Gavrilo Stefanović Venclović i Dositej Obradović koji su djela pisali i štampali na narodu sasvim bliskom jeziku. Nije Vuk bio prvi ni u namjeri da reformiše srpsko pismo ćirilicu i, pri sastavljanju reformisane ćirilice, on je dobrim dijelom prihvatio ideje drugih učenih Srba: Avrama Mrazovića, Save Mrkalja i Luke Milovanova. Kad je 1813. godine propao Prvi srpski ustanak, Vuk se sa brojnim drugim izbjeglicama našao u Beču, gdje se upoznao sa Jernejem Kopitarom, cenzorom slovenske štampe na austrijskom carskom dvoru. Pošto je jedan rukopis o propasti Srpske bune pod Karađorđem Petrovićem dospio u ruke Kopitara, taj obrazovani Slovenac je iz Vukovog napisa shvatio da pred sobom ima vrlo sposobnog čovjeka i dobrog poznavaoca srpskog narodnog jezika. Po Kopitarovom nagovoru, Vuk je 1814. godine objavio prvu srpsku gramatiku  (Pismenicu serbskog jezika) i započeo borbu za reformu srpskog jezika i pravopisa koja je trajala 50 godina (1814- 1864). Pored Pismenice Vuk objavljuje Srpski rječnik u dva izdanja 1818. i 1847. godine, više zbirki narodnih pjesama i više proznih djela memoarskog i istorijskog žanra. U borbi za reformu srpskog jezika i pravopisa Vuk je u početku bio sam protiv svih: velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve, predstavnika vlasti, Matice srpske, tadašnjih uglednih srpskih pisaca. Ali, kako su godine prolazile, Vuk je dobijao pristalice među učenim mladim Srbima koji su pristizali na studije u Beč. Podržali su ga zdušno Branko Radičević i filolog Đura Daničić, tako da je polako sazrijevalo shvatanje da je Vuk za srpski narod uradio vrlo korisne stvari. Četiri godine nakon Vukove smrti (1868) u Srbiji je zvanično priznat Vukov pravopis, a kasnije i u ostalim krajevima gdje se govorilo srpskim jezikom.
 
Kakav je status srpskog jezika u školama, a posebno na univerzitetu? Po Vašem mišljenju, u kojoj mjeri naši današnji fakultetski obrazovani sugrađani imaju elementarno znanje standardnog srpskog jezika?

-Što se tiče statusa srpskog jezika kao predmeta u osnovnim i srednjim školama, njemu je danas, kao i ranije, dato važno, prvo mjesto. To je i dalje glavni predmet koji, sa predmetom matematika, čini fundament osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja. Status srpskog jezika na univerzitetu zavisi od profila univerziteta, odnosno fakulteta koji čine univerzitet. Svakako je mjesto srpskog jezika na filološkim i filozofskim fakultetima drugačiji od onog na prirodnomatematičkim, pravnim i ekonomskim fakultetima, što ne znači da stručnjaci tog profila ne treba da poznaju i poštuju norme standardnog srpskog jezika. Na pitanje u kojoj mjeri naši današnji fakultetski obrazovani sugrađani imaju elementarna znanja standardnog srpskog jezika teško je odgovoriti bez egzaktnih pokazatelja do kojih bi se moglo doći putem anketiranja većeg broja  lica sa visokim obrazovanjem. Ako je suditi po nivou pismenosti tekstova koje dobijam na lektorisanje i od fakultetski obrazovanih sugrađana, moram reći istinu da je nivo pismenosti nizak i da se on iz godine u godinu srozava. Razlog tome je, svakako, opšta opuštenost i nedisciplina, pošto, kao što znate, dobar broj ljudi ne poštuje ni neke osnovne norme u ponašanju i pri obavljanju svakodnevnih zadataka i poslova i kako od njih da očekujete da će se pridržavati pravila u govoru i pisanju.  
 
Dvostruki standardi u izgovoru (ekavski kojim govore Srbi u Srbiji i ijekavski kojim govore Srbi izvan Srbije) baš kao i dva pisma (ćirilica i latinica) posebnosti su srpskog jezika kakve ima malo koji jezik u svijetu. U Bijeljini i u Semberiji čuju se oba izgovora i koriste oba pisma. Kako je to određeno u školskom sistemu?

-Tačno je da srpski jezik ima dva izgovora i dva pisma, ali te posebnosti ne bi trebalo da se shvate kao mane, nego nešto što taj jezik samo čini različitim od drugih jezika. Ako neko smatra da to otežava poštovanje pravila standardnog srpskog jezika, neka pogledaju koje posebnosti imaju engleski, francuski, kineski i japanski jezik, pa ih ipak ljudi uče i njima se služe. Onaj kome je stalo do toga da stekne solidno znanje iz srpskog jezika, ima za to više mogućnosti. Dvostrukost izgovora nastala je usljed različite refleksije starog glasa jat, a od tada je prošlo mnogo vremena da bi se sada nešto u jeziku moglo mijenjati. Na oba izgovora,  ekavskom i ijekavskom, napisana su mnoga važna djela koja danas predstavljaju riznicu našeg duhovnog života. Ne vidim nikakav problem u tome što jedni govore i pišu ekavski, a drugi ijekavski, samo je važno da se ta dva izgovora ne miješaju. Dok sam radio u školama i na fakultetima, učenicima i studentima u BiH je bila ostavljena mogućnost da biraju izgovor, samo da na radovima naznače kojim izgovorom se služe. Kad je riječ o dva pisma, to je pitanje znatno složenije. Ćirilica je srpsko pismo koje je u upotrebi cijeli milenijum i mislim da se srpski narod ne može odreći pisma koje je jedno od obilježja njegovog identiteta. Latinica se, takođe, odavno upotrebljava na prostroru gdje živi srpski narod i na tom pismu su napisana važna djela, čiji su autori pripadnici srpskog naroda. Odreći se ijekavskog izgovora i latinice značilo bi odreći se svega onoga što su Srbi napisali i štampali tim izgovorom i tim pismom. Pogotovo je danas nemoguće govoriti o opredjeljenju za jedno pismo kad smo svjesni koliki je udio latiničnog pisma u savremenoj komunikaciji sa svijetom. Problem je, međutim, u tome što se forsiranjem latinice neopravdano potiskuje ćirilično pismo i u prilikama kad za to nema nikakvog razloga. Ćirilično pismo se sasvim ravnopravno može koristiti i u savremenim sredstvima informacione tehnologije. Koliko će ćirilično pismo biti očuvano ne zavisi od stranaca koji uporno nameću svoje modele, nego od pripadnika srpskog naroda. Uvjeren sam da u srpskom narodu ima dovoljno imućnih ljudi koji neće pristati na to da se odreknu pisma na kome su napisani brojni vrijedni spomenici kulture, među njima i Miroslavljevo jevanđelje iz druge polovine XII vijeka. 
 
Učenje stranih jezika duboko je ugrađeno u savremenu evropsku kulturu i jezičku politiku, ali engleski jezik kao da je dobio ulogu superiornog jezika koji zadire, na razne načine, u identitet pojedinih jezika, pa tako i srpskog. Koji je to, i postoji li, siguran put da se u savremeno doba sačuva maternji jezik, pa, samim tim, i vlastiti identitet?

-Bez poznavanja stranih jezika nemoguće je komunicirati sa savremenim svijetom i danas je obrazovanje nezamislivo bez poznavanja stranih jezika. Dominacija engleskog jezika nije slučajnost, nego posljedica viševjekovne ekonomske i političke dominacije naroda koji žive na područjima gdje se govori tim jezikom. Pošto su u prošlosti ti narodi imali ogroman uticaj na ekonomski i društveni razvoj u svijetu, oni su, uz plasman svojih roba i usluga, širili i svoju jezičku imperiju. Ne samo da ugroženost od jezičke dominacije engleskog jezika osjećaju narodi malih zemalja, poput naših iz sastava bivše Jugoslavije, već se njime ugrožavaju i jezici velikih naroda: Nijemaca, Francuza, Španaca, Italijana...I ti narodi pokušavaju da svoj jezik zaštite od dominacije engleskog jezika, ali bez velikog uspjeha. Na Vaše pitanje koji je to, i da li postoji, siguran put da se u savremeno doba sačuva maternji jezik, pa samim tim i vlastiti identitet, odgovor je da sigurnog puta nema. Ali, svako od nas mora da razluči šta mu predstavlja vrijednost za koju se vrijedi boriti. Ako je to maternji jezik, a trebalo bi da jeste, onda će se naći način da se ta vrijednost sačuva od svih vidova ugrožavanja. Jer, ako izgubimno jezik, izgubićemo sebe, odnosno sve one duhovne vrijednosti koje su vijekovima stvorene na našem jeziku.  U vezi sa tim, podsjećam da su Slovenci dugi niz vijekova uspjeli da sačuvaju svoj jezik i svoj identitet uprkos svim nastojanjima Germana da ih asimiliraju i liše jezika, kulture i narodnosti. Malim narodima Slovenci, u tom pogledu, mogu biti svijetao primjer.
 
Na kraju bih Vas zamolila da kažete nešto o značaju Međunarodnog dana maternjeg jezika koji se obilježava 21. februara svake godine.

-Prije 19 godina UNESKO je, u znak sjećanja na četiri studenta koji su u gradu Daki u Bangladešu stradali 21. februara 1952. godine u kampanji za upotrebu svog maternjeg jezika, odredio taj datum kao Dan maternjeg jezika. Cilj uvođenja tog datuma u kalendar praznika bio je zaštita posebnosti i kulture različitosti. Namjera UNESKO-a je da što više promoviše višejezičnost na globalnom nivou i da se sačuvaju vrijednosti koje sadrže jezici malih naroda. Procjenjuje se da je danas od oko 7.000 jezika, njih 2.680 u opasnosti da potpuno izumru, a sa njima i sva intelektualna i kulturna dobra naroda koji su govorili tim jezicima. Jezici i jezička različitost su vrlo važni za nematerijalno nasljeđe, jer se njima čuvaju tradicionalna znanja i prenose na potomke. Time se ostvaruje princip održivosti pojedinih naroda, proklamovan kao strateški cilj gotovo svih UNESKO-vih aktivnosti. Kulturna različitost ustanovljena je Konstitutivnim statutom UNESKO-a još 1945., a potvrđena Univerzalnom deklaracijom 2001. godine. Međunarodni dan maternjeg jezika je u potpunom skladu sa UNESKO-vim principom očuvanja multilingvalnosti, kojom se podstiče solidarnost među ljudima i narodima zasnovana na međusobnoj toleranciji i razumijevanju.

SEMBERSKE NOVINE