Danica Mojić vaspitač, profesor razredne nastave i master pedagog, pune 32 godine članica je SPD „Srbadija“: ,,Srbadija’’ mi je oplemenila život na jedan poseban način
Уступљене фотографијеј
Danica Mojić vaspitač, profesor razredne nastave i master pedagog, pune 32 godine članica je SPD „Srbadija“
,,Srbadija’’ mi je oplemenila život na jedan poseban način
Izvor: Semberija info
U intervjuu za „Semberija info“, Danica Mojić se prisjeća početaka i nekih od nezaboravnih momenata jedinstvenog muzičkog putovanja sa ,,Srbadijom’’, koje traje više od tri decenije. ,,Srbadija’’ je, kaže, mjesto u kojem živi njena ljubav prema muzici.
Da krenemo od samog početka, od onog dana kada ste odlučili da se pridružite „Srbadiji“, šta Vas je vuklo ka toj odluci koja Vam je oplemenila život?
-Od najranijeg djetinjstva muzika je zauzimala izuzetno važno mjesto u mom životu i od svoje pete godine sam, kao i većina svešteničke djece, počela da pjevam u crkvi, za pjevnicom. Moja pokojna majka je divno pjevala, tata takođe i, hvala dragom Bogu, brat i ja smo od roditelja naslijedili muzikalnost i oboje smo završili osnovnu muzičku školu, svirali smo klavir. Posebno pamtim naša porodična putovanja, tokom kojih smo, vozeći se u našoj bijeloj folksvagen bubi, pjevali starogradske pjesme i sevdalinke. I dan-danas čuvam neke ploče koje su se u našoj kući slušale. Pored pjevanja u horu Muzičke škole, pjevala sam i u horu moje osnovne škole i svirala tamburicu-prim u školskom orkestru. U sedmom razredu osnovne škole učlanila sam se u ,,Muzičku omladinu Bijeljine’’, u kojoj su se okupljali ljudi od kojih sam učila i upijala svaku njihovu riječ, slušala pjesme koje su pjevali i uživala što sam, iako među najmlađima, bila dio takve ekipe. ,,Muzička omladina’’ mi je otvorila potpuno nove vidike i značajno formirala moj muzički ukus, te pružila priliku da prvi put otputujem u inostranstvo, učestvujem na brojnim značajnim događajima, koncertima, vidim mnoge muzičke zvijezde tog vremena, učestvujem na susretima muzičke omladine, pjevam u rok grupi i sl. Iz tog vremena su mi ostala draga prijateljstva, koja i sada pažljivo čuvam i njegujem. Nakon završetka osnovne škole, plan je bio da nastavim školovanje u Srednjoj muzičkoj školi „Kornelije Stanković“ u Beogradu. U posljednjem trenutku sam se predomislila i odustala od toga, jer sam shvatila da, sa 14 godina, nisam spremna za odlazak u veliki grad, daleko od porodice. Upisala sam Gimnaziju i nastavila da pjevam, kako u Muzičkoj omladini i Gradskom horu, tako i na školskim priredbama, literarnim večerima, čuvenim gimnazijskim kvizovima i sl. S obzirom da sam svešteničko dijete, za profesoricu Desanku i hor „Njegoš“ iz Tuzle sam već ranije čula i, kada je 1992. godine profesorica došla u Bijeljinu i obnovila rad SPD „Srbadija“, koje je, prije svega, crkveni hor, bilo je sasvim logično da postanem dio takvog društva. Od tog jula 1992. godine, pa do danas, sa „Srbadijom“ sam otpjevala na stotine Liturgija, koncerata, humanitarnih događaja, učestvovala na mnogim značajnim proslavama u RS i Srbiji, osvojila na desetine nagrada i priznanja, stekla brojne prijatelje i, zaista, oplemenila svoj život na jedan poseban način.
Kada se osvrnete na protekle tri decenije, šta je za Vas „Srbadija“, ljubav prema muzici, druženje sa članovima hora, druženje sa publikom ili sve to skupa?
-SPD „Srbadija“ je, svih ovih godina, baš sve to što ste rekli, prije svega, utočište u kojem živi moja ljubav prema muzici, naročito duhovnoj, jer mi je i dalje najdraže pjevanje na Svetoj liturgiji. Pored toga, „Srbadija“ je mjesto u kojem su pjevali i pjevaju neki od mojih najbližih prijatelja, ljudi koji su sa mnom, u protekle tri decenije, dijelili dobre i manje dobre trenutke, mjesto u kojem, danas, pjevaju djeca mojih prijatelja. Na stotine mladih je prošlo kroz „Srbadiju“ i svih ovih godina, kao podrška profesorici Desanki, brinula sam o njima i, vjerujem i nadam se, dala svoj skroman doprinos njihovom odrastanju. Jedno od te divne djece je i docent dr Jelena Trakilović, dirigent SPD „Srbadija“ i profesorica na Pedagoškom fakultetu u Bijeljini, čije sam odrastanje pratila i radovala se svakom njenom i našem zajedničkom uspjehu, na horskim scenama širom svijeta, srećna što smo iz godine u godinu sve uspješniji. Posebno me raduje što „Srbadija“ ima svoj podmladak, Dječiji hor, koji vodi Jelena i koji broji više od 80 djece, uzrasta od tri do 12 godina. Što se tiče druženja sa publikom, moram priznati da oduvijek volim scenu i osjećam se dobro kada sam pred publikom, tako da je i to jedan od razloga zašto i dalje, nesmanjenim žarom, učestvujem u svim nastupima SPD „Srbadija“, bez obzira da li je to u Bijeljini, Derventi, Beogradu ili Južnoj Koreji.
Da li imate podatak koliko ste zemalja do sada posjetili i iz kog dijela svijeta nosite neke posebne utiske?
-Od obnavljanja SPD „Srbadija“, profesor dr Desanka Trakilović i svi mi sa njom, težili smo da uradimo više i bolje, da zakoračimo izvan naših lokalnih okvira, tako da smo se odvažili i počeli da putujemo i pjevamo koncerte u drugim gradovima, u Srbiji i Crnoj Gori, učestvujemo u različitim manifestacijama i, 2000. godine, izađemo na svjetsku horsku scenu, u Linc (Austrija), na Prvu horsku olimpijadu. Ohrabreni uspjehom i medaljama koje smo tada osvojili, intenzivno samo radili i, do sada, nastupili u više od deset zemalja svijeta i osvojili na desetine medalja i priznanja. Kada se osvrnem i prisjetim svih putovanja, teško je izdvojiti neko, jer su sva ta putovanja obogatila moj život i otvorila mi nove vidike, kroz poznanstva sa različitim ljudima i uživanje u predivnim predjelima i gradovima. Posebno su mi draga ljetovanja sa ,,Srbadijom’’, takmičenja u Italiji, Španiji, Grčkoj, par sati u Rimu, učešće u obilježavanju 860 godina Grada Moskva, kao i 12. horska olimpijada u Južnoj Koreji, gdje smo imali priliku da se sretnemo sa potpuno drugačijom kulturom i, tako daleko od naše male Bijeljine i RS, predstavimo muziku, igre i običaje svog naroda i za to budemo nagrađeni zlatnom medaljom i ovacijama publike.
Da li je istina da članovi hora, posebno oni koji su duži niz godina tu, s vremenom postanu kao jedna velika porodica?
-Zaista je istina da smo mi u „Srbadiji“ kao jedna velika porodica, brinemo jedni o drugima, podržavamo se međusobno i, kao i svaka porodica, radujemo se što smo se, napokon, nakon 30 godina od obnavljanja Hora, 2020. godine skućili u prostoru Sokolskog doma. U tom prostoru redovno održavamo probe, pripremamo se za putovanja i takmičenja, organizujemo različite koncerte, promocije knjiga, predavanja, čuvamo našu horsku garderobu, nototeku, instrumente i sl. Kao prava porodica, domaćinski se odnosimo prema svemu što „Srbadija“ ima i predstavlja i trudimo se da naši članovi, prije svega, rastu u dobre ljude, koji će u svim segmentima društva i nakon odlaska iz „Srbadije“ biti uspješni i priznati. Već godinama, najveću brigu i poslove SPD „Srbadija“, pored dirigenata prof. dr Desanke Trakilović i doc. dr Jelene Trakilović, vodimo Stevan Čukić i ja, Stevan kao predsjednik SPD „Srbadija“ i ja kao potpredsjednik. To je čuveni „kvartet’’ ,,Srbadije’’, mala porodica koja oko sebe okuplja i brine o više od 100 članova, uzrasta od 12 godina, pa naviše, ekipa koja piše projekte, organizuje horski festival „Majske muzičke svečanosti“, organizuje odlaske na takmičenja i bavi se svim drugim poslovima koji se tiču uspješnog funkcionisanja „Srbadije“.
Ove godine „Srbadija“ obilježava značajan jubilej, 125 godina postojanja. Šta znači biti dio jedne takve uspješne priče?
-Izuzetna je čast i odgovornost biti dio društva koje slavi 125 godina postojanja. SPD „Srbadija“ je osnovano 1899. godine i, u to doba, krajem 19. vijeka, okupljalo je najistaknutije građane Bijeljine tog vremena. Hor ima bogatu i dugu tradiciju, a ostalo je zabilježeno da je ,,Srbadijom’’ jednom prilikom dirigovao i sam Mokranjac. Imajući u vidu da svake nedjelje u Sabornom hramu Rođenja Presvete Bogorodice pjevamo baš Liturgiju koju je komponovao Mokranjac, mi čuvamo sve ono što „Srbadija“ predstavlja svih ovih godina, više od jednog vijeka. Posebna je radost što, zahvaljujući prof. dr Desanki Trakilović, koja je obnovila rad SPD „Srbadija“ i sve svoje umne, stručne, fizičke i duhovne snage uložila u Hor, mi sada živimo i gradimo zlatno doba „Srbadije“. Posebno moram da istaknem izvođenje nacionalne opere „Knez Ivo od Semberije“, koju je SPD „Srbadija“ 2021. godine izvela u Sokolskom domu, pod dirigentskom upravom doc. dr Jelene Trakilović, čime smo ispisali važnu stranicu u kulturi i istoriji našeg grada, RS i regiona. Kada se osvrnem iza sebe, velika je ljubav, trud, rad i posvećenost uložena u ,,Srbadiju’’ u protekle tri decenije, ali je sve to višestruko vraćeno, kroz ljubav vjernog naroda na Liturgijama, naše publike širom svijeta, kroz uspomene sa putovanja i sve nagrade i priznanja koje smo dobili.
Kada smo kod uspjeha hora, u mnoštvu nagrada i priznanja, vjerovatno je teško neku izdvojiti posebno. Jedna od njih je i osvojena zlatna medalja na Svjetskim horskim igrama u Južnoj Koreji, u konkurenciji više od 500 horova iz cijelog svijeta. Da li je neka nagrada Vama posebno draga?
-Najdraže priznanje koje SPD „Srbadija“ nosi mi je, svakako, Orden Svetog Save, koji su od Srpske pravoslavne crkve dobili i SPD „Srbadija“ i prof. Desanka lično. Velika je čast za sve nas i to što su SPD „Srbadija“ i prof. Desanka Trakilović nosioci Ordena Njegoša, koji dodijelio predsjednik Srpske. Što se tiče nagrada, pamtim svako takmičenje, čuvam ga u mislima, u srcu, na fotografijama. Nikada ne mogu zaboraviti prvo takmičenje u Budimpešti, 2001. godine, jer i danas pamtim osjećaj koji sam imala kada su na sceni proglasili da smo osvojili zlatnu medalju u kategoriji tradicionalne muzike. Tu radost, zagrljaje i suze radosnice teško je opisati riječima. Vrlo mi je drago i takmičenje u Budimpešti 2005. godine, kada smo bili pobjednici u dvije kategorije i osvojili Specijalnu nagradu. Sjećam se i takmičenja u Barseloni, kada smo, nakon 30 sati vožnje autobusom, osvojili zlatnu medalju i bili hor sa najviše osvojenih poena na cijelom takmičenju. Naravno, posljednja zlatna medalja sa 12. horske olimpijade u Južnoj Koreji mi je, takođe, vrlo draga, jer smo nastupili sa našim tradicionalnim pjesmama, igrama i običajima, prepoznati smo i, u tako jakoj konkurenciji, nagrađeni zlatnom medaljom. U trenucima kada sa svjetske horske scene čujete ime SDP „Srbadija“ osjećate ponos, radost, ljubav i tada znate da sve što radite nije uzalud i da ste dio kulturne reprezentacije svog grada i cijele RS. Kao potvrda svih nagrada je činjenica da je „Srbadija“ najbolje rangirani srpski hor na listi koju formira Interkultur fondacija - Muzika Mundi, na kojoj smo trenutno na 25. mjestu u kategoriji Folklor.
I na kraju, šta biste poručili mladima koji razmišljaju da se priključe Horu?
-Kada ste me pozvali da radimo ovaj intervju, pitala sam se zašto bi nekome bila zanimljiva moja lična priča. Sada, kada sam napravila jednu retrospektivu mog muzičkog putovanja u proteklim decenijama, dugujem Vam zahvalnost, jer ste me podsjetili zašto se bavim muzikom i zašto pjevam u „Srbadiji“. Sigurno ne bih imala ovakav osmijeh na licu, radost i ljepotu života da muzika nije bila sa mnom i uz mene i da nisam cijelog života pjevala, putovala i družila se sa sebi sličnima. Pjevanje mi je donijelo mnogo radosti, lijepih uspomena i nezaboravnih iskustava koja su oplemenila moj život. Koristim ovu priliku da pozovem sve one koji vole da pjevaju da nam se priključe, kako u Dječiji hor, tako i u mješoviti hor SPD „Srbadija“. Dobrodošli su svi koji žele da pjevaju sa nama na Liturgijama, koncertima, ali i da putuju sa nama po svijetu, osvajaju zlatne medalje i budu najbolji ambasadori svoje zemlje. Hvala Vam na ovom podsjećanju i na prilici da, možda, budem inspiracija nekome ko želi da nam se pridruži i svoj život oplemeni pjevanjem u SPD „Srbadija“!
,,Srbadija’’ mi je oplemenila život na jedan poseban način
Izvor: Semberija info
U intervjuu za „Semberija info“, Danica Mojić se prisjeća početaka i nekih od nezaboravnih momenata jedinstvenog muzičkog putovanja sa ,,Srbadijom’’, koje traje više od tri decenije. ,,Srbadija’’ je, kaže, mjesto u kojem živi njena ljubav prema muzici.
Da krenemo od samog početka, od onog dana kada ste odlučili da se pridružite „Srbadiji“, šta Vas je vuklo ka toj odluci koja Vam je oplemenila život?
-Od najranijeg djetinjstva muzika je zauzimala izuzetno važno mjesto u mom životu i od svoje pete godine sam, kao i većina svešteničke djece, počela da pjevam u crkvi, za pjevnicom. Moja pokojna majka je divno pjevala, tata takođe i, hvala dragom Bogu, brat i ja smo od roditelja naslijedili muzikalnost i oboje smo završili osnovnu muzičku školu, svirali smo klavir. Posebno pamtim naša porodična putovanja, tokom kojih smo, vozeći se u našoj bijeloj folksvagen bubi, pjevali starogradske pjesme i sevdalinke. I dan-danas čuvam neke ploče koje su se u našoj kući slušale. Pored pjevanja u horu Muzičke škole, pjevala sam i u horu moje osnovne škole i svirala tamburicu-prim u školskom orkestru. U sedmom razredu osnovne škole učlanila sam se u ,,Muzičku omladinu Bijeljine’’, u kojoj su se okupljali ljudi od kojih sam učila i upijala svaku njihovu riječ, slušala pjesme koje su pjevali i uživala što sam, iako među najmlađima, bila dio takve ekipe. ,,Muzička omladina’’ mi je otvorila potpuno nove vidike i značajno formirala moj muzički ukus, te pružila priliku da prvi put otputujem u inostranstvo, učestvujem na brojnim značajnim događajima, koncertima, vidim mnoge muzičke zvijezde tog vremena, učestvujem na susretima muzičke omladine, pjevam u rok grupi i sl. Iz tog vremena su mi ostala draga prijateljstva, koja i sada pažljivo čuvam i njegujem. Nakon završetka osnovne škole, plan je bio da nastavim školovanje u Srednjoj muzičkoj školi „Kornelije Stanković“ u Beogradu. U posljednjem trenutku sam se predomislila i odustala od toga, jer sam shvatila da, sa 14 godina, nisam spremna za odlazak u veliki grad, daleko od porodice. Upisala sam Gimnaziju i nastavila da pjevam, kako u Muzičkoj omladini i Gradskom horu, tako i na školskim priredbama, literarnim večerima, čuvenim gimnazijskim kvizovima i sl. S obzirom da sam svešteničko dijete, za profesoricu Desanku i hor „Njegoš“ iz Tuzle sam već ranije čula i, kada je 1992. godine profesorica došla u Bijeljinu i obnovila rad SPD „Srbadija“, koje je, prije svega, crkveni hor, bilo je sasvim logično da postanem dio takvog društva. Od tog jula 1992. godine, pa do danas, sa „Srbadijom“ sam otpjevala na stotine Liturgija, koncerata, humanitarnih događaja, učestvovala na mnogim značajnim proslavama u RS i Srbiji, osvojila na desetine nagrada i priznanja, stekla brojne prijatelje i, zaista, oplemenila svoj život na jedan poseban način.
Kada se osvrnete na protekle tri decenije, šta je za Vas „Srbadija“, ljubav prema muzici, druženje sa članovima hora, druženje sa publikom ili sve to skupa?
-SPD „Srbadija“ je, svih ovih godina, baš sve to što ste rekli, prije svega, utočište u kojem živi moja ljubav prema muzici, naročito duhovnoj, jer mi je i dalje najdraže pjevanje na Svetoj liturgiji. Pored toga, „Srbadija“ je mjesto u kojem su pjevali i pjevaju neki od mojih najbližih prijatelja, ljudi koji su sa mnom, u protekle tri decenije, dijelili dobre i manje dobre trenutke, mjesto u kojem, danas, pjevaju djeca mojih prijatelja. Na stotine mladih je prošlo kroz „Srbadiju“ i svih ovih godina, kao podrška profesorici Desanki, brinula sam o njima i, vjerujem i nadam se, dala svoj skroman doprinos njihovom odrastanju. Jedno od te divne djece je i docent dr Jelena Trakilović, dirigent SPD „Srbadija“ i profesorica na Pedagoškom fakultetu u Bijeljini, čije sam odrastanje pratila i radovala se svakom njenom i našem zajedničkom uspjehu, na horskim scenama širom svijeta, srećna što smo iz godine u godinu sve uspješniji. Posebno me raduje što „Srbadija“ ima svoj podmladak, Dječiji hor, koji vodi Jelena i koji broji više od 80 djece, uzrasta od tri do 12 godina. Što se tiče druženja sa publikom, moram priznati da oduvijek volim scenu i osjećam se dobro kada sam pred publikom, tako da je i to jedan od razloga zašto i dalje, nesmanjenim žarom, učestvujem u svim nastupima SPD „Srbadija“, bez obzira da li je to u Bijeljini, Derventi, Beogradu ili Južnoj Koreji.
Da li imate podatak koliko ste zemalja do sada posjetili i iz kog dijela svijeta nosite neke posebne utiske?
-Od obnavljanja SPD „Srbadija“, profesor dr Desanka Trakilović i svi mi sa njom, težili smo da uradimo više i bolje, da zakoračimo izvan naših lokalnih okvira, tako da smo se odvažili i počeli da putujemo i pjevamo koncerte u drugim gradovima, u Srbiji i Crnoj Gori, učestvujemo u različitim manifestacijama i, 2000. godine, izađemo na svjetsku horsku scenu, u Linc (Austrija), na Prvu horsku olimpijadu. Ohrabreni uspjehom i medaljama koje smo tada osvojili, intenzivno samo radili i, do sada, nastupili u više od deset zemalja svijeta i osvojili na desetine medalja i priznanja. Kada se osvrnem i prisjetim svih putovanja, teško je izdvojiti neko, jer su sva ta putovanja obogatila moj život i otvorila mi nove vidike, kroz poznanstva sa različitim ljudima i uživanje u predivnim predjelima i gradovima. Posebno su mi draga ljetovanja sa ,,Srbadijom’’, takmičenja u Italiji, Španiji, Grčkoj, par sati u Rimu, učešće u obilježavanju 860 godina Grada Moskva, kao i 12. horska olimpijada u Južnoj Koreji, gdje smo imali priliku da se sretnemo sa potpuno drugačijom kulturom i, tako daleko od naše male Bijeljine i RS, predstavimo muziku, igre i običaje svog naroda i za to budemo nagrađeni zlatnom medaljom i ovacijama publike.
Da li je istina da članovi hora, posebno oni koji su duži niz godina tu, s vremenom postanu kao jedna velika porodica?
-Zaista je istina da smo mi u „Srbadiji“ kao jedna velika porodica, brinemo jedni o drugima, podržavamo se međusobno i, kao i svaka porodica, radujemo se što smo se, napokon, nakon 30 godina od obnavljanja Hora, 2020. godine skućili u prostoru Sokolskog doma. U tom prostoru redovno održavamo probe, pripremamo se za putovanja i takmičenja, organizujemo različite koncerte, promocije knjiga, predavanja, čuvamo našu horsku garderobu, nototeku, instrumente i sl. Kao prava porodica, domaćinski se odnosimo prema svemu što „Srbadija“ ima i predstavlja i trudimo se da naši članovi, prije svega, rastu u dobre ljude, koji će u svim segmentima društva i nakon odlaska iz „Srbadije“ biti uspješni i priznati. Već godinama, najveću brigu i poslove SPD „Srbadija“, pored dirigenata prof. dr Desanke Trakilović i doc. dr Jelene Trakilović, vodimo Stevan Čukić i ja, Stevan kao predsjednik SPD „Srbadija“ i ja kao potpredsjednik. To je čuveni „kvartet’’ ,,Srbadije’’, mala porodica koja oko sebe okuplja i brine o više od 100 članova, uzrasta od 12 godina, pa naviše, ekipa koja piše projekte, organizuje horski festival „Majske muzičke svečanosti“, organizuje odlaske na takmičenja i bavi se svim drugim poslovima koji se tiču uspješnog funkcionisanja „Srbadije“.
Ove godine „Srbadija“ obilježava značajan jubilej, 125 godina postojanja. Šta znači biti dio jedne takve uspješne priče?
-Izuzetna je čast i odgovornost biti dio društva koje slavi 125 godina postojanja. SPD „Srbadija“ je osnovano 1899. godine i, u to doba, krajem 19. vijeka, okupljalo je najistaknutije građane Bijeljine tog vremena. Hor ima bogatu i dugu tradiciju, a ostalo je zabilježeno da je ,,Srbadijom’’ jednom prilikom dirigovao i sam Mokranjac. Imajući u vidu da svake nedjelje u Sabornom hramu Rođenja Presvete Bogorodice pjevamo baš Liturgiju koju je komponovao Mokranjac, mi čuvamo sve ono što „Srbadija“ predstavlja svih ovih godina, više od jednog vijeka. Posebna je radost što, zahvaljujući prof. dr Desanki Trakilović, koja je obnovila rad SPD „Srbadija“ i sve svoje umne, stručne, fizičke i duhovne snage uložila u Hor, mi sada živimo i gradimo zlatno doba „Srbadije“. Posebno moram da istaknem izvođenje nacionalne opere „Knez Ivo od Semberije“, koju je SPD „Srbadija“ 2021. godine izvela u Sokolskom domu, pod dirigentskom upravom doc. dr Jelene Trakilović, čime smo ispisali važnu stranicu u kulturi i istoriji našeg grada, RS i regiona. Kada se osvrnem iza sebe, velika je ljubav, trud, rad i posvećenost uložena u ,,Srbadiju’’ u protekle tri decenije, ali je sve to višestruko vraćeno, kroz ljubav vjernog naroda na Liturgijama, naše publike širom svijeta, kroz uspomene sa putovanja i sve nagrade i priznanja koje smo dobili.
Kada smo kod uspjeha hora, u mnoštvu nagrada i priznanja, vjerovatno je teško neku izdvojiti posebno. Jedna od njih je i osvojena zlatna medalja na Svjetskim horskim igrama u Južnoj Koreji, u konkurenciji više od 500 horova iz cijelog svijeta. Da li je neka nagrada Vama posebno draga?
-Najdraže priznanje koje SPD „Srbadija“ nosi mi je, svakako, Orden Svetog Save, koji su od Srpske pravoslavne crkve dobili i SPD „Srbadija“ i prof. Desanka lično. Velika je čast za sve nas i to što su SPD „Srbadija“ i prof. Desanka Trakilović nosioci Ordena Njegoša, koji dodijelio predsjednik Srpske. Što se tiče nagrada, pamtim svako takmičenje, čuvam ga u mislima, u srcu, na fotografijama. Nikada ne mogu zaboraviti prvo takmičenje u Budimpešti, 2001. godine, jer i danas pamtim osjećaj koji sam imala kada su na sceni proglasili da smo osvojili zlatnu medalju u kategoriji tradicionalne muzike. Tu radost, zagrljaje i suze radosnice teško je opisati riječima. Vrlo mi je drago i takmičenje u Budimpešti 2005. godine, kada smo bili pobjednici u dvije kategorije i osvojili Specijalnu nagradu. Sjećam se i takmičenja u Barseloni, kada smo, nakon 30 sati vožnje autobusom, osvojili zlatnu medalju i bili hor sa najviše osvojenih poena na cijelom takmičenju. Naravno, posljednja zlatna medalja sa 12. horske olimpijade u Južnoj Koreji mi je, takođe, vrlo draga, jer smo nastupili sa našim tradicionalnim pjesmama, igrama i običajima, prepoznati smo i, u tako jakoj konkurenciji, nagrađeni zlatnom medaljom. U trenucima kada sa svjetske horske scene čujete ime SDP „Srbadija“ osjećate ponos, radost, ljubav i tada znate da sve što radite nije uzalud i da ste dio kulturne reprezentacije svog grada i cijele RS. Kao potvrda svih nagrada je činjenica da je „Srbadija“ najbolje rangirani srpski hor na listi koju formira Interkultur fondacija - Muzika Mundi, na kojoj smo trenutno na 25. mjestu u kategoriji Folklor.
I na kraju, šta biste poručili mladima koji razmišljaju da se priključe Horu?
-Kada ste me pozvali da radimo ovaj intervju, pitala sam se zašto bi nekome bila zanimljiva moja lična priča. Sada, kada sam napravila jednu retrospektivu mog muzičkog putovanja u proteklim decenijama, dugujem Vam zahvalnost, jer ste me podsjetili zašto se bavim muzikom i zašto pjevam u „Srbadiji“. Sigurno ne bih imala ovakav osmijeh na licu, radost i ljepotu života da muzika nije bila sa mnom i uz mene i da nisam cijelog života pjevala, putovala i družila se sa sebi sličnima. Pjevanje mi je donijelo mnogo radosti, lijepih uspomena i nezaboravnih iskustava koja su oplemenila moj život. Koristim ovu priliku da pozovem sve one koji vole da pjevaju da nam se priključe, kako u Dječiji hor, tako i u mješoviti hor SPD „Srbadija“. Dobrodošli su svi koji žele da pjevaju sa nama na Liturgijama, koncertima, ali i da putuju sa nama po svijetu, osvajaju zlatne medalje i budu najbolji ambasadori svoje zemlje. Hvala Vam na ovom podsjećanju i na prilici da, možda, budem inspiracija nekome ko želi da nam se pridruži i svoj život oplemeni pjevanjem u SPD „Srbadija“!
