Ko kaže da je minimalac od 900 maraka loša odluka, neka on pokuša prehraniti porodicu sa tom platom!
Građani se sve više žale na niske plate, još niže penzije, preskupu hranu, skupe režije... Sve to se ogleda u potrošačkoj korpi, koja je znatno skuplja od prosječne plate radnika u Republici Srpskoj i mnogima omogućava, tek, puko preživljavanje. Svoj pogled na ovu goruću problematiku, sa čitaocima potala ,,Semberija info”, podijelio je profesor dr Dimitrije Ćeranić, kao i par građana Bijeljine.
Rast siromaštva i nejednakosti, naročito u posljednjih nekoliko godina, doveo je do toga da sve veći broj građana u Srpskoj ne može da priušti ni dio proizvoda i usluga iz minimalne potrošačke korpe, koja je znatno skuplja od prosječne plate radnika.Možemo li onda u tom kotekstu reći, da radnici žive od plate do plate ili, zapravo, samo preživljavaju?
-,,Prednost našeg sistema je što nam je danas bolje nego sutra!“, bio je politički aforizam iz prethodnog sistema. Međutim, vidimo da ove riječi vrijede i danas. Po svemu sudeći, problem je u ljudima, ne u sistemu. Nažalost, ljudi su kvarljiva roba – sklona od svog sabrata sebi da naprave roba. Čast izuzecima! I ne zavaravajmo se, nikakve pravne sankcije ne mogu to suštinski ispraviti. Grijeh se ne liječi sankcijom, grijeh se liječi vrlinom. Stoga ne treba očekivati od sitog da vjeruje gladnom, ali ne treba ni očajavati. Ove što misle da su bogati treba podsjetiti da bogatstvo i Bogatstvo nisu isto, da prvim po pravilu gube drugo. A, dok vrlinski ne stasaju treba ih naučiti idealu jednakosti preko onoga što im je najsvetije. Krenuti od progresivnih stopa kod oporezivanja, oporezivanja ekstraprofita, utvrđivanja porijekla imovine, poništenja nezakonitih privatizacija, krivičnog gonjenja za poreska krivična djela posebno poresku utaju, oduzimanja protivpravno stečene imovinske koristi, utvrđivanja materijalne odgovornosti lica koja su na radu ili u vezi sa radom namjerno ili iz krajnje nepažnje pričinila štetu trećem licu itd. Mnoštvo je pravnih instituta koji bi smanjili siromaštvo i nejednakost, samo niko ili malo ko hoće da ih primijeni. Čini mi se da su za to ponajviše krivi novopečeni bogataši što kupuju političke i pravne odluke, kao i političari i pravnici što im takve odluke zajedno sa svojom dušom u potrošačkoj korpi prodaju. Da više ne bi bilo tako, pravnike i političare treba privoljeti/natjerati da zarade svoju platu. Kada bi oni počeli Pravdu da čitaju kao veliko slovo, suprotno Vuku, svima bi nam bilo bolje.
Nedavno je donesena odluka o povećanju minimalca u Srpskoj. Odmah po donošenju te odluke najavljenja su brojna poskupljena usluga, a svjedoci smo i stalnog rasta cijena, posebno životnih namirnica. U kojoj mjeri će ovo povećanje minimalne plate u Srpskoj pomoći radnicima sa najnižim primanjima i nije li to samo kap vode u moru?
-Strah me je i da izgovorim jer je to kletva, ali svakome ko kaže da je utvrđivanje najniže plate od 900 konvertibilnih maraka loša odluka mogao bih poželjeti da sa tim iznosom prehrani četvoročlanu porodicu. Ne mogu da vjerujem da postoji neko ko misli da je to previše. A da li će to uticati na rast cijena robe i usluga nije pitanje za mene, nego za inspekcijske i poreske organe. Još nisu predati finansijski izvještaji za 2023. godinu, ali ako pogledamo podatke za 2022. godinu vidjećemo da je ukupna dobit (razlika prihoda i rashoda) svih privrednih subjekata u Republici Srpskoj bila viša od dvije i po milijarde konvertibilnih maraka. Niko me ne može uvjeriti da iz tog iznosa nije moguće bez povećanja cijena robe i usluga odvojiti dio za povećanje najniže plate za dvadesetak hiljada radnika koji su na egzistencijalnom minimumu. Možda neki poslodavci to nisu u stanju, ali siguran sam da su u manjini i da većina u stvari pokušava ostvariti ekstraprofit na osnovu rasta najniže plate, što mora biti spriječeno mjerama poreskih i inspekcijskih organa.
Više od polovine od ukupnog broja radnika u RS zarađuje znatno ispod prosjeka, što znači da, kad dođe vrijeme opremanja djece za školu, nabavke ogreva i slično, nemaju izbora nego da se zaduže. Sve češće se dešava da se građani u bankama zadužuju i da bi vratili stare kredite, jer nisu u stanju da servisiraju rate od tekućih primanja. Da li će građani, koji su već odavno u začaranom krugu zaduženosti, ako se nastave ovakve ekonomske prilike, uopšte imati moguđnosti da izađu iz tog kruga?
-Ovdje su ključne riječi „začarani krug zaduženosti“. Još kao srednjoškolac pitao sam se kome to mi kao pojedinci, društvo i država dugujemo i otkud finansijerima toliki novac da ga daju drugome. Nakon godina i decenija upitanosti shvatio sam da je odgovor baš u ovim riječima – „začaranost“, „krug“ i „dug“. Većina nas je, prosto, omađijana postulatima potrošačkog društva i ne možemo da izađemo iz tog začaranog kruga i tonemo iz jednog duga u drugi. Neobično zvuči, ali u socijalističkoj Jugoslaviji ideja potrošačkog društva zacarila se u Programu Saveza komunista poslije Sedmog kogresa u Ljubljani 1958. godine. Gle čuda, iste godine u Opatiji pobjećuje pjesma „Tata, kupi mi auto, bicikl i romobil...“. Od tada, pa do dana današnjeg dana, kupujemo li kupujemo auto, bicikl i romobil…, a ne vidimo da se vrtimo ukrug sa sve većim potrebama i sve manjim mogućnostima, dok neki dobrano zarađuju na nama. Neprestano se trkamo sa njihovim autom, biciklom i romobilom, a ne shvatamo da mi svojom trkom pritišćemo njihovu papučicu od gasa da nam još više izmaknu.
Šta se desilo sa onim postulatom, kada govorimo o socijalnoj pravdi, da radnici imaju pravo na pravedne plate koje obezbjeđuju pristojan životni standard. Koliko smo mi na ovim prostorima daleko od toga?
-Veliki lužički Srbin, mislilac Lajbnic, rekao je da je pravda milosrđe mudraca. Danas niti imamo mudraca, niti milosrđa. Poimanje pravde na našim prostorima, i ne samo našim, podsjeća na dijete koje drugaru potanko objašnjava koliko je ukusna čokolada, dok u ruci drži komadić u koji ovaj čežnjutivo gleda. Tako nama o životnom standardu pričaju neki dok nam potanko objašnjavaju kako im je bilo prijatno da skijaju u Dubaiju i Kataru, usred pustinje u ogromnom tržnom centru kroz koji teče rijeka, „jer sposobni ljudi od pustinje umiju da naprave skijalište sa rijekom“. Sve bi to bilo u redu, da isti ti nisu od naših prelijepih skijališta i rijeka napravili pustinju. I to je sposobnost, za zlo valjda?!
Penzionerska primanja ostavljaju još manje prostora za trošenje, tako da ovoj populaciji, dok plate račune i kupe lijekove, na raspolaganju ostane svota često nedovoljna i da se samo prehrane?
-Majka mi je penzioner i prima penziju iza pokojnog oca koji je četrdeset godina radio i četiri godine proveo u rovu, uz riječi ,,stvaram državu za svoju unučad!’’ Nije se pokajao za života, ni majka se ne kaje, ni mi, ni njihova unučad. Samo smo upitani da li je baš moralo ovako, i mora li ovako? Vele mudri da je Pravda kardiološki pojam, najbolje se osjeća srcem. Našem društvu treba detaljan kardiološki pregled!
Sve navedeno rezultira stalnim i sve većim odlivom stanovništva sa ovih prostora. Kuda nas sve to vodi i da li se bar nazire svjetlo na kraju tunela?
-Ovi svana otvorili su nam granice da pobjegnemo iz pravoslavlja i da pomažemo njihovim starim i nemoćnim. O našim starim i nemoćnim ne bi da brinu. Vladinim novcem, preko nevladinih organizacija, provode projekat simboličnog naziva – „Migracijama do razvoja“. Zaboravili su riječ „njihovog“ razvoja. Ovi naši, pak, iznutra, duvaju li duvaju u istom smjeru, čak i jače. Neko im je šapnuo da se konkurencija najlakše pobjećuje tako što se konkurencija uništi. Zaboraviše da im šapnu da na pustoj zemlji ništa ne niče. A da li ima svjetla u ovoj tami? Naravno! Mrak je odsusutvo svjetlosti, njega ima samo kad svjetla nema. Zato zasvijetlimo sopstvenim primjerom, utrnimo ove svana i iznutra da ne mrače i ponovo će nići naše cvijeće. Zvuči kao filozofiranje, ali esencija prethodi egzistenciji. Očistimo prvo sebe, pa oko svoje kuće, na svom poslu, u gradu, pa će i u svemu društvu i državi biti čistije. Barak Obama, između ostalog, dobio je izbore glumeći trudbenika zavrnutih rukava na bijeloj košulji. Ne budimo glumci i statisti u sopstvenim životima, u sopstvenom gradu, u svojoj državi.
Istinski se potrudimo i mora biti bolje.
Semberija info
Rast siromaštva i nejednakosti, naročito u posljednjih nekoliko godina, doveo je do toga da sve veći broj građana u Srpskoj ne može da priušti ni dio proizvoda i usluga iz minimalne potrošačke korpe, koja je znatno skuplja od prosječne plate radnika.Možemo li onda u tom kotekstu reći, da radnici žive od plate do plate ili, zapravo, samo preživljavaju?
-,,Prednost našeg sistema je što nam je danas bolje nego sutra!“, bio je politički aforizam iz prethodnog sistema. Međutim, vidimo da ove riječi vrijede i danas. Po svemu sudeći, problem je u ljudima, ne u sistemu. Nažalost, ljudi su kvarljiva roba – sklona od svog sabrata sebi da naprave roba. Čast izuzecima! I ne zavaravajmo se, nikakve pravne sankcije ne mogu to suštinski ispraviti. Grijeh se ne liječi sankcijom, grijeh se liječi vrlinom. Stoga ne treba očekivati od sitog da vjeruje gladnom, ali ne treba ni očajavati. Ove što misle da su bogati treba podsjetiti da bogatstvo i Bogatstvo nisu isto, da prvim po pravilu gube drugo. A, dok vrlinski ne stasaju treba ih naučiti idealu jednakosti preko onoga što im je najsvetije. Krenuti od progresivnih stopa kod oporezivanja, oporezivanja ekstraprofita, utvrđivanja porijekla imovine, poništenja nezakonitih privatizacija, krivičnog gonjenja za poreska krivična djela posebno poresku utaju, oduzimanja protivpravno stečene imovinske koristi, utvrđivanja materijalne odgovornosti lica koja su na radu ili u vezi sa radom namjerno ili iz krajnje nepažnje pričinila štetu trećem licu itd. Mnoštvo je pravnih instituta koji bi smanjili siromaštvo i nejednakost, samo niko ili malo ko hoće da ih primijeni. Čini mi se da su za to ponajviše krivi novopečeni bogataši što kupuju političke i pravne odluke, kao i političari i pravnici što im takve odluke zajedno sa svojom dušom u potrošačkoj korpi prodaju. Da više ne bi bilo tako, pravnike i političare treba privoljeti/natjerati da zarade svoju platu. Kada bi oni počeli Pravdu da čitaju kao veliko slovo, suprotno Vuku, svima bi nam bilo bolje.
Nedavno je donesena odluka o povećanju minimalca u Srpskoj. Odmah po donošenju te odluke najavljenja su brojna poskupljena usluga, a svjedoci smo i stalnog rasta cijena, posebno životnih namirnica. U kojoj mjeri će ovo povećanje minimalne plate u Srpskoj pomoći radnicima sa najnižim primanjima i nije li to samo kap vode u moru?
-Strah me je i da izgovorim jer je to kletva, ali svakome ko kaže da je utvrđivanje najniže plate od 900 konvertibilnih maraka loša odluka mogao bih poželjeti da sa tim iznosom prehrani četvoročlanu porodicu. Ne mogu da vjerujem da postoji neko ko misli da je to previše. A da li će to uticati na rast cijena robe i usluga nije pitanje za mene, nego za inspekcijske i poreske organe. Još nisu predati finansijski izvještaji za 2023. godinu, ali ako pogledamo podatke za 2022. godinu vidjećemo da je ukupna dobit (razlika prihoda i rashoda) svih privrednih subjekata u Republici Srpskoj bila viša od dvije i po milijarde konvertibilnih maraka. Niko me ne može uvjeriti da iz tog iznosa nije moguće bez povećanja cijena robe i usluga odvojiti dio za povećanje najniže plate za dvadesetak hiljada radnika koji su na egzistencijalnom minimumu. Možda neki poslodavci to nisu u stanju, ali siguran sam da su u manjini i da većina u stvari pokušava ostvariti ekstraprofit na osnovu rasta najniže plate, što mora biti spriječeno mjerama poreskih i inspekcijskih organa.
Više od polovine od ukupnog broja radnika u RS zarađuje znatno ispod prosjeka, što znači da, kad dođe vrijeme opremanja djece za školu, nabavke ogreva i slično, nemaju izbora nego da se zaduže. Sve češće se dešava da se građani u bankama zadužuju i da bi vratili stare kredite, jer nisu u stanju da servisiraju rate od tekućih primanja. Da li će građani, koji su već odavno u začaranom krugu zaduženosti, ako se nastave ovakve ekonomske prilike, uopšte imati moguđnosti da izađu iz tog kruga?
-Ovdje su ključne riječi „začarani krug zaduženosti“. Još kao srednjoškolac pitao sam se kome to mi kao pojedinci, društvo i država dugujemo i otkud finansijerima toliki novac da ga daju drugome. Nakon godina i decenija upitanosti shvatio sam da je odgovor baš u ovim riječima – „začaranost“, „krug“ i „dug“. Većina nas je, prosto, omađijana postulatima potrošačkog društva i ne možemo da izađemo iz tog začaranog kruga i tonemo iz jednog duga u drugi. Neobično zvuči, ali u socijalističkoj Jugoslaviji ideja potrošačkog društva zacarila se u Programu Saveza komunista poslije Sedmog kogresa u Ljubljani 1958. godine. Gle čuda, iste godine u Opatiji pobjećuje pjesma „Tata, kupi mi auto, bicikl i romobil...“. Od tada, pa do dana današnjeg dana, kupujemo li kupujemo auto, bicikl i romobil…, a ne vidimo da se vrtimo ukrug sa sve većim potrebama i sve manjim mogućnostima, dok neki dobrano zarađuju na nama. Neprestano se trkamo sa njihovim autom, biciklom i romobilom, a ne shvatamo da mi svojom trkom pritišćemo njihovu papučicu od gasa da nam još više izmaknu.
Šta se desilo sa onim postulatom, kada govorimo o socijalnoj pravdi, da radnici imaju pravo na pravedne plate koje obezbjeđuju pristojan životni standard. Koliko smo mi na ovim prostorima daleko od toga?
-Veliki lužički Srbin, mislilac Lajbnic, rekao je da je pravda milosrđe mudraca. Danas niti imamo mudraca, niti milosrđa. Poimanje pravde na našim prostorima, i ne samo našim, podsjeća na dijete koje drugaru potanko objašnjava koliko je ukusna čokolada, dok u ruci drži komadić u koji ovaj čežnjutivo gleda. Tako nama o životnom standardu pričaju neki dok nam potanko objašnjavaju kako im je bilo prijatno da skijaju u Dubaiju i Kataru, usred pustinje u ogromnom tržnom centru kroz koji teče rijeka, „jer sposobni ljudi od pustinje umiju da naprave skijalište sa rijekom“. Sve bi to bilo u redu, da isti ti nisu od naših prelijepih skijališta i rijeka napravili pustinju. I to je sposobnost, za zlo valjda?!
Penzionerska primanja ostavljaju još manje prostora za trošenje, tako da ovoj populaciji, dok plate račune i kupe lijekove, na raspolaganju ostane svota često nedovoljna i da se samo prehrane?
-Majka mi je penzioner i prima penziju iza pokojnog oca koji je četrdeset godina radio i četiri godine proveo u rovu, uz riječi ,,stvaram državu za svoju unučad!’’ Nije se pokajao za života, ni majka se ne kaje, ni mi, ni njihova unučad. Samo smo upitani da li je baš moralo ovako, i mora li ovako? Vele mudri da je Pravda kardiološki pojam, najbolje se osjeća srcem. Našem društvu treba detaljan kardiološki pregled!
Sve navedeno rezultira stalnim i sve većim odlivom stanovništva sa ovih prostora. Kuda nas sve to vodi i da li se bar nazire svjetlo na kraju tunela?
-Ovi svana otvorili su nam granice da pobjegnemo iz pravoslavlja i da pomažemo njihovim starim i nemoćnim. O našim starim i nemoćnim ne bi da brinu. Vladinim novcem, preko nevladinih organizacija, provode projekat simboličnog naziva – „Migracijama do razvoja“. Zaboravili su riječ „njihovog“ razvoja. Ovi naši, pak, iznutra, duvaju li duvaju u istom smjeru, čak i jače. Neko im je šapnuo da se konkurencija najlakše pobjećuje tako što se konkurencija uništi. Zaboraviše da im šapnu da na pustoj zemlji ništa ne niče. A da li ima svjetla u ovoj tami? Naravno! Mrak je odsusutvo svjetlosti, njega ima samo kad svjetla nema. Zato zasvijetlimo sopstvenim primjerom, utrnimo ove svana i iznutra da ne mrače i ponovo će nići naše cvijeće. Zvuči kao filozofiranje, ali esencija prethodi egzistenciji. Očistimo prvo sebe, pa oko svoje kuće, na svom poslu, u gradu, pa će i u svemu društvu i državi biti čistije. Barak Obama, između ostalog, dobio je izbore glumeći trudbenika zavrnutih rukava na bijeloj košulji. Ne budimo glumci i statisti u sopstvenim životima, u sopstvenom gradu, u svojoj državi.
Istinski se potrudimo i mora biti bolje.
Semberija info
