Mir Božiji, Hristos se rodi!

Prošlo je, evo, više od dvije hiljade godina otkada je u Vitlejemu, judejskoj varošici nadomak Jerusalima, neki neimenovani provincijski činovnik Rimskoga Carstva zapisao dva imena, Josif i Marija, a vjerovatno je nekog odsljedećih dana, u toku popisa stanovništva, dopisao još jedno ime, ime Isus, kako je nazvano novorođeno čudesno Dijete.

Zapisao ih je sa jednakom ravnodušnošću sa kojom je zapisivao i sva ostala imena prilikom popisa, i ne sluteći da zapisuje jedinstvenu, neponovljivu Ličnost, Dijete Koje će zauvijek podijeliti istoriju na istoriju do Njegovog Rođenja i na istoriju po Njegovom Rođenju, a čovječanstvo na one koji su bezuslovno za Njega, na one koji su protiv Njega i na „treći rod”, one „mlake” koji su čas za Njega, čas protiv Njega, ali uvijek sa „zadrškom” i „odstupnicom”. Pomenuti popisivač nije ni sanjao da novorođeno Dijete, odnosno Njegovo neobično ime Isus (Spasitelj), predstavlja najveći Dar neba zemlji: Njega i Njegovo ime blagovijestio je sveti Arhangel Gavrilo Presvetoj i Prečistoj Djevi Mariji, potonjoj Majci Njegovoj, a time i Majci svih nas. Ta Ličnost i to Ime Zalog je pomirenja Boga i Čovjeka poslije čovjekovog otpadništva od Boga kroz grijeh, Zalog oslobođenja roda ljudskog od grijeha, smrti i đavola.

Koliko bi se on tek začudio da mu je iko kazao da su o Božanskom Djetetu, Rođenom u pećini, u ubogom skloništu
pastirâ, i položenom ne u kolijevku, već u obične jasle za stoku, znali i govorili drevni proroci vijekovima prije nastanka Rimskoga Carstva?

Da, činovnik je zapisao ime tek rođenog Djeteta, ako Ga je uopšte zapisao, vjerovatno i ne vidjevši Ga. O tom Djetetu, međutim, prorokovali su, eksplicitno ili implicitno, sveti proroci Isaija i Mihej, kao i drugi starozavjetni čuvari i učitelji vjere u Jednoga, Jedinog i Istinitog, Boga i Gospoda svijeta i čovjeka.
Bog – Dijete! Hristos se rodi! Kakvo čudo, kakva tajna, kakva blagovijest, kakva radost, majka svih naših radosti!
Ali ne zaboravimo: u svakome od nas, do kraja ovozemaljskog života, živi dijete. Otkrivenje Božije, darovano nam u Hristu Duhom Svetim, upućeno je upravo djetetu u nama. Dijete u nama zahvalno odgovara Bogu za radost Božića, radost za koju opterećeni, posustali, cinični svijet „odraslih” više nije sposoban. Čast izuzecima, naravno! Dijete je bez roditeljske ljubavi, brige i zaštite bespomoćno, ali je i biće zajednice po preimućstvu, jer ne može da živi sâmo, bez drugih, bez porodice, bez ljubavi.

Bogomladenac Isus je po Svojoj ljudskoj prirodi, takođe, bio bespomoćan, uz to odmah po Rođenju ugrožen mržnjom i smrtnom prijetnjom od strane oblasnog tiranina Iroda, opijenog svojom moći i vlašću, ali apsolutno nesvjesnog da to novorođenče, u kojem vidi svog budućeg konkurenta u nadmetanju za vlast, on ne može ubiti. Jer, Ono i nije „car judejski”, nego Car nebeski, Bogočovjek koji nije došao u svijet da gospodari nego da bude „svima sluga” i da Sebe žrtvuje „za život i spasenje svijeta”. Ulazi u srca naša i osvaja ih, ali ne strahom, ne dokazima Svoje božanske moći, već isključivo ljubavlju. Ne vidi u nama robove i sluge, nego Svoju „malu braću”. Njega, Bogomladenca, Bogodijete, možemo istinski voljeti samo kada smo dušom i srcem djeca.

A šta vidimo danas, u svijetu i kod nas? Da li djetinjstvo i djecu vole ljudi, odrasli, ali otpali od Boga, kada bez griže savjesti ubijaju desetine hiljada djece? Nije važno čija su to djeca, palestinska, arapska ili jevrejska, ruska ili ukrajinska, ili neka druga, među njima i srpska djeca; samim tim što su djeca, ona pripadaju Gospodu, Životodavcu i Promislitelju, ali i svima nama, vaseljenskoj porodici zvanoj čovječanstvo. Ko je imao pravo da, na pitanje o nekih pola miliona djece koju je NATO-vojska pobila u Iraku, odgovori da se to, uprkos surovosti, isplatilo? Ko je dao pravo Hamasu da jevrejsku djecu otima i drži kao taoce, a ko izraelskoj vojsci da za nepuna dva mjeseca pobije nekih osam hiljada nevine palestinske djece, skoro polovinu od svih ubijenih? Ko je imao pravo da osudi na smrt dvanaest srpskih beba, prije više od četvrt vijeka u Banjaluci, sve u ime mirotvornih sankcija? Ko je imao pravo da ubije djevojčicu Aleksandru Zec i cijelu njenu porodicu u Zagrebu, malu Milicu Rakić u Batajnici, srpsku djecu u Goraždevcu kod Peći? Ako nastavimo da nabrajamo žrtve dječje Golgote, od Dahaua i Aušvica, Jastrebarskog i Jasenovca, do današnjih stratišta širom svijeta, ova božićna poruka, draga djeco naša duhovna, pretvoriće se u beskrajnu tužbalicu. Treba dodati i zlokobnu činjenicu da su odrasli uspjeli da stvore društvo u kojem je sve više i djece nasilnika, djece zločinaca. Primjerâ je mnogo, – u Americi, u Evropi i drugdje, – ali, nažalost, i usred Beograda: škola „Vladislav Ribnikar” dovoljno o tome govori.

Sve vas, braćo i sestre, pozivamo na usrdnu pokajničku i očišćujuću molitvu za djecu i za sve ljude u našem narodu, ovdje i u rasejanju, osobito za napaćeni, ali uspravni, vjerni i hrabri srpski narod na Kosovu i u Metohiji, kao i za sve ljude i narode na zemlji. U turobnoj stvarnosti današnjice naš jedini odgovor, dostojan naše pravoslavne hrišćanske vjere, jeste božićno slavoslovlje.

Zato: „Slava na visini Bogu i na zemlji mir, među ljudima dobra volja!”

Molimo se za mir svuda u svijetu. Apelujemo na vas da se borite za svetinju braka i porodice, naročito, pak, za
uzrastanje djece „u strahu Gospodnjem”, što znači u pobožnosti i čestitosti, a ne u robovanju samoživosti i
bolestima zavisnosti.

Čestitajući svima vama, braćo i sestre, i ovaj Božić, kao i nastupajuću Novu godinu dobrote Gospodnje, prizivamo na vas blagoslov Boga i Oca, nas radi Rođenoga Sina Njegova Isusa Hrista i Svetoga Duha, od Kojega – i Prečiste Djeve Marije – On i bi rođen, uz sveradosni božićni pozdrav:

,,MIR BOŽIJI – HRISTOS SE RODI!’’