Održana promocija knjige „Dukati Paje Zlojutra“, autora Tihomira Nestorovića
U prepunoj sali JU Narodne biblioteke „Filip Višnjić“ Bijeljina, večeras je u okviru Kulturne manifestacije „Višnjićevi dani“ održana promocija knjige „Dukati Paje Zlojutra“, autora Tihomira Nestorovića.
Tihomir Nestorović, autor knjige „Dukati Paje Zlojutra“, kazao je da je i ova njegova knjiga predstavlja pretakanje života u prozu, te smatra da je izabrao pravi put kako da ispolji ono što nosi u sebi i šta želi da kaže.
-Pričam i pišem o divnim ljudima koji su oko mene, iza, ispred i pored mene. Moj zavičaj je isto kao i Filipa Višnjića, na tri rijeke, tri ravnice i između četiri planine i gore, tu su veoma zanimljivi ljudi. Ovdje u našem kraju susreću se svjetovi, to je od vajkada tako bilo, pa se i vjetrovi ovdje susreću. Ovdje se može naći dosta zanimljivih ljudi, kao i priča, a u ovoj zbirci to su tankoćutni ljudi, a neko bi rekao božijaci ili božiji ljudi, a svi smo možda po malo božijaci. To su ljudi koji su nepravedno gurnuti na marginu života, izdržljivi, tankoćutni, istrajni i nisu osvetoljubivi. Božijaci su oni ljudi koji u seoskim sredinama sjede na kraju šatora ili stolova da mu se nešto da, a u ovoj zbirci ima ljudi koji u opšte ne liče na njih, nego su tankoćutni i obilježeni. Oni znaju i pričati, znaju život živjeti, uljepšati ga i sebi i drugima, te trpiti i nikada se ne svetiti. Svi likovi, odnosno priče o tim ljudima su istinite i oni postoje, međutim u knjizi imaju svoje dvojnike, sa drugim imenima, mjestima i vremenima. Nekada nije lijepo nekoga predstaviti onako kako mu ne bi odgovaralo, osim naslovnika, Paje Zlojutra koji je postojao i jednoga bombonara, božijaka koji je sa manjirkom nosio hranu sa groblja. Nastojao sam da imena koja sam koristio nema u Brodcu“, istakao je Nestorović i dodao da je dugo pisao ovu knjigu, te što je ostalo priča koje se nisu našle u ovoj knjizi, naćiće se u novoj.
Stojanka Đokić, profesor srpskog jezika i književnosti kazala je da je zbirka priča „Dukati Paje Zlojutra“ vode i dijalog sa jedne strane sa tradicionalnom književnošću i piscima kao što su Milovan Glišić, Janko Veselinović, Isidora Sekulić i donekle Bora Stanković u smislu kada dočaravaju čovjeka sa sela.
-Rekla bih da je Tihomir Nestorović uvijek na strani tog čovjeka sa sela i da ga prije simpatiše nego onog „priučenka“ iz grada, jer je taj čovjek sa sela nerjetko neuk, lakrdijaš i neko ko je neobrazovan, ali ima takvu dušu u kojoj ima mjesta za cijelo čovječanstvo. S druge strane ovo je jedna moderna zbirka i to u onom smislu da se govori o poziciji pripovjedača, odnosno o odnosu prema priči i pričanju, jer Nestorović iz tradicionalnog miljea uzima ideju o usmenom predanju i taj čovjek sa sela je ujedno i umjetnik, jer priča i pripovjeda oko ognjišta. Međutim, kada je taj samosvjesni pripovjedač odlučio da zapiše legendu i ispričanu priču to nam daje signal da su priče i pripovjedanje u krizi, jer više nema ognjišta i onih koji bi kraj njega pripovjedali i stvarali. Kada se cijela ova zbirka priča uzme u obzir nosi jednu divnu i pozitivnu poruku u ovom ne tako optimističnom vremenu“, kazala je Đokićeva.
Radovan Kalabić, književnik i istoriograf istakao je da sve priče Tihomira Nestorovića predstavljaju najljepši oblik pripovjedačke proze, po ključi i maniru koji je srpska proza imala, jer ona nije samo zavičajna, iako ima zavičajne korjene.
-Ono što obrađuje Tihomir u svojoj najnovijoj knjizi, ali i u prethodnim knjigama predstavlja najbolji primer srpske pripovedačke proze. Njegova dela su nastala na onoj najlepšoj tradiciji ognjišta gdje se pripovedalo, pričalo i prenosilo sa kolena na koleno sve ono što je za čitaoce ne samo interesantno, nego i spoznajnu vrednost“, naglasio je Kalabić.
Radmila Đokić, književnica izrazila je zadovoljstvo zbog poziva da bude gost na večerašnjoj promociji i istakla da sve knjige koje je Nestorović do sada napisao ima u svojoj kućnoj biblioteci.
-Treba znati napisati roman da je pitak, da se čita u jednom „cugu“, odnosno danas ga početi, a već do jutra završiti i posle njekog vremena opet mu se vraćati. Djela Tihomira Nestorovića su upravo takva kakva jesu, pitka i sažeta. Ja sam dijete Semberije i volim kada opisuje te krajolike koji su meni poznati ili za koje sam nekada čula iz nekog vremena, kao što je bilo u „Teodoru“ Rača koju ja ne pamtim iz tog vremena“, zaključila je Đokićeva.
(Semberija info)
Tihomir Nestorović, autor knjige „Dukati Paje Zlojutra“, kazao je da je i ova njegova knjiga predstavlja pretakanje života u prozu, te smatra da je izabrao pravi put kako da ispolji ono što nosi u sebi i šta želi da kaže.
-Pričam i pišem o divnim ljudima koji su oko mene, iza, ispred i pored mene. Moj zavičaj je isto kao i Filipa Višnjića, na tri rijeke, tri ravnice i između četiri planine i gore, tu su veoma zanimljivi ljudi. Ovdje u našem kraju susreću se svjetovi, to je od vajkada tako bilo, pa se i vjetrovi ovdje susreću. Ovdje se može naći dosta zanimljivih ljudi, kao i priča, a u ovoj zbirci to su tankoćutni ljudi, a neko bi rekao božijaci ili božiji ljudi, a svi smo možda po malo božijaci. To su ljudi koji su nepravedno gurnuti na marginu života, izdržljivi, tankoćutni, istrajni i nisu osvetoljubivi. Božijaci su oni ljudi koji u seoskim sredinama sjede na kraju šatora ili stolova da mu se nešto da, a u ovoj zbirci ima ljudi koji u opšte ne liče na njih, nego su tankoćutni i obilježeni. Oni znaju i pričati, znaju život živjeti, uljepšati ga i sebi i drugima, te trpiti i nikada se ne svetiti. Svi likovi, odnosno priče o tim ljudima su istinite i oni postoje, međutim u knjizi imaju svoje dvojnike, sa drugim imenima, mjestima i vremenima. Nekada nije lijepo nekoga predstaviti onako kako mu ne bi odgovaralo, osim naslovnika, Paje Zlojutra koji je postojao i jednoga bombonara, božijaka koji je sa manjirkom nosio hranu sa groblja. Nastojao sam da imena koja sam koristio nema u Brodcu“, istakao je Nestorović i dodao da je dugo pisao ovu knjigu, te što je ostalo priča koje se nisu našle u ovoj knjizi, naćiće se u novoj.
Stojanka Đokić, profesor srpskog jezika i književnosti kazala je da je zbirka priča „Dukati Paje Zlojutra“ vode i dijalog sa jedne strane sa tradicionalnom književnošću i piscima kao što su Milovan Glišić, Janko Veselinović, Isidora Sekulić i donekle Bora Stanković u smislu kada dočaravaju čovjeka sa sela.
-Rekla bih da je Tihomir Nestorović uvijek na strani tog čovjeka sa sela i da ga prije simpatiše nego onog „priučenka“ iz grada, jer je taj čovjek sa sela nerjetko neuk, lakrdijaš i neko ko je neobrazovan, ali ima takvu dušu u kojoj ima mjesta za cijelo čovječanstvo. S druge strane ovo je jedna moderna zbirka i to u onom smislu da se govori o poziciji pripovjedača, odnosno o odnosu prema priči i pričanju, jer Nestorović iz tradicionalnog miljea uzima ideju o usmenom predanju i taj čovjek sa sela je ujedno i umjetnik, jer priča i pripovjeda oko ognjišta. Međutim, kada je taj samosvjesni pripovjedač odlučio da zapiše legendu i ispričanu priču to nam daje signal da su priče i pripovjedanje u krizi, jer više nema ognjišta i onih koji bi kraj njega pripovjedali i stvarali. Kada se cijela ova zbirka priča uzme u obzir nosi jednu divnu i pozitivnu poruku u ovom ne tako optimističnom vremenu“, kazala je Đokićeva.
Radovan Kalabić, književnik i istoriograf istakao je da sve priče Tihomira Nestorovića predstavljaju najljepši oblik pripovjedačke proze, po ključi i maniru koji je srpska proza imala, jer ona nije samo zavičajna, iako ima zavičajne korjene.
-Ono što obrađuje Tihomir u svojoj najnovijoj knjizi, ali i u prethodnim knjigama predstavlja najbolji primer srpske pripovedačke proze. Njegova dela su nastala na onoj najlepšoj tradiciji ognjišta gdje se pripovedalo, pričalo i prenosilo sa kolena na koleno sve ono što je za čitaoce ne samo interesantno, nego i spoznajnu vrednost“, naglasio je Kalabić.
Radmila Đokić, književnica izrazila je zadovoljstvo zbog poziva da bude gost na večerašnjoj promociji i istakla da sve knjige koje je Nestorović do sada napisao ima u svojoj kućnoj biblioteci.
-Treba znati napisati roman da je pitak, da se čita u jednom „cugu“, odnosno danas ga početi, a već do jutra završiti i posle njekog vremena opet mu se vraćati. Djela Tihomira Nestorovića su upravo takva kakva jesu, pitka i sažeta. Ja sam dijete Semberije i volim kada opisuje te krajolike koji su meni poznati ili za koje sam nekada čula iz nekog vremena, kao što je bilo u „Teodoru“ Rača koju ja ne pamtim iz tog vremena“, zaključila je Đokićeva.
(Semberija info)
