Kod Slobodana Cice Perovića ni uz najveći trud nije se mogla pronaći kompromisna slaba tačka, kaže Željko Simić, autor knjige o životu ovog glumca.

Kada se pojavilo luksuzno, ali prije svega duboko analitično djelo o životu glumca Slobodana Cice Perovića, mnogi su bili zbunjeni činjenicom da je autor ove knjige, Željko Simić, zapravo čovjek koji u svojoj bogatoj praksi nije imao dodirnih tačaka sa glumom. Simić, koga mnogi ponajviše pamte kao nekadašnjeg ministra kulture, kaže da njegova prisna vezanost za pozorište datira još iz dana njegovog djetinjstva, kada je sa roditeljima barem jednom nedjeljno gledao neku predstavu.

‒ Maglovitog Cicu Perovića sam opazio u tv dramama, ali je moja opčinjenost bila pojačana feljtonom koji je ispisivao sa svojih putovanja, naročito po Dalekom istoku, i u kojem je pokazivao nesvakidašnje spisateljsko umijeće i izrazitu perceptivnu moć. Ako se tome dodaju i superlativi koji su dopirali od filmskih i pozorišnih bardova moja radoznalost se izmetnula u sistematski napor da lagano i skrupulozno pokušam da „demistifikujem” njegovu glumačku tajnu – kaže Željko Simić.

Na jednom mestu u knjizi autor kaže da se kod ovog glumca ni uz najveći trud nije mogla pronaći kompromisna slaba tačka. Da li je Slobodana Cicu Perovića najviše to učinilo onim za šta se danas smatra?

‒ Ja i sa ove distance smatram da u njegovoj glumačkoj avanturi nije bilo „otaljavajućih” rola, odnosno da on nije bio kadar da ukoračuje u „kompromisne slabe tačke”, što ga i čini možda našim prvim „totalnim glumcem”! Da li je ta Cicina glumačka „samosvjest” uvijek bila po volji rediteljima, nisam sasvim siguran. Tako Žika Pavlović precizno portretiše Cicinu „nepredvidljivost” u kojoj veliki reditelj prepoznaje originalnost bez presedana u našoj filmskoj i pozorišnoj tradiciji, ali je više nego simptomatično da poslije „Buđenja pacova”, a Perović je bio živ još 11 godina, Pavlović nije našao za shodno da „obnovi” saradnju sa Cicom iako je u tom intervalu snimio čak šest filmova. Moja pretpostavka je da je Živojin Pavlović osjetio da mu takav glumac „izmiče kontroli”, i da je u tom smislu nepodatan za „kolaboraciju”.

Perović je u „Buđenju pacova” „viškom glume” depatetizovao političku oštricu ovog filma lišavajući ga „teze” i pretjerane političnosti, kaže autor knjige i dodaje:

‒ Ali iz nekih razloga Pavlović nije želio ponovni „susret” sa jednim „čvornovatim” umjetnikom, koga je bilo teško upodobiti vlastitim naumima. Za razliku od njega, Đorđe Kadijević je shvatio da je riječ o „najopasnijem” glumcu koji traži samostalnost, onu koja nije podrazumijevala glumčevo takmaštvo sa rediteljem ili sa tekstualnim predloškom, nego naprosto apsolutnu slobodu. Cica u svojoj umjetnosti nije pravio nikakve kompromise, kao što ih nije pravio ni u životu, bivajući često potpuno neshvaćen ili pogrešno tumačen.

Cijela poglavlja u knjizi posvećena su Perovićevim ulogama, ali naročiti utisak ostavlja pitanje koje autor postavlja na početku poglavlja o filmu „Zimovanje u Jakobsfeldu”: koliko vrijedi i za šta se stvarno može upotrebitio status uvaženosti u sredini sa kojom se ne dijele neki osnovni duhovni ili čak vrijednosni postulati postojanja i o kojima se sa tom istom sredinom ne može povesti čak ni dostojna rasprava. U pitanjima koja nameće taj lik, tvrdi autor, sada možemo prepoznati potpunu podudarnost sa stanjem Slobodana Perovića.

‒ Ta uloga suzdržanog, autoritativnog mizantropa bila je dokaz nečeg do čega je Cici bilo dramatično stalo: u nekoliko navrata, Perović je jarosno reagovao na paušalne ocjene po kojima je on „komičar” prvog reda (to ga je dugo pratilo  prevashodno zbog nezapamćene popularnosti drame Gordana Mihića– „Hrčki“ su dugo pratili Perovića kao neka vrsta neprimjerene insignije), što ne znači da on kao „totalni glumac” nije bio briljantan i u žanru komedije – kaže Simić.

„Zimovanje” je pokazalo i dokazalo da Cica Perović može uprizoriti jedan lik koristeći krajnje ekonomična, redukovana glumačka sredstva, kaže autor knjige i dodaje:

‒ Povrh svega, tokom snimanja „Zimovanja”, Cica je pokazao za njega neobično nježnu privrženost, ljubav čak, prema Slavku Štimcu, u kojem je s razlogom vidio svog legitimnog naslednika. Život je potvrdio Cicino predosjećanje, budući da se Štimac afirmisao kao glumac Cicinog rafinmana, a i kao socijalno biće on mu je nalik: Slavko se, kao čovjek defanzivnog selfa, kloni estradnih ekskurzija, tako da se o njegovoj privatnosti ne zna gotovo ništa, kao što se malo znalo i o Cicinom intimnom životu.

Tokom snimanja „Zimovanja”, objašnjava Simić, pojavila se kod Perovića i jedna stišana zapitanost o vlastitoj sudbini u okvirima socijalno -političkih determinanti.

‒ Opšte je poznata činjenica da je Perović bio, bez nekog vlastitog „zalaganja”, sinonim za „crni talas”, i sve posledice koje iz toga proističu. Međutim, ono što ga čini apsolutno unikatnim jeste vrlo sistematično otklanjanje ma i same mogućnosti da ga bilo ko tretira kao žrtvu. On je svakako dijelio sudbinu svih darovitih ljudi, uz dodatak da ga je velika međunarodna nagrada u Americi ipak štitila od uobičajenih diskreditacija.

Simić pominje da je Cica Perović u jednom intervjuu, uz sve poštovanje prema obojici rekao da nikada ne bi volio da glumi sa Ljubom Tadićem ili Plešom, a da bi rado igrao sa Zoranom Radmilovićem, što se i ostvarilo u Čehovljevom „Paviljonu”.
​
‒ Pod vidom vječnosti, Cica Perović je i za života tretiran kao neko ko je ukoračio u nepoznati zabran, ali je aktuelna politika prema njemu bila rezervisano neutralna. Politika nije imala takav um da bi našla sredstvo da ga i bukvalno kazni, satre, ali je imala animalnu intuiciju da osjeti kako je Cica s onu stranu „političke svrhovitosti”: politika i Cica su metaforički kazano koegzistirali, prevashodno zbog činjenice da on nije bio „od ovoga svijeta” – zaključuje autor knjige.

Politika