Danas Sretenje Gospodnje: Sreću se zima i ljeto
Danas je Sretenje Gospodnje. To je praznik koji se kod hrišćana slavi na 40. dan od Božića. Srpska pravoslavna crkva slavi ovaj praznik 2. februara po crkvenom, a 15. februara po julijanskom kalendaru. Sretenje se slavilo kao Dan državnosti Srbije do nastanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nakon čega je ukinut, da bi u Srbiji ponovo počeo da se slavi od 2002. godine.
Sveto pismo kaže kako četrdeseti dan po Roždestvu Hristovu donese Presveta Deva svog božanskog Sina u hram jerusalimski da Ga, shodno zakonu, posveti Bogu i sebe očisti. Iako ni jedno ni drugo nije bilo potrebno, ipak, Zakonodavac nije htio nikako da se ogriješi o Svoj Zakon, koji je On bio dao kroz Svoga slugu i proroka Mojsija. U to vrijeme držao je čredu u hramu prvosveštenik Zaharija, otac Jovana Preteče. On stavi Djevu Mariju ne na mjesto za žene, nego na mjesto za djevojke u hramu. Tom prilikom pojave se u hramu dvije čudne ličnosti: starac Simeon i Ana, kći Fanuilova.
Pravedni starac uze na ruke svoje Mesiju i reče: „Sad otpuštaš u miru slugu svojega, Gospode, po riječi svojoj, s mirom; jer oči moje vidješe spasenje tvoje; spasenje koje si pred svim narodima spremio, svjetlost da narode obasjava, i slavu naroda tvoga Izrailja. Još reče Simeon za Hrista Mladenca: „Gle, ovaj leži da mnoge obori i podigne u Izrailju, i da bude znak protiv koga će se govoriti. Ana, pak, koja od mladosti služaše Bogu u hramu postom i molitvama, i sama poznade Mesiju, pa proslavi Boga i objavi Jerusalimljanima o dolasku Dugočekanoga. A fariseji, prisutni u hramu, koji vidješe i čuše sve, rasrdiše se na Zahariju što stavi Devu Mariju na mjesto za djevojke, dostaviše to caru Irodu.
Uvjeren da je to Novi Car, o kome su mu zvezdari s Istoka govorili, Irod brzo posla da ubiju Isusa. No u međuvremenu božanska porodica bješe već izmakla iz grada i uputila se u Misir, po uputstvu anđela Božjeg. Dan Sretenja praznovan je od samog početka, no toržestveno praznovanje ovoga dana ustanovljeno je naročito 544. godine u vrijeme cara Justinijana.
Tako postoji vjerovanje da se na Sretenje sreću zima i ljeto. Ako na Sretenje osvane sunčan dan, a medvjedi uplašeni od sopstvene sjenke vrate se u zimski san, vjeruje se da će zima potrajati još šest nedjelja. Sličan običaj je postojao i drugdje u Evropi, u njemačkim zemljama je uključivao jazavca. Od njemačkih doseljenika u Pensilvaniji potiče Dan mrmota u varoši Panksatoni, samo što je datum 2. februar, što je Sretenje po novom kalendaru, a životinja je mrmot.
Jedan od običaja je i da se na Sretenje Gospodnje obavezno pale svijeće, jer se vjeruje da plamen svijeće kuću štiti od groma i drugih nesreća, ali i da ima čarobnu moć.
Najzanimljivije od sretenjskih vjerovanja jeste da mlade djevojke treba da paze danas koga će prvo ujutru sresti, jer će im mladoženja baš takav biti po izgledu i karakteru.
Prije Drugog svjetskog rata ovo je bila slava Udruženja četnika.
Agencije
Sveto pismo kaže kako četrdeseti dan po Roždestvu Hristovu donese Presveta Deva svog božanskog Sina u hram jerusalimski da Ga, shodno zakonu, posveti Bogu i sebe očisti. Iako ni jedno ni drugo nije bilo potrebno, ipak, Zakonodavac nije htio nikako da se ogriješi o Svoj Zakon, koji je On bio dao kroz Svoga slugu i proroka Mojsija. U to vrijeme držao je čredu u hramu prvosveštenik Zaharija, otac Jovana Preteče. On stavi Djevu Mariju ne na mjesto za žene, nego na mjesto za djevojke u hramu. Tom prilikom pojave se u hramu dvije čudne ličnosti: starac Simeon i Ana, kći Fanuilova.
Pravedni starac uze na ruke svoje Mesiju i reče: „Sad otpuštaš u miru slugu svojega, Gospode, po riječi svojoj, s mirom; jer oči moje vidješe spasenje tvoje; spasenje koje si pred svim narodima spremio, svjetlost da narode obasjava, i slavu naroda tvoga Izrailja. Još reče Simeon za Hrista Mladenca: „Gle, ovaj leži da mnoge obori i podigne u Izrailju, i da bude znak protiv koga će se govoriti. Ana, pak, koja od mladosti služaše Bogu u hramu postom i molitvama, i sama poznade Mesiju, pa proslavi Boga i objavi Jerusalimljanima o dolasku Dugočekanoga. A fariseji, prisutni u hramu, koji vidješe i čuše sve, rasrdiše se na Zahariju što stavi Devu Mariju na mjesto za djevojke, dostaviše to caru Irodu.
Uvjeren da je to Novi Car, o kome su mu zvezdari s Istoka govorili, Irod brzo posla da ubiju Isusa. No u međuvremenu božanska porodica bješe već izmakla iz grada i uputila se u Misir, po uputstvu anđela Božjeg. Dan Sretenja praznovan je od samog početka, no toržestveno praznovanje ovoga dana ustanovljeno je naročito 544. godine u vrijeme cara Justinijana.
Tako postoji vjerovanje da se na Sretenje sreću zima i ljeto. Ako na Sretenje osvane sunčan dan, a medvjedi uplašeni od sopstvene sjenke vrate se u zimski san, vjeruje se da će zima potrajati još šest nedjelja. Sličan običaj je postojao i drugdje u Evropi, u njemačkim zemljama je uključivao jazavca. Od njemačkih doseljenika u Pensilvaniji potiče Dan mrmota u varoši Panksatoni, samo što je datum 2. februar, što je Sretenje po novom kalendaru, a životinja je mrmot.
Jedan od običaja je i da se na Sretenje Gospodnje obavezno pale svijeće, jer se vjeruje da plamen svijeće kuću štiti od groma i drugih nesreća, ali i da ima čarobnu moć.
Najzanimljivije od sretenjskih vjerovanja jeste da mlade djevojke treba da paze danas koga će prvo ujutru sresti, jer će im mladoženja baš takav biti po izgledu i karakteru.
Prije Drugog svjetskog rata ovo je bila slava Udruženja četnika.
Agencije
