MEĐUNARODNI DAN SVJESNOSTI O MUCANjU


Međunarodni dan svjesnosti o mucanju, 22. oktobar,  prvi put se obilježio 1998. godine i od tada se širom svijeta obilježava svake godine kako bi se povećala svjesnost populacije o samom mucanju, kao i o osobama koje mucaju.
Logopedska društva i razna udruženja tog dana organizuju različita javna predavanja i edukacije o mucanju, a u svemu aktivno učestvuju i osobe koje mucaju.

Uprkos decenijama istraživanja, ne postoji jedinstven odgovor na pitanje o uzrocima mucanja, ali mnogo se zna o faktorima u području genetike, neurofiziologije, dječijeg razvoja i porodične dinamike koji doprinose nastanku mucanja.

Ono se najčešće javlja u predškolskoj dobi i tada oko pet odsto sve djece prolazi kroz period mucanja u trajanju od najmanje šest mjeseci. Do kasnog djetinjstva kod tri četvrtine djece mucanje se povuče, kod neke djece uz pravovremeno savjetovanje roditelja i vaspitača dođe do spontanog oporavka, a kod neke djece potrebna je direktna logopedska terapija. Kod jedan odsto djece mucanje ostaje dugotrajni problem.

Poznato je da se mucanje javlja tri do četiri puta češće kod muškog pola.

Mucanje je fenomen koji se smatra lako uočljivim i moglo bi se reći da svi znaju šta je mucanje. Međutim, čim zagrebemo ispod površine, mucanje se pokaže kao slojevita pojava koju nije jednostavno definisati. Problem mucanja se može uporediti sa santom leda čiji je tek mali dio vidljiv iznad površine vode, a sve ono ostalo, naizgled nevidljivo, nalazi se ispod. Upravo sve to što se nalazi ,,ispod“, čini mucanje složenim poremećajem.
 

Poput poređenja mucanja sa santom leda, emocije su sastavni dio onoga što ne vidimo na površini, ali mogu da poprime velike razmjere, pa čak postati i veći hendikep od samog mucanja. Vrste emocija koje se obično vežu uz jače mucanje dijele se na emocije koje se javljaju prije, za vrijeme i nakon mucanja. Prije mucanja mogu da se pojave strah, strepnja, anksioznost i panika, zatim osjećaj praznine, zarobljenosti, panika i frustracija za vrijeme mucanja, te stid, poniženje, ljutnja i gnjev nakon mucanja.

Osobe koje mucaju, pod uticajem ponovljenih emocionalnih reakcija prije, za vrijeme i nakon mucanja, razviju mehanizme izbjegavanja, poput izbjegavanja situacija koje zahtijevaju govor, izbjegavanja govora, maskiranja mucanja nekim drugim ponašanjem, izbjegavanja pogleda i slično. 

Neki mogu da razviju strah od specifičnih situacija, od kojih su mnoge iz svakodnevnog života, poput telefonskog razgovora ili odlaska u banku. Mogu razviti strah od ljudi, riječi, pa čak i govornih zvukova. Razmjere tih emocija variraju od osobe do osobe i mogu značajno da utiču na svakodnevno funkcionisanje, a potencijalno mogu da dovedu i do socijalnog povlačenja. Tako mnoge osobe koje mucaju biraju zanimanje i posao koji ne zahtijeva čestu upotrebu govora, vođene strahom od pojave anksioznosti, osjećajem krivice zbog nemogućnosti kontrole govora i sumnjom u vlastitu sposobnost nošenja sa komunikacijskim situacijama.  

Mucanje može da ima negativne posljedice koje podrazumijevaju emocionalne i socijalne teškoće koje se protežu kroz čitav životni vijek, počevši od predškolske dobi- zadirkivanje i negativne reakcije vršnjaka na mucanje predstavljaju početak niza negativnih iskustava koja će proživljavati osoba koja muca. One se protežu kroz školski period, kada socijalne situacije i situacije koje zahtijevaju da se govori postaju sve brojnije, pa se proporcionalno povećava socijalna izolacija i odbijanje od strane vršnjaka. Kao posledicu možemo očekivati posramljenost, nisko samopouzdanje i lošiji uspjeh u školi, te zato i ne čude retrospektivne izjave odraslih osoba kako je mucanje imalo dugoročan i štetan uticaj na njihovo emocionalno i socijalno funkcionisanje.

Semberija INFO / M. Rešidović