U martu 1984. godine, pet dana po završetku Medicinskog fakulteta, Esad Hasifić je zasnovao radni odnos u Domu zdravlja Bijeljina - Ambulanta u Janji.



Petogodišnji studij medicine u Tuzli završio je u roku kao stipendista tadašnjeg Savjeta MZ Janja.
U janjanskoj ambulanti mladog doktora su dočekali doktori Satka Durgutović, Boris Škarica i Dževad Parčić.  
 
-Ambulanta u Janji je i tada bila dio Doma zdravlja u Bijeljini, a on je, opet, bio dio Medicinskog centra „Nikola Spasojević“ u Bijeljini. Kada se sjetim u kakvom je tada stanju bilo zdravstvo u našem gradu mogu samo reći da je za ovih 40 godina napravljen ogroman napredak. Samo kao primjer navešću da, kada sam počeo da radim, Medicinski centar nije imao ni jedan ultrazvučni aparat! Međutim, nije nedostajalo elana da se radi, gradi i usavršava. Kao ljekar, ja sam radio u Janji te ambulantama u Glavičicama, Čengiću i Banjici i kasnije, kada su osnovane, u ambulantama u Modranu i Novom naselju Janja. Više od svega, za ovih 40 godina staža, na mene su ostavljale traga kućne posjete. Tu nije bilo dovoljno da poznajete samo ljekarski „zanat“ – u zavisnosti od situacije morali ste biti i psiholog i socijalni radnik i filozof i još mnogo toga o čemu nismo učili na fakultetu. Moralo se učiti na terenu, usput, uz ljekarski posao. I, mogu reći da me za taj dio moje ljekarske misije vežu neke od ljepših uspomena, jer se dešavalo da sam zaticao jako teške slučajeve, pa se na kraju sve lijepo okončavalo. Kada sam završavao fakultet u Tuzli bila je mogućnost da ostanem na fakultetu kao asistent, međutim, ja sam uvijek želio jedan ovakav posao. Više sam volio biti sa ljudima, nego sa knjigama, mada poziv liječenja ljudi ne podrazumijeva udaljenost od knjiga, čak naprotiv. Biti ljekar podrazumijeva stalno učenje“, rekao je za portal „Semberija info“ doktor Esad Hasifić, sjećajući se da je u kućne posjete išao najčešće biciklom, i po suncu, i po kiši, i po ledu...
 
U uslovima malog broja zdravstvenih radnika, specifičnost ljekarskog poziva 1980-tih godina odnosila se na mnogo više naposrednih ljekarskih intervencija u odnosu na danas sveprisutnu birokratizaciju zdravstvenog sistema. Važilo je nepisano pravilo da su ljekari opšte medicine u 80 posto situacija završavali sav posao na zbrinjavanju povrijeđenih i bolesnih, a da su samo u 20 posto slučajeva pacijenti upućivani na dalje liječenje specijalistima.



-Bio je jedan slučaj kada su došli neki ljudi, tražeći da sa njima odem njihovoj kući i ukažem pomoć, ispostaviće se, njihovoj majci. Kada sam došao zatekao sam jedno jako siromašno domaćinstvo, čiji članovi nisu puno pažnje posvećivali ni održavanju higijene, ni obrazovanju. Jedna starija gospođa, majka ljudi koji su me doveli imala je izuzetno velike opekotine stare nekoliko dana. Pravi klinički slučaj, samo što oni nisu htjeli ni da čuju za bolnicu. Uradio sam sve što je bilo u mojoj moći, zbrinuo njene povrede i na kraju, rekao njenim sinovima da potraže pomoć u bolnici. Nakon nekog vremena naišao sam u gradu na jednog od njih. Nisu me poslušali kada je u pitanju bolnica, a nije ni trebalo. Žena se, uprkos godinama i ozbiljnom stanju povreda, oporavila i živjela je još pozadugo iza toga. U takvim slučajevima, svakom ljekaru bude drago što je direktno pomogao spašavanju zdravlja i na kraju krajeva, ljudskog života“, sjeća se doktor Hasifić.
 
Kao što su i njega nekad, tako je i doktor Esad u svom radu dočekivao mnoge mlade ljekare u janjanskoj Ambulanti. Dođu oni sa solidnim znanjem sa fakulteta, kaže nam dr Hasifić i nastavlja, ,,hoće i pitati za savjet dok se malo ne oslobode i steknu rutinu, a poslije nastave sami da se bore. Uglavnom negdje izvan Janje’’.
 
-Nama su na fakultetu stari profesori govorili:,,Sve je u pregledu pacijenata. Nemojte ignorisati pacijenta, budite dobri prema njemu, a on će vam sve kazati. A pravi doktor, i to su nas učili, počinje sa pregledom još u čekaonici, odmah čim ugleda pacijenta. Tako sam i ja prenosio mlađim kolegama i drago mi je da su Dom zdravlja i Bolnica u Bijeljini danas mnogo bogatiji kada je u pitanju i brojnost i kvalitet ljekarskog kadra u odnosu na vrijeme kada sam ja upisivao prve dane svoga staža“, izjavio je za ,,Semberija info’’ Esad Hasifić, ljekar koji je čitav svoj radni vijek proveo na usluzi građanima Janje i okolnih sela i koji 15. juna zvanično odlazi u penziju.
 
Penzionerske dane planira posvetiti porodici, s obzirom da se nekada bavio pčelarstvom planira i taj „zanat“ obnoviti, a medicinu će ostaviti za ponekada... Skrivenu od očiju javnosti doktor Hasifić je krio svoju ljubav prema gitari. Tek probrano društvo je imalo priliku čuti ga kako svira i pjeva. Sve četiri njegove kćerke su završile muzičku školu, pa su mu pomogle da dodatno otkriva tajni svijet nota. Tako je, uz mlade snage, rastao muzički talenat i umijeće doktora Hasifića.

 

Ko je Esad Hasifić?

 
Rođen je 1959. godine u Janji. Završio je bijeljinsku gimnaziju, a potom Medicinski fakultet u Tuzli. Tokom ljekarske karijere završio je specijalizaciju, tada se tako zvalo, opšte medicine, kao i edukacije za ultrazvučnu dijagnostiku abdomena (Tuzla), te vrata i štitne žlijezde (Doboj). Bio je šef Odjeljenja porodične medicine u Janji tokom tri mandata. Želja za stalnim učenjem odvela ga je i na polje fitoterapije gdje je, takođe, završio potrebne edukacije. Bio je aktivan član Udruženja doktora porodične medicine RS. Dugi niz godina bio je klupski ljekar Fudbalskog kluba „Podrinje“ iz Janje. Dobitnik je zlatne značke Opštine Bijeljina za ostvarene uspjehe na profesionalnom i humanitarnom polju. Oženjen je, otac četiri kćerke.


 
 

 
Nakon 40 godina rada, ja mogu reći da su ljudi u Janji izuzetno vrijedan i preduzimljiv narod. Ali, sve to na ličnom nivou. Kao kolektiv, Janjarci - kako se samoidentifikujemo - ne znaju djelovati organizovano, sa nekim jasnim, višim ciljem. I zato je, u tom društvenom smislu Janja danas tu gdje jeste”, prepisao je jednu od svojih posljednjih, zvaničnih dijagnoza doktor Esad Hasifić.
 
(Semberija info)                       
​