Izvor: Semberske novine / Semberija info

,,Humanost i bezbjednost” je predmet koji je početkom školske godine, kao dio mjera fokusiranih na sprečavanje vršnjačkog nasilja, eksperimentalno uveden u 20 osnovnih i 20 srednjih škola u Republici Srpskoj, a priliku da se nađe među njima, dobila je i Ekonomska škola u Bijeljini. O kojim sve temama učenici imaju priliku da uče u sklopu novog predmeta i kakve su njihove prve  reakcije, za ,,Semberija info” govori Marjana Đorđić, profesor poslovne komunikacije.

JU Ekonomska škola, Bijeljina je dobila priliku da se nađe među 20 srednjih škola, gdje se u prvim razredima ,,Humanost i bezbjednost”, izučava kao fakultativni predmet. Možete li za početak našim čitaocima objasniti koji su osnovni ciljevi ovog predmeta, odnosno, šta je to na šta se posebno stavlja akcenat?
- Prije svega bih napomenula da je, u skladu sa Akcionim planom za provođenje mjera za jačanje bezbjednosti i sprečavanje nasilja u osnovnim i srednjim školama Republike Srpske,  predviđeno izučavanje ,,Humanosti i bezbjednosti’’ u školskoj 2023/2024. godini kao fakultativnog predmeta. Naša škola je dobila priliku da se nađe među 20 srednjih škola zbog aktivnosti koje su uspješno provedene u prethodnim periodima i tiču se upravo humanosti i prevencije svih oblika nasilja. Cilj samog ogleda je unapređenje kvaliteta srednjeg obrazovanja, unapređenjem nastavnog plana i programa s ciljem sprečavanja nasilja, te provjera vrijednosti oglednih nastavnih planova i programa i mogućnost njihovog uvođenja u redovan nastavni proces. Program fakultativne nastave ,,Humanost i bezbjednost’’ osmišljen je na način da obuhvata tri oblasti humanost, bezbjednost u školi i društvenoj zajednici, te humanost i bezbjednost na djelu. U okviru svake oblasti ponuđene su teme, a neke od njih su: realna slika o sebi, empatija u službi nenasilne komunikacije i prijateljstva, ja sam društveno odgovoran, škola i društvena zajednica kao bezbjedno okruženje, život u virtuelnom svijetu itd. Kao opšti i posebni ciljevi programa koje je neophodno postići ističu se razvijanje životnih vještina kod učenika, upravljanje emocijama, samopoštovanje, tolerancija, stvaranje kritičkog mišljenja, nenasilna komunikacija u cilju humanizacije odnosa u školi i društvu, zatim onih vještina  koje će stvarati sigurno mentalno, školsko, ali i šire društveno okruženje, fizičko ili virtuelno. Takođe, cilj je da se kod učenika razviju i sposobnosti uočavanja aktuelnih problema u školi ili zajednici, a onda da se pronađu konstruktivna i prihvatljiva rješenja. Takođe, učenici trebaju da usvoje i ona ponašanja koja su funkcionalana za vrijeme zemljotresa, poplava, požara i drugih elementarnih nepogoda.



Kako izgleda sama nastava i ko je izvodi?
- Za sada sam ja jedini nastavnik koji je zadužen za realizaciju časova fakultativne nastave. Ideja je bila uključiti nastavnika u skladu sa specifičnom tematikom predmeta, nastavnika koji se, na neki način, u prethodnom periodu istakao u radu sa učenicima na temama koje su značajne za provođenje ovog ogleda i primjenjivao različite, i inovativne metode u radu. Naša škola se i do sada bavila temama koje su istaknute kao značajne u ovom programu, ali kroz različite nastavne i vannastavne aktivnosti, rad Savjeta učenika, stvaranje podsticajnog okruženja za boravak i rad učenika u školi i saradnju sa zajednicom. Realizaciju programa fakultativne nastave ,,Humanost i bezbjednost’’ neophodno je da organizujem tokom školske godine u ukupnom fondu od trideset časova. Moja odgovornost je da na interesantan i zanimljiv način, prilagođeno uzrastu učenika, ali i učeniku pojedinačno, organizujem realizaciju planiranih časova. O rasporedu broja časova na nivou sedmice i mjeseca odlučujem sama, vodeći računa o dnevnom i sedmičnom opterećenju učenika. Orjentacioni fond časova za realizaciju sadržaja programa i ostvarenja ishoda učenja u okviru određene nastavne oblasti i nastavne teme, nije predložen, nego je i to ostavljeno na izbor nastavniku. Dakle, moja obaveza je bila da u skladu sa potrebama i interesovanjima učenika, ali i u zavisnosti od načina realizacije, primijenjenih oblika, metoda i tehnika rada, te u skladu sa uslovima i mogućnostima škole, planiram koliko vremena ili časova nam je potrebno da postignemo postavljene ishode učenja i da realizujemo određene teme i sadržaje programa koji su u interesu učenika. Fakultativnu nastavu u našoj školi pohađaju učenici prvih razreda zainteresovani za određene oblasti i sadržaje programa. Nakon što su provedene pripremne aktivnosti informisanja, prezentacije programa učenicima i roditeljima i nakon što je provedena anketa, identifikovani su učenici koji su izrazili zainteresovanost za pohađanje. Roditelji učenika su dali saglasnost, s obzirom da se radi o oglednom programu i realizacija časova je krenula u oktobru. Trenutno, časovi se organizuju jednom sedmično za 21 učenika, kao pretčas i izvode se u prostorijama škole. U novembru planiram realizaciju časova van škole u institucijama koje su izrazile zainteresovanost za saradnju, ali i organizovanje predavanja i posjeta stručnih lica. U drugom polugodištu učenici će raditi istraživački rad na projektima u cilju razvoja vještina izgradnje odnosa, društvene odgovornosti, kritičkog mišljenja i funkcionalnih znanja.  

Kakve su prve reakcije učenika, koliko su zainteresovani za ove teme i da li su svjesni njihovog značaja?
- Učenici su zainteresovani za sve što je drugačije od klasične nastave. Ukoliko im ponudite zanimljiv sadržaj, u skladu sa njihovim interesovanjima, date im priliku da ih sami biraju, osmišljavaju, uvažite njihovu ličnost i njihove ideje, potrudite se da ih čujete i omogućite i drugima da ih čuju dobijate i više nego što očekujete. Na prvom času, kada je neophodno da stvorim atmosferu uvažavanja i aktivnog slušanja obično uradim sa učenicima aktivnost vezanu za očekivanja od predmeta, profesora i od sebe. Ono što su oni naveli jeste da na ovim časovima očekuju da profesor ima strpljenje, da je ljubazan, druželjubiv, da zna prenijeti znanje, da je zanimljiv, komunikativan, saradljiv, kreativan, a kada su časovi u pitanju očekuju da uče kroz igru/zabavu, da stvaraju kreativno okruženje za rad, da istražuju, da grade prijateljske i saradničke odnose i da razvijaju svoja znanja, vještine i sposobnosti kako bi postali bolji ljudi. Njihova zainteresovanost je usmjerena upravo ka stvaranju ljepšeg okruženja za rast i razvoj. Prije svega, oni žele spoznati svoje osobine, vještine, sposobnosti, raditi na razvijanju i jačanju onih kompetencija koje im omogućava očuvanje sigurnosti, ukoliko se osjećaju sigurnima ili raditi na jačanju onih koje će im omogućiti da se osjećaju sigurno i prihvaćeno, ukoliko se tako ne osjećaju. Ne ističu naročito određene teme, ali se raduju aktivnostima van škole i samostalnom istraživačkom radu. Učenici koji pohađaju časove za sada su izuzetno motivisani, saradljivi, otvoreni, odgovorni i stvaraju podržavajuću atmosferu za rad.

Neke Vaše kolege smatraju da se ova oblast može obraditi u okviru drugih školskih predmeta, koji se mogu modifikovati, kako učenici ne bi bili preopterećeni. Kakav je Vaš stav?
- Čini mi se da je stav kolega o kojima vi govorite, da se ponuđene oblasti i teme mogu izučavati kroz časove odjeljenske zajednice!? Slažem se, moguće je. Međutim, ponovo bi se radilo o izučavanju na klasičan način, u učionici, od strane nastavnika koji mora obaviti redovne poslove pravdanja časova, komunikacije vezano za ocjene, problematiku ponašanja, vođenja elektronskog i pisanog dnevnika itd. i onda opet dobijamo čas gdje većina ne učestvuje ili čas koji nije omogućio postizanje postavljenih ishoda. Ponekad i sami nastavnici nisu edukovani ili senzibilisani da se bave radioničarskim pristupom temama, a akcenat u načinu realizacije navedenih sadržaja se stavlja na izvođenje radionica. Djeca se tokom pohađanja fakultativne nastave ne ocjenjuju, ali formativni oblik praćenja je prisutan i on može biti dobar način poboljšanja postignuća u učenju i vladanju. Učenje u savremenoj nastavi mora biti drugačije od učenja našeg vremena, jer dolaze nam nove generacije koje imaju drugačiji pogled na svijet i različite interese. Današnji adolescenti pripadaju tzv. generaciji Z, generaciji koju još nazivaju i ,,ajfon generacija”, prva generacija koja je odrastala uz internet tehnologije. Navodi se recimo da ovu generaciju odlikuje: tehnološka spretnost, oslanjanje na veb pretraživače za informacijama, sklonost multimedijima, kreiranje sopstvenog digitalnog sadržaja, neophodnost brzine u svemu što rade, niska koncentracija na određeni sadržaj, učenje kroz interaktivne aktivnosti, multitasking, vizuelna komunikacija, radije kucaju nego što pišu i očekuju brze odgvore. Prema tome, postojeći obrazovni sistem sve manje je pogodan za pripadnike ove generacije i neophodne su suštinske sistemske izmjene. 

Tragedija u Beogradu je otvorila brojna pitanja u stručnoj i široj javnosti i u RS, a jedno od pitanja koje se postavlja je da li treba da promijenimo kurs i da djecu usmjeravamo da budu ljudi koje će da krasi empatija i razumijevanje za okolinu i prirodu, umjesto što insistiramo da budu najbolji đaci. Kakvo je Vaše mišljenje?
- Dešavanja u regionu definitivno su pokrenula mnoga pitanja, ali su možda učvrstila i viđenje većine prosvjetnih radnika da škola sve više postaje institucija koja se bavi prije svega vaspitanjem, a onda obrazovanjem učenika. U školi se vrednuje i ocjenjuje znanje, ali se isto tako i vrednuje i ocjenjuje ponašanje učenika. Možda je neophodno uvesti vrednovanje funkcionalnog znanja, saradničkih sposobnosti, kvaliteta socijalnih, komunikativnih i afektivnih odnosa, te različitih vrsta mišljenja. Školi su potrebna veća ulaganja, edukacije nastavnika, jačanja rada stručnih službi, ali i uključeni roditelji, te jačanje društvene funkcije obrazovanja i preventivno djelovanje kroz sistemsko uključivanje svih odgovornih.

Razvijanje životnih vještina kod djece, upravljanje emocijama, samopoštovanje, tolerancija, nekada se to nosilo iz kuće, a tamo gdje su eventualno postojali propusti, uskakali su nastavnici, koji su prije svega bili dobri pedagozi  i posvećeni učenicima. Šta nam se u međuvremenu desilo, koje tu zakazao, pa se sada uvodi jedan ovakav predmet?
- Sistemsko viđenje problema je oslobađajuće. Svi smo odgovorni. Sigurnost i stabilnost u porodici i društvu su neophodni kako bi jedno dijete moglo pravilno da se razvija.  Međutim, složila bih se sa Danijelom Gelemanom koji navodi da je u današnjoj generaciji sve više djece koja su emotivno mnogo labilnija od prethodne; usamljenija i depresivnija, gnevnija i neupućenija, nervoznija i sklona brizi, impulsivnija i agresivnija. On navodi, da ako lijek postoji, onda je on u pripremanju naše mladeži za život. Možda je jedno od rješenja novo viđenje onoga što bi škole mogle da učine da u cjelosti obrazuju učenike, spajajući u učionicama razum i srce.  Svi mi želimo odgajati i vidjeti srećno i sigurno dijete. Često, upravo iz ove pozicije, znamo dati zabrane na emocije, zabrane na određene oblike ponašanja (,,djevojčica mora biti dama, princeza, a ne buntovna i nalik dječacima”, ,,dječaci su jaki, snažni i ne smiju plakati”, ,,pazi da ne padneš, pazi da se ne isprljaš”, ,,sve radiš pogrešno, pusti ja ću, brže ćemo, već dosta vremena si mi utrošio”, ,,ja ću ti naći šta ćeš obući”, ,,pokupiću igračke koje si ostavio/la” itd. ), biti prezauzeti poslovima zbog egzistencije, a dijete okupirati aktivnostima i ne biti tu za njega ili ne znati postaviti granice iz straha ili da ne povrijedimo dijete ili da se ne osjeća isfrustrirano ili jednostavno, jer nismo sami u stanju da istrpimo neprijatnost. Roditelj konstantno pokušava utješiti dijete ne dozvoljavajući mu da se samo utješi. Roditelj konstantno nalazi zabavu za dosadu djeteta, umjesto da ga pusti da se samo riješi dosade. Roditelj često ne umije i ne želi da postavi granice (a kakva je to kuća koja nema vrata!?). Roditelj uvodi zabranu na korištenje telefona, a i sam ga koristi. Roditelj tjera dijete da bude vani i da se druži, a sam nema naviku da bude u skladu sa prirodom ili da se zabavi i vidi sa prijateljima. Roditelj često zaboravi da dijete u svakoj situaciji uči, da svaka kriza jeste i rizik i šansa, da je djetetu neophodno da uči iz iskustva, kroz igru, kretanje i istraživanje, da dijete uči po modelu i da roditeljski savez mora i treba biti dominantan i usklađen u porodici. Roditelja niko ne uči roditeljstvu i on u određenim trenucima radi najbolje što umije. Neophodno je stalno upozoravati roditelja na njegovu odgovornost kada se radi o vaspitanju djeteta. Roditelja treba osnažiti, edukovati, pružiti mu pomoć kada mu je ona potrebna, više ga uključiti u život i rad djeteta u školi (ne raditi umjesto djeteta nego biti tu kao podrška i pomoć  na koju dijete može računati i dati je onda kada je traži). Roditelj mora biti partner sa školom, jer je to u najboljem interesu djeteta (učenika). Takođe, roditelj treba biti svjestan da se norme ponašanja koje dijete ima u porodici prenose i u školu pa učenik očekuje da u školi ne postoje granice, da profesor ne može i ne treba biti autoritet i imati moć u učionici, da su pravila tu da se krše jer ne postoji i ne smije biti kazne, da im pravila i obaveze čak nisu ni potrebne, da su potrebe učenika na prvom mjestu, da nastavnik treba i mora imati uvijek razumijevanja i graditi prezaštićujući odnos na koji je učenik navikao. Upravo, iz straha i nezaštićenosti, nastavnik je ponekad u situaciji gdje mora da se povuče i dopusti kreiranje atmosfere za rad koju žele učenici, a onda i roditelji. 

U kojoj mjeri je, u profesionalnom smislu, ovakav pilot-projekat izazov za Vas?
- „Vjerujem i sve mi se čini moguće!!!“ Ovo je rečenica sa kojom krećem u svaku novu radnu avanturu. Ovome UČIM i moje velike, a opet male ljude, jer vjera u sopstvene mogućnosti, sposobnosti, vještine, osobine itd. može da otvori put ka neistraženom. Nastojim da svaki moj učenik otkriva i njeguje svoje unutrašnje dijete kroz kreativan rad i igru. To je ono što nas oplemjenjuje i razvija svijest o poštovanju i uvažavanju sebe i drugog. Kreativnost, inovativnost i potrebu da budu drugačiji, kao i želju da idu putem koji nije utaban je nešto što najviše cijenim kod svojih učenika. Trenutno i sebi i njima dajem priliku da istražujemo i kritički pristupamo, vjerujem da činim nešto dobro za njih, nastojim im pokazati pravi put, biti im oslonac i svjetlo koje će upaliti kada im bude potrebno.