Djeca su uvijek žrtve porodičnog nasilja, bez obzira da li je nasilje usmjereno direktno prema njima ili ne
Nasilje u porodici se tretira kroz veći broj zakonskih rješenja, naročito kada su u pitanju djeca, te je neophodno imati u vidu da su djeca, ukoliko borave u porodičnom okruženju gdje ima nasilja, prepoznata zakonodavnim okvirom Republike Srpske kao žrtve nasilja, bez obzira da li je nasilje usmjereno prema njima ili nekog drugom unutar porodice.
Neka od tih zakonskih rješenja su Krivični zakonik RS, Zakon o krivičnom postupku, Porodični zakon, Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, Zakon o prekršajima, Socijalnoj zaštititi i drugi. Ministarstvo porodice, omladine i sporta Republike Srpske donijelo je i strategiju borbe protiv nasilja u porodici za period od 2020. do 2024. godine i prema riječima Jovanke Vuković, zamjenice Ombudsmana za djecu Republike Srpske, svake godine se donosi akcioni plan u vezi sa primjenom tog zakona, odnosno Zakona o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske.
-Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske prepoznaje i definiše šta je to nasilje koje se dešava u porodici, definiše pojam i samih članova porodice, nekoga ko može biti žrtva nasilja, ali i nekoga ko može biti nasilnik. Djeca mogu biti žrtve nasilja, ako je direktno nad njima izvršeno nasilje, međutim član 8 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici definiše da dijete, iako je svjedok nasilja u porodici i samo je žrtva nasilja. To su veoma osjetljive stvari kada dijete posmatra kao npr. nasilje između roditelja, gdje se, njemu dvije najvažnije osobe u životu, nalaze u takvom odnosu i samim tim doživljava višestruko štetne posljedice po svoj pravilan psihofizički razvoj. Shodno tome, Zakon o zaštiti od nasilja u porodici djecu prepoznaje kao direktne, a i kao posmatrače nasilja u porodici koje se dešava“, pojasnila je Vukovićeva i ovim putem skrenula pažnju na novi Porodični zakon RS koji je stupio na snagu prvog septembra 2023. godine, koji je, prema njenim riječima, prenio veliki broj rješenja iz prethodnog zakona, kao i prepoznavanje situacija kada se oduzima roditeljsko pravo.
-Roditeljsko pravo se oduzima zbog zanemarivanja i zlostavljanja, kao i nasilja nad djecom u samoj porodici od strane jednog roditelja, kada je to neadekvatna briga o egzistencijalnim potrebama djece - ishrana, oblačenje, kao i vaspitavanje na neadekvatan način“, kazala je Vukovićeva.
Zanemarivanje djeteta, kao oblik nasilja nad djecom, nije dovoljno osviješten problem, ali izmjenama zakonodavnog okvira i djelovanjem u pravcu prepoznavanje zanemarivanja, kao osnova za oduzimanje roditeljskog prava, korak je naprijed ka prevenciji ovog ozbiljnog društvenog problema.
Iz institucije Ombudsmana, takođe, upozoravaju na učestalo kršenje dječijeg prava za održavanje ličnih kontataka djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.
-Zakon o zaštiti od nasilja u porodici to prepoznaje kao jednu vrstu nasilja nad djetetom, ako roditelj ili staratelj osporava neodržavanje ličnog kontakta djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, a u skladu sa pravosnažno donijetim rješenjem o održavanju ličnog kontakta djeteta sa roditeljem. To je jedan vrlo specifičan oblik nasilja nad djetetom u krugu porodice, koji prepoznaje i Porodični zakon i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici“, kazala je zamjenica Ombudsmana za djecu Republike Srpske, Jovanka Vuković.
Takođe, dodala je da je evidencija podataka u vezi sa nasiljem veoma važna, jer, prema njenim riječima, ako imaju dobru statistiku, oni mogu kreirati i dobre politike, te na taj način definisati strategije, akcione planove i konkretne mjere prevencije i zaštite.
-Institucija Ombudsmana za djecu često ukazuje na problem podataka i evidencija. Svi subjekti, centri za socijalni rad, tužilaštvo, sudovi, odnosno svi oni koji dođu u kontakt sa prijavom nasilja u obavezi su da, po protokolu postupanja, Ministarstvu porodice, omladine i sporta dostave podatke. Ono što institucija Ombudsman za djecu posebno dotiče to je pitanje podataka o djeci žrtvama nasilja i mi iz tih podataka koji su objedinjeni i objavljuju se na sajtu Ministarstva porodice, omladine i sporta Republike Srpske ne možemo da prepoznajemo posebno djecu kada su oni žrtve nasilja i ne možemo da prepoznamo koji je to oblik nasilja bio, a to su svi elementi koji su nama važni, kao i drugim subjektima zaštite prava djece koji se bave kreiranjem politika. Mi smo više puta ukazivali Ministarstvu porodice, omladine i sporta na neophodnost ažuriranja takvih podataka i naše posljednje obraćanje bilo je početkom ove godine sa nadom da će doći do izmjene sa kojom bi mogli imati te relevantne podatke“, istakla je Jovanka Vuković.
Za potrebe praćenje i kreiranje godišnjeg izvještaja Ombudsmana za 2022. godinu, koji usvaja Narodna skupština Republike Srpske, korišteni su podaci Ministarstva unutrašnjih poslova RS o oblicima evidentiranih slučajeva nasilja.
-Prema tim podacima desilo se 51 seksualno nasilje, 30 vršnjačkih nasilja, 18 nasilja u porodici, 10 nasilja putem informacionih tehnologija, a ostalih je 79 slučajeva. Ovdje smo se fokusirali na pitanje nasilja u porodici. Imali smo evidentirano 118 nasilja u porodici iz ugla MUP-a RS. Dešavalo se kada majka prijavi nasilje od strane oca pred djecom ili, čak, da drži dijete u naručju kada policija dođe, ona to ne prijavi i kao nasilje nad djetetom, nego samo nasilje nad njom. Veoma je važno da se to posmatra i iz ugla nasilja nad djetetom, tako da smo mi imali 15 postupanja tim povodom. Naša postupanja su u pravcu traženja izjašnjenja od institucija i ustanova na koje se prijavom/žalbom ukazuje da su (nisu) postupali u skladu sa Protokolom o postupanju u zaštiti djece od nasilja (fizičkog, psihičkog, vršnjačkog…). Nas, kao instituciju, zanima i nasilje nad djecom i među djecom. Izvještaj o nasilju nad djecom ima za cilj da se na osnovu njega mogu kreirati politike i pravi oblici zaštite djeteta. Jako je važna primjena i novog Porodičnog zakona i Zakona o zaštiti od nasilja, kao i akcionih planova i strategija“, istakla je Vukovićeva.
Posljedice nasilja u porodici nisu samo ono što vidimo golim okom. Ono je mnogo složenije i ozbiljnije od polomljenih kostiju i modrica po tijelu. Iz tog razloga porazgovarali smo i sa dr Olegom Grubačem, psihijatarom u Centru za zaštitu mentalnog zdravlja u Domu zdravlja Bijeljina, i pitali ga kakve sve posljedice na mentalno zdravlje djece ostavlja nasilje u porodici, bilo da je dijete samo posmatrač ili direktni učesnik?
-Što se tiče posljedica na mentalno zdravlje djece, imamo stalno priliku da, ovdje u Centru za zaštitu mentalnog zdravlja, viđamo takve pacijente. Češće se javljaju majke sa djecom koja imaju problema sa nasiljem u porodici, a rjeđe očevi, bez obzira da li je direktno nasilje nad djecom ili su ona samo svjedoci nasilja. Posljedice su mnogostruke i mi ih dijelimo na one koje nastaju odmah nakon samog nasilja ili su dugoročne koje se mogu javiti i često se javljaju poslije dužeg perioda - tokom razvoja djeteta, pa, čak, i u nekom odraslom dobu. Kratkoročne posljedice su često uznemirenost, promjena ponašanja koje se primijeti na djetetu. Djeca mogu postati agresivna ili se povlače u sebe, a to se primijeti u školskoj sredini, pa reaguju profesori, psiholozi i pedagozi iz škole. Oni mogu da primijete da se nešto dešava u porodici. Nekada nam pacijente pošalju i porodični ljekari kada vide neke modrice i sl, ako je dijete preživjelo samo nasilje. Djeca reaguju na različite načine, a najčešće sa tom nekom depresivnom simptomatologijom, povlačenjem u sebe, promjenom ponašanja, slabijim spavanjem... To sve zavisi od uzrasta djeteta. Različito reaguju djeca, uzrasta dvije do tri godine, a drugačije oni u tinejdžerskom dobu, jer različito shvataju nasilje. Što se tiče dugoročnih posljedica, većina djece može razviti depresivnu siptomatologiju i u odrasloj dobi, mogu imati razne anksiozne poremećaje, slabije prilagođavanje u društvu. Mogu imati smanjeno povjerenje prema ljudima, pa, čak, i prema partnerima s kojim bi mogli da ostvare vezu. Nažalost, često su skloni alkoholizmu, kao i bolestima zavisnosti, koje im, na neki način, predstavljaju odgovor na neku anksioznost i depresiju koju osjećaju. Sve su to dugoročne posljedice koje se mogu javiti, a i ne moraju. Da li će se javiti ili ne, sve zavisi od samog stresogenog potencijala koji je događaj imao i koliko dugo je trajao, kao i od samog djeteta i njegove mogućnosti da se bori sa stresom. Pod nadzorom ljudi koji se bave mentalnim zdravljem, ako se djeca na vrijeme jave, mogu izbjeći određene posljedice“, zaključio je dr Oleg Grubač.
*Ovaj sadržaj je kreiran u okviru projekta kojeg provodi Mediacentar u saradnji sa UN Women uredom u BiH, i uz finansijsku podršku Švedske.
(Semberija info)
Neka od tih zakonskih rješenja su Krivični zakonik RS, Zakon o krivičnom postupku, Porodični zakon, Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, Zakon o prekršajima, Socijalnoj zaštititi i drugi. Ministarstvo porodice, omladine i sporta Republike Srpske donijelo je i strategiju borbe protiv nasilja u porodici za period od 2020. do 2024. godine i prema riječima Jovanke Vuković, zamjenice Ombudsmana za djecu Republike Srpske, svake godine se donosi akcioni plan u vezi sa primjenom tog zakona, odnosno Zakona o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske.
-Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske prepoznaje i definiše šta je to nasilje koje se dešava u porodici, definiše pojam i samih članova porodice, nekoga ko može biti žrtva nasilja, ali i nekoga ko može biti nasilnik. Djeca mogu biti žrtve nasilja, ako je direktno nad njima izvršeno nasilje, međutim član 8 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici definiše da dijete, iako je svjedok nasilja u porodici i samo je žrtva nasilja. To su veoma osjetljive stvari kada dijete posmatra kao npr. nasilje između roditelja, gdje se, njemu dvije najvažnije osobe u životu, nalaze u takvom odnosu i samim tim doživljava višestruko štetne posljedice po svoj pravilan psihofizički razvoj. Shodno tome, Zakon o zaštiti od nasilja u porodici djecu prepoznaje kao direktne, a i kao posmatrače nasilja u porodici koje se dešava“, pojasnila je Vukovićeva i ovim putem skrenula pažnju na novi Porodični zakon RS koji je stupio na snagu prvog septembra 2023. godine, koji je, prema njenim riječima, prenio veliki broj rješenja iz prethodnog zakona, kao i prepoznavanje situacija kada se oduzima roditeljsko pravo.
-Roditeljsko pravo se oduzima zbog zanemarivanja i zlostavljanja, kao i nasilja nad djecom u samoj porodici od strane jednog roditelja, kada je to neadekvatna briga o egzistencijalnim potrebama djece - ishrana, oblačenje, kao i vaspitavanje na neadekvatan način“, kazala je Vukovićeva.
Zanemarivanje djeteta, kao oblik nasilja nad djecom, nije dovoljno osviješten problem, ali izmjenama zakonodavnog okvira i djelovanjem u pravcu prepoznavanje zanemarivanja, kao osnova za oduzimanje roditeljskog prava, korak je naprijed ka prevenciji ovog ozbiljnog društvenog problema.
Iz institucije Ombudsmana, takođe, upozoravaju na učestalo kršenje dječijeg prava za održavanje ličnih kontataka djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.
-Zakon o zaštiti od nasilja u porodici to prepoznaje kao jednu vrstu nasilja nad djetetom, ako roditelj ili staratelj osporava neodržavanje ličnog kontakta djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, a u skladu sa pravosnažno donijetim rješenjem o održavanju ličnog kontakta djeteta sa roditeljem. To je jedan vrlo specifičan oblik nasilja nad djetetom u krugu porodice, koji prepoznaje i Porodični zakon i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici“, kazala je zamjenica Ombudsmana za djecu Republike Srpske, Jovanka Vuković.
Takođe, dodala je da je evidencija podataka u vezi sa nasiljem veoma važna, jer, prema njenim riječima, ako imaju dobru statistiku, oni mogu kreirati i dobre politike, te na taj način definisati strategije, akcione planove i konkretne mjere prevencije i zaštite.
-Institucija Ombudsmana za djecu često ukazuje na problem podataka i evidencija. Svi subjekti, centri za socijalni rad, tužilaštvo, sudovi, odnosno svi oni koji dođu u kontakt sa prijavom nasilja u obavezi su da, po protokolu postupanja, Ministarstvu porodice, omladine i sporta dostave podatke. Ono što institucija Ombudsman za djecu posebno dotiče to je pitanje podataka o djeci žrtvama nasilja i mi iz tih podataka koji su objedinjeni i objavljuju se na sajtu Ministarstva porodice, omladine i sporta Republike Srpske ne možemo da prepoznajemo posebno djecu kada su oni žrtve nasilja i ne možemo da prepoznamo koji je to oblik nasilja bio, a to su svi elementi koji su nama važni, kao i drugim subjektima zaštite prava djece koji se bave kreiranjem politika. Mi smo više puta ukazivali Ministarstvu porodice, omladine i sporta na neophodnost ažuriranja takvih podataka i naše posljednje obraćanje bilo je početkom ove godine sa nadom da će doći do izmjene sa kojom bi mogli imati te relevantne podatke“, istakla je Jovanka Vuković.
Za potrebe praćenje i kreiranje godišnjeg izvještaja Ombudsmana za 2022. godinu, koji usvaja Narodna skupština Republike Srpske, korišteni su podaci Ministarstva unutrašnjih poslova RS o oblicima evidentiranih slučajeva nasilja.
-Prema tim podacima desilo se 51 seksualno nasilje, 30 vršnjačkih nasilja, 18 nasilja u porodici, 10 nasilja putem informacionih tehnologija, a ostalih je 79 slučajeva. Ovdje smo se fokusirali na pitanje nasilja u porodici. Imali smo evidentirano 118 nasilja u porodici iz ugla MUP-a RS. Dešavalo se kada majka prijavi nasilje od strane oca pred djecom ili, čak, da drži dijete u naručju kada policija dođe, ona to ne prijavi i kao nasilje nad djetetom, nego samo nasilje nad njom. Veoma je važno da se to posmatra i iz ugla nasilja nad djetetom, tako da smo mi imali 15 postupanja tim povodom. Naša postupanja su u pravcu traženja izjašnjenja od institucija i ustanova na koje se prijavom/žalbom ukazuje da su (nisu) postupali u skladu sa Protokolom o postupanju u zaštiti djece od nasilja (fizičkog, psihičkog, vršnjačkog…). Nas, kao instituciju, zanima i nasilje nad djecom i među djecom. Izvještaj o nasilju nad djecom ima za cilj da se na osnovu njega mogu kreirati politike i pravi oblici zaštite djeteta. Jako je važna primjena i novog Porodičnog zakona i Zakona o zaštiti od nasilja, kao i akcionih planova i strategija“, istakla je Vukovićeva.
Posljedice nasilja u porodici nisu samo ono što vidimo golim okom. Ono je mnogo složenije i ozbiljnije od polomljenih kostiju i modrica po tijelu. Iz tog razloga porazgovarali smo i sa dr Olegom Grubačem, psihijatarom u Centru za zaštitu mentalnog zdravlja u Domu zdravlja Bijeljina, i pitali ga kakve sve posljedice na mentalno zdravlje djece ostavlja nasilje u porodici, bilo da je dijete samo posmatrač ili direktni učesnik?
-Što se tiče posljedica na mentalno zdravlje djece, imamo stalno priliku da, ovdje u Centru za zaštitu mentalnog zdravlja, viđamo takve pacijente. Češće se javljaju majke sa djecom koja imaju problema sa nasiljem u porodici, a rjeđe očevi, bez obzira da li je direktno nasilje nad djecom ili su ona samo svjedoci nasilja. Posljedice su mnogostruke i mi ih dijelimo na one koje nastaju odmah nakon samog nasilja ili su dugoročne koje se mogu javiti i često se javljaju poslije dužeg perioda - tokom razvoja djeteta, pa, čak, i u nekom odraslom dobu. Kratkoročne posljedice su često uznemirenost, promjena ponašanja koje se primijeti na djetetu. Djeca mogu postati agresivna ili se povlače u sebe, a to se primijeti u školskoj sredini, pa reaguju profesori, psiholozi i pedagozi iz škole. Oni mogu da primijete da se nešto dešava u porodici. Nekada nam pacijente pošalju i porodični ljekari kada vide neke modrice i sl, ako je dijete preživjelo samo nasilje. Djeca reaguju na različite načine, a najčešće sa tom nekom depresivnom simptomatologijom, povlačenjem u sebe, promjenom ponašanja, slabijim spavanjem... To sve zavisi od uzrasta djeteta. Različito reaguju djeca, uzrasta dvije do tri godine, a drugačije oni u tinejdžerskom dobu, jer različito shvataju nasilje. Što se tiče dugoročnih posljedica, većina djece može razviti depresivnu siptomatologiju i u odrasloj dobi, mogu imati razne anksiozne poremećaje, slabije prilagođavanje u društvu. Mogu imati smanjeno povjerenje prema ljudima, pa, čak, i prema partnerima s kojim bi mogli da ostvare vezu. Nažalost, često su skloni alkoholizmu, kao i bolestima zavisnosti, koje im, na neki način, predstavljaju odgovor na neku anksioznost i depresiju koju osjećaju. Sve su to dugoročne posljedice koje se mogu javiti, a i ne moraju. Da li će se javiti ili ne, sve zavisi od samog stresogenog potencijala koji je događaj imao i koliko dugo je trajao, kao i od samog djeteta i njegove mogućnosti da se bori sa stresom. Pod nadzorom ljudi koji se bave mentalnim zdravljem, ako se djeca na vrijeme jave, mogu izbjeći određene posljedice“, zaključio je dr Oleg Grubač.
*Ovaj sadržaj je kreiran u okviru projekta kojeg provodi Mediacentar u saradnji sa UN Women uredom u BiH, i uz finansijsku podršku Švedske.
(Semberija info)
