Budimir Stakić profesor emeritus navodi da je, po teoriji Karla Šmita u knjizi „Nomos Zemlje“, dosadašnji razvoj čovječanstva prošao je kroz tri Nomosa: Prvi Nomos je Nomos antike i srednjovjekovlja, u vrijeme postojanja više paralelnih civilizacija nezavisno jedna od druge. Bilo je povremenih pokušaja stvaranja imperija poput Rimske, Njemačke ili Vizantijske imperije. Drugi Nomos je nastao poslije Vestfalskog ugovora (1648) kada su stvarane prve moderne nacionalne države. Taj Nomos se naziva doba „nacija-država“. Treći Zemljin Nomos se vezuje za doba „Hladnog rata“, kada je postojala ravnoteža straha između Istoka i Zapada, koji je imao odlike bipolarnog svijeta. Taj Nomos je okončan padom Berlinskog zida i raspadom Sovjetskog Saveza.

U fazi je nastajanje četvrtog Nomosa koji će, najvjerovatnije, postati kontinentalna logika evroazijskog kontinenta, ističe Aleksandar Dugin u knjizi „Geopolitika multipolarnog svijeta“. Taj četvrti Nomos, koji je antiteza unipolranosti globalizma SAD, ne bi smio da počiva na pretpostavkama: univerzalizam zapadnih vrijednosti, jer je on pokazao velike slabosti i imao je hegemonističke namjere, napredak kako u istorijskom, tako i u društveno-ekonomskom razvoju po svaku cijenu, u cilju materijalnog bogaćenja, Neograničen progres u svim oblastima društveno-ekonomskog razvoja u čovječanstvu u cjelini, da su ljudi svih kultura i religija i etnosa u načelu jednaki ljudima Zapada, da je kapitalizam jedino mogući sistem koji nema alternativu, da je tržišna ekonomija jedino mogući ekonomski sistem, liberalna demokratija kao jedina prihvatljiva definicija za političko organizovanje društva, jednakost svih u individualnim slobodama i identitetu, kao najviša vrijednost kod svih živih bića, neizbježnost istorijskog liberalizma, kao vodeće i zadovoljavajuće ideologije.

Važno je napustiti koncept engleskog teoretičara Arnolda Tojnbija, koji je svijet dijelio na „the West and the Rest“. Ovaj koncept pod Zapadom podrazumijeva čovječanstvo razvijenih zemalja – globalista, dok „rest“ smatra ostatkom svijeta – nedovoljno razvijenih, koji tek treba da se razvija, navodi Semjel Hantington u knjizi „Sukob civilizacija“ (2000).

Autor knjige „Evropa i čovječanstvo“, Nikolaj Trubecki, upozorio je svijet da „evropski univerzalizam nosi u sebi smrtnu prijetnju cijelom ljudskom rodu, jer negira plularitet evropskih kultura“. Pjotr Savicki, u knjizi „Kontinent Evroazija“, navodi da samo Rusija može postati glavni oslonac u oblikovanju jednog svenarodnog fronta otpora, usmjerenog protiv takve evropske strategije, konstatuje Dugin. Ovi autori smatraju da je pogrešno identifikovanje čovječanstva sa proširenim konceptom „evropske uljudnosti“. I ono što ne djeluje kao Zapad, pretvara se u nešto nalik Zapadu: demokratija, tržište, tehnologija, liberalizam, individualizam, ljudska prava, umrežavanje, itd. Tako je globalizam postao ideologija apsolutizacije lokalnoga. Međutim, velika većina svjetskog stanovništva pripada ne-evropskom tipu uljudnosti.

Multipolarnost je pogled u budućnost kakav do sada nije postojao. Četvrti Nomos Zemlje je nešto sasvim novo. To nešto novo su Kina i Rusija počele da grade u prvim decenijama 21. vijeka. Stvaranje novog multipolarnog svijeta neće ići ni brzo, ni lako. Stvaranjem svijeta bez granica i desuverenizacijom država, hegemon želi da kontroliše cijeli svijet, odnosno cijelu Zemlju Nomos. Međutim, revolucija u 21. vijeku nije ista kao one iz 19. i 20. vijeka. Ona mora biti planetarna i pluralna u svojim krajnjim ciljevima, jer se sve nacije svijeta moraju pobuniti protiv postojećeg svjetskog poretka na timski način, kako bi se osujetio globalistički nasrtaj po oligarhijskom principu nad cijelim svijetom. U suprotnom, cijeli svijet se vraća u robovlasnički poredak i dehumanizaciju društva. Privreda i poljoprivreda treba da budu oslonci razvoja, a ne da budu uslužni sektori na čelu sa finansijskim kapitalizmom, koji parazitski živi na račun proizvodnje koju stvara veći dio svijeta, a čiji je rad višestruko potcijenjen. Važno je istaći da u multipolarnom svijetu treba da se uključe i valute drugih država (Kine, Rusije, Indije, Brazila i druge), a ne samo dolar i evro čije emisije ne poznaju granice, što donosi inflaciju cijelom svijetu.

Multipolarni svijet se mora suprotstaviti monopolu na sektoru informacija, gdje se želi uspostaviti jedan centar informacija za cijeli svijet, a svi drugi centri guše svim sredstvima, čak i lišavanjem slobode ljudi.

-Ne manje važno pitanje je: kako osujetiti pokušaje stvaranja tzv. „obojenih revolucija“. Na vlast se u multipolarnom svijetu može doći samo na izborima, a ne sa ulice koju podstiču razne nevladine organizacije finansirane najčešće iz inostranstva. Otuda proističe da se mora uspostaviti međunarodni pravni poredak koji će biti zasnovan na izvornim principima koji su važili u vrijeme osnivanja OUN. Bez postojanja međunarodnog prava koga sve države kao suverene i samostalne moraju poštovati da bi svjetski poredak mogao da funkcioniše i da niko nikom ne može uvoditi sankcije zato što se ne poštuje volja jedne zemlje hegemona, a to je i danas u trećoj deceniji 21. vijeka’’, navodi dr Stakić.

U cilju prelaska mirnim putem na multipolarni svijet, mora se uspostaviti „Globalna revolucionarna alijansa“ koja će se napajati duhom slobode i nezavisnosti za realizaciju pojedinih operacija i projekata. Poznati pisac Danijel Koen, u svom djelu „Homo oeconomicus“ (2014) nagovještava multipolarni svijet i navodi primjer brzog ekonomskog razvoja Kine. Brojni su primjeri kineskog uspjeha. Silikonska dolina polovinu svojih solarnih panela već sada kupuje u Kini. Kineski vozovi velike brzine su za četiri godine postali izvozna roba kojom su očarani u Saudijskoj Arabiji, Južnoafričkoj Republici i Kaliforniji, ističe Koen.

Dugin navodi principe na kojima treba da se zasniva multipolarni svijet: Postojanje većeg broja polova: Multipolarni svijet ne treba miješati sa bipolarnim svijetom, koji je važio u vrijeme „Hladnog rata“ i koji je bio zasnovan na dvije ideologije – kapitalizma i socijalizma, koji je  okončan raspadom Sovjetskog Saveza. Dakle, mora postojati više od dva pola (koalicionih blokova). Za stvaranje multipolarnog svijeta potrebno je formirati nekoliko koalicionih blokova koji bi slijedili sopstvene interese na drugom obliku ideologije ili civilizacije, koji bi značili stvaranje nekoliko polova sa glavnim strateškim konceptom blokiranja američke hegemonije. Svaki od tih novih polova (koalicionih blokova) bi morao imati snažnu vojnu, ekonomsku, demografsku, političku i civilizacijsku formaciju sposobnu da se suprotstavi izazovima globalizma i unipolarnosti. Kao mogući novi pol (nacionalni blok) pominje se EU. Kao novi potencijalni pol (nacionalni blok) pominju se Kina i Indija koje predstavljaju veliki demografski potencijal, jer broje oko tri milijarde stanovnika i nalaze se u stalno ubrzanom ekonomskom usponu svojih privreda. Sljedeći potencijal je Japan sa nekim zemljama poput Južne Koreje, Singapura i Tajvana. U skoroj perspektivi, integrisanosti Latinske Amerike i Transsaharske Afrike pominju se kao novi zasebni polovi na svjetskoj sceni. Poseban akcenat stavlja se u posljednjoj deceniji na tri zemlje: Kinu, Indiju i Rusiju,  koje mogu postati jezgro u stvaranju novog pola (koalicionog bloka), i u perspektivi, jezgro okupljanja i drugih država iz cijelog svijeta, čime bi se oformio veoma moćan novi pol (koalicioni blok). Taj blok bi imao daleko veću moć od SAD, čime bi došlo do blokiranja unipolarne globalizacije koju SAD provodi.

Osnivanje podesnog „veleprostora“: Koncept „veleprostora“ ima važnu ulogu u stvaranju multipolarnosti. Suština je u strateškom rasponu integracije, uspostavljanja njegovih parametara, određivanja posebnih ciljeva i određivanja nužnog minimuma teritorija i ekonomskih indikatora. Status „civilizacije“ i „princip“ carstva: Osnovna razlika između civilizacije, koju odlikuje kulturno jedinstvo i carstva koje predstavlja političko jedinstvo, s tim što jedno može biti izgrađeno na mjestu prvoga. Primjera radi, od Skita, Sarmata, Hazara do Mongola i Rusa  nastao je jedinstveni strateški prostor, gdje postoji kulturno jedinstvo, a bilo je objedinjeno u mongolskom periodu, da bi prešlo poslije u Rusko carstvo. Drugi primjer je Rimsko carstvo koje se raspalo na Istočno i Zapadno, a danas je podijeljeno na veći broj nacionalnih država, s tim da je u savremenom dobu Zapadno carstvo preraslo u političko jedinstvo uobličeno u EU. Dakle, ono što je danas „civilizacija“ može sutra postati „carstvo“, a njihova zajednička matrica „veleprostor“ ujedno je osnova svakom kulturnom i političkom zajedništvu, s tim da „veleprostor“ nedvosmisleno ukazuje na suštinu teorije multipolarnosti, napominje Dugin.