Gospava Đorđić, za mnoge baka Gora iz Balatuna, rođena je 1939. godine, završila pet razreda osnovne škole, a sa 16 godina i šnajderski kurs. Ali, nije jedna od klasičnih semberskih domaćica.
 
Mnogi bi rekli da je Gospava Đorđić samo obična osamedesttrogodišnjakinja, kao i većina njenih vršnjakinja u Semberiji koje žive na selu, bave se kućom, njivom, baštom, stokom... Međutim, nije tako. Pored toga što je majka, baka, prabaka ona je i pjesnikinja, koja svoje pjesme nikada i nigdje nije objavila, a to joj je životna želja.


 
Za početak razgovora za „Semberija info“, baka Gora kaže da je svoj talenat otkrila još kada je bila djevojčica.
-Kada sam krenula u školu, moj talenat je počeo da se ispoljava. Nažalost, završila sam samo pet razreda škole u Brodcu, jer je moj otac smatrao da je to dovoljno, a i trebalo je čuvati stoku i kupiti džanarike. Ipak, sa 16 godina završila sam kurs za šnajdera, što je, pored pisanja pjesama, bila moja velika želja. Veliki broj pjesama sam od djetinjstva smislila, ali nisam ih, nažalost, nigdje zapisivala, jer to je tad bila kao neka igra i sve je to bilo usmeno. Pretežno uveče su mi stihovi padali na pamet, ali ne zapišem ih, jer sam znala da ću ujutru opet neku drugu pjesmu smisliti“, kazuje Gospava Đorđić.
 
Veliki broj pjesama prošao je kroz glavu koje je usmeno ispjevala ova vremešna baka, ali je tek jedan dio njih ostao zabilježen u njenim sveskama i na papirima.


 
-Kada je mašina za šivenje otišla u zasluženu penziju, sa kojom sam mnogo toga stekla, prije četiri do pet godina, tada sam počela  pjesme zapisivati u sveske, ali i na papire koje pronađem u momentu kada mi dođe isnspiracija. To sve odlažem, sa nadam da će neko pročitati, sem mojih ukućana, naravno. Tačan broj koliko sam pjesama usmeno ispjevala, a koliko zapisala, stvarno ne bih znala reći“, ističe Gospava Đorđić i naglašava da je u pjesme utkala sve ono što je preživjela i doživjela od djetinjstva, pa do današnjih dana.
 
-Sve što pišem dolazi iz moje duše i ja ne mogu napisati nešto, baš u tom trenutku, kada mi neko traži. Inspiraciju ne pronalazim, ona pronađe mene, pa da li radila u njivi, šetala po dvorištu ili odmarala, ona dođe sama od sebe. Moje pjesme su protkane ljubavlju, porodicom, srećom, tugom, prirodom, svim onim što čini život“, istakla je Gospava, a potvrda njene inspiracije je i ta, da kada je vidjela novinara „Semberija info“, istog momenta napisala je stih.
 
Kaže da je njen najveći strah, da će umrijeti, a da niko neće saznati za njene pjesme.
-Ne bih voljela da odem sa ovoga svijeta, a da niko ne čuje i ne pročita moje pjesme. Sve što sam pisala i pišem, potiče iz moje duše i moga srca“, kazala je za kraj razgovora za ,,Semberija info’’ Gospava Gora Đorđić.
 

Ljubav kraj Drine
 
Drino vodo, brzovita rijeko,
pokraj tebe volio me neko.
Tu smo mlade dane provodili
i gdje smo se mladi zavolili,
sa izvora jednog vodu pili.
Drino rijeko, surova si bila
sva si naša mjesta odronila.
To je bila prava ljubav zna se.
Ode naša ljubav niz tvoje talase.
Ti odnese našu ljubav pravu,
sve niz Drinu, pa u rijeku Savu.

(Semberija info)