Nekada su mnogi starodrevni primjerci smatrani za božanstva, danas okićene grane ovog svetog drveta, koje uz roj varnica sagorijeva na ognjištu i grije dom u božićnoj noći, predstavljaju simbol velikog hrišćanskog praznika Božića.

Ovo drvo, koje je vijekovima gorjelo na ognjištima i ispred hramova, srž je našeg entiteta i simbioza drevnih slovenskih vjerovanja i hrišćanskog učenja.

Po hrišćanskim shvatanjima badnjak je simbol drveta koje su pastiri donijeli u Vitlejemsku pećinu, u kojoj je rođen Isus, i koje je Josif založio da ugrije Bogorodicu Mariju i tek rođenog Isusa, što su najavile varnice koje su poletjele u nebo. S druge strane, etnolozi i antropolozi podsjećaju na to da je poštovanje svetog drveta mnogo starije i da se samo nadovezuje na prastare staroslovenske običaje vezane za poštovanje kulta sunca, gdje se božanstvo, otjelotvoreno u liku hrasta, spaljuje u krugu ognjišta da bi se iz vatre ponovo oživjelo.

Antički putopisci su još opisivali Slovene kao narod koji poštuje šume i vode, a hrast navode kao njihovo najsvetije drvo s božanskim duhom. O tome takođe svjedoči Čajkanović navodeći da u istočnoj Srbiji „svako selo ima po nekoliko zapisa, i to su mahom gorostasni hrastovi sa usječenim krstovima u njihovim deblima. Niko ne smije da odsječe takav hrast, niti i opalo suvo granje s njega da gori, jer bi se takvome kuća ugasila“. To, kako dalje kaže, uglavnom, važi za sve srpske krajeve. Pod takvim hrastovima, o ljetnim praznicima, održavane su molitve i prinošene žrtve, održavane su i skupštine poput one ispod čuvenog takovskog grma, pod kojim je, 1815. donesena odluka o ustanku na Turke.

Familijarni odnos Srba i hrasta, svi drevni običaji iz praslovenske zajednice, spojili su se s hrišćanskom mitologijom i ritualnom praksom, što je takođe rasvijetlio Čajkanović posebno ističući božićne običaje koji su najbolje očuvali neuništivu osnovu narodne religije – poštovanje kulta predaka.
Kod Slovena je, naime, bilo razvijeno vjerovanje da se svijet živih i mrtvih prepliće. Međutim, kontakt predaka i živih nije bio moguć bilo kad, već samo u posebnim danima. Takav dan je, smatra Čajkanović, bio Badnje veče, kad se precima sprema večera. Svečana badnja večera, zaključuje  etnolog, bila je posvećena utemeljivačima porodice i roda, čija je duhovna hrana na onom svijetu bila radost zbog okupljanja potomaka brojnih kao iskre zapaljenog hrasta ili badnjaka, koji je postao centralni simbol ovog hrišćanskog praznika. To spaljivanje svetog hrasta badnjaka usred zime, doba kad priroda prividno umire, nije čin uništenja, već nagovještaj ponovnog rođenja sveta koji najavljuju duše svetih predaka koje ujutro u liku položajnika posjećuju dom i pozdravljaju potomke. Otud se položajnik dobro dočekuje i dariva da bi zauzvrat porodici doneo dobrobit i plodnost, a posude s hranom ostaju cijelu noć na stolu i ne peru se jer iz njih jedu preci.
– Obeležen naročitom atmosferom četrdesetodnevnog posta, te čitavim nizom verovanja i običaja čiji je primarni cilj da se kroz različite rituale prizove povoljna, plodna i bogata dolazeća godina, Božić je jedinstvena sinteza vjerskog i paganskog, narodnog i crkvenog, porodičnog i nacionalnog praznika, glavni zimski praznik. Iako se ne može sa sigurnošću tvrditi kada se tačno počelo s masovnom proslavom Božića u Srba, nema sumnje da su određene forme ovog praznika poštovane još u srednjem vijeku – kaže Tamara Ognjević, istoričar umjetnosti.

Badnji dan, a osobito Badnje veče, kada čitava porodica dočekuje objavu rođenja Hristovog, tačka je u vremenu i prostoru kada se u slavu Sina Božjeg okupljaju i preci i potomci.

– Počev od Badnjeg jutra, kada domaćin s najstarijim sinom odlazi da na ritualni način odsječe mlado hrastovo ili cerovo drvo, Badnji dan čini niz najrazličitijih priprema za trenutak kada će se porodica okupiti na posnoj, ali simbolički vrlo značajnoj večeri – kaže Tamara Ognjević.
Badnjak se ne unosi u kuću prije večeri, a običaj je da ga u dom unese domaćin uz riječi: „Dobro veče i srećno vam Badnje veče“, pritom kvočući kao kvočka, dok ga domaćica, praćena djecom, koja pijuču kao pilići, zasipa žitom, novčićima i voćem iz sita.

Paljenje Badnjaka
Nakon večere se cjeliva, maže medom i prska vinom, da bi se potom zapalio na ognjištu kao jedinstveni simbol ognja koji će roditi novo, vječno svjetlo. Djeca džaraju zapaljen badnjak kako bi se formiralo što više iskrica koje simbolizuju dobro zdravlje, veliko potomstvo, dobar rod i svako drugo bogatstvo.

– Noseći u sebi čitav niz vjerovanja vezanih za poljoprivredne radove, plodnost zemlje i stoke, Božić je dugo bio najznačajniji praznik za srpskog seljaka. U gradskim sredinama on će sve do danas zadržati svoju prirodu porodičnog praznika, u okviru kojeg se prije svega okupljaju članovi jedne porodice za svečanom trpezom uz simbolično paljenje badnjaka i lomljenje česnice – kaže Tamara Ognjević.

Koliko varnica, toliko parica
Kada domaćin na badnje jutro donese badnjak koji je usjekao, ostavlja ga pored ulaznih vrata, a tek sa prvim mrakom se badnjak unosi u kuću. Pred veče domaćin unosi badnjak i slamu u kuću. Kuca na vrata, a kada ukućani pitaju „Ko je?“ odgovara „Badnjak vam dolazi u kuću“. Potom mu domaćica otvara i obraćajući se badnjaku govori „Dobro veče badnjače!“. Domaćin stupajući desnom nogom preko praga unosi badnjak u kuću i pozdravlja ukućane riječima „Srećno vam Badnje veče“, na šta ga ukućani otpozdravljaju sa „Bog ti dobro dao i sreće imao“, dok ga domaćica dočekuje sipajući po njemu žito iz sita.

Badnjak se pali obično uz riječi: „Koliko varnica, toliko srećica. Koliko varnica, toliko parica. Koliko varnica, toliko u toru ovaca. Koliko varnica, toliko prasadi i jaganjaca. Koliko varnica, toliko gusaka i piladi, a najviše zdravlja i veselja. Amin, Bože daj“.

Svake Badnje večeri se i ispred crkava širem Srbije okupljaju ljudi da učestvuju u ritualu paljenja badnjaka, piše Žena Blic.


​Glas Srpske