Na današnji dan 1914. vojvoda Mišić naredio kontraofanzivu na Kolubari :: Semberija INFO ::

 

Na današnji dan 1914. vojvoda Mišić naredio kontraofanzivu na Kolubari


U jeku Kolubarske bitke, poslije koje je srpska vojska protjerala Austrougare iz Srbije, komandant Prve srpske armije general Živojin Mišić odlučio je da na današnji dan 1914. godine pređe u kontraofanzivu. 
 
Prva armija brzo je probila neprijateljsku odbranu i izbila na planinski masiv Suvobor-Maljen, a Druga armija i odbrana Beograda slomile su otpor austrougarske Pete armije i protjerale je preko Save.
 
Poslije velike pobjede srpske vojske, Mišić je unaprijeđen u čin vojvode.
 
Kolubarska bitka ili Suvoborska bitka imala je ogroman vojni i politički značaj za Srbiju i njene saveznike u Prvom svjetskom ratu.
 
Ovaj susret na bojnom polju predstavlja najznačajniju bitku između Kraljevine Srbije i Austrougarske u Prvom svjetskom ratu.
 
Kolubarska bitka vođena je u novembru i decembru 1914. godine na frontu dugom više od 200 kilometara na prostoru doline rijeke Kolubare, te obroncima planina Suvobor i Maljen.
 
Bitka je okončana uspješnom kontraofanzivom snaga Prve armije pod komandom generala Živojina Mišića izvedene protiv brojnije i opremljenije austrougarske vojske, u trenutku kada je cijeli svijet očekivao vijesti o kapitulaciji Kraljevine Srbije.
 
Bitka je u svojim fazama bila rovovskog tipa.
 
U noći 14. novembra komandant Prve armije general Petar Bojović biva ranjen i zbog toga povučen sa dužnosti. Na njegovo mesto je postavljen general Živojin Mišić, dotadašnji pomoćnik načelnika štaba Vrhovne komande Radomira Putnika, inače rođen na Suvoboru.
 
Ukupna jačina austrougarske Balkanske vojske iznosila je oko 400.000 vojnika i 400 topova. Balkanska vojska nije bila podređena načelniku Generalštaba austrougarske vojske, već je bila pod direktnom komandom vrhovnog komandanta.
 
Uoči Kolubarske bitke, srpska vojska je imala oko 270.000 vojnika, 426 topova i 180 mitraljeza. Vrhovni komandant bio je regent Aleksandar Prvi Karađorđević, a načelnik štaba Vrhovne komande vojvoda Radomir Putnik.
 
Mišić odlučuje da se srpska vojska povuče i vojnici odmore, predočava svoju odluku srpskoj Vrhovnoj komandi i ostaje pri njoj iako mu je stavljeno do znanja da će zbog toga dodatno biti pogoršan, ionako težak, položaj ostalih srpskih trupa, a da će Beograd, kao prijestonica, biti praktično predat bez borbe.
 
Na kraju srpska Vrhovna komanda usvaja njegov prijedlog i izdaje direktivu ostalim snagama da izvrše povlačenje po planu od 26. novembra.
 
U toku Kolubarske bitke srpsku vojsku pratile su kolone izbjeglica, koje su se povlačile sa vojskom.
 
Srpska vojska se u oktobru 1914. godine suočila sa nedostatkom artiljerijske municije, nakon čega je izdata naredba o racionalnom korištenju preostalih zaliha, a od saveznika je pod hitno zatražena isporuka municije.
 
Artiljerijsku municiju obećava Francuska, ali je konačno šalje Grčka u drugoj polovini novembra, tako da joj Francuska kasnije to nadoknadi. Ali, ta municija nije odgovarala srpskim topovima.
 
Iako je bila namijenjena topovima sa kalibrom od 75 milimetara koje je imala srpska vojska, čaure su bile duže za 2,5 milimetra zbog čega su za srpske trupe bile neupotrebljive.
 
Bez obzira na praktično bezizlaznu situaciju, municija je željeznicom transportovana do Niša u kojem je izvršavano demontiranje. Nakon demontiranja municija je odmah upućivana u Kragujevačku topolivnicu u kojoj su skraćivane čaure i osposobljavana municija, koja je odmah zatim prugom upućivana na ratište.
 
U trenutku kada su evropske telegrafske agencije očekivale vijesti o slomu srpske vojske i kada je Peta austrougarska armija priređivala svečanu paradu u Beogradu, počela je velika kontraofanziva cijele srpske vojske.
 
Front je probijen 5. decembra, a komandant austrougarske vojske Oskar Poćorek uviđa potpuni poraz 16. korpusa i proboj austrougarskog fronta, zbog čega 6. decembra naređuje da se Šesta armija povuče na lijevu obalu Kolubare, a onda i iz Srbije.

Izvor: Srna