Fudbal je zavolio kao mali dječak i skupa sa svojim vršnjacima po cijeli dan trčao je za loptom, a kada je prirastao, njegovo omiljeno mjesto je bilo fudbalsko igralište u Dvorovima. Lopta ga je privlačila na magičan način i od malena je maštao da bude igrač u njegovom Proleteru.

Kao i sva njegova generacija, bio je prisutan na treninzima i utakmicama seniora a kada bi bio određen da dodaje lopte, to je bila sreća nebeska. Priključio se mlađim selekcijama kluba i igrao sa vršnjacima lige koje su se tada organizovale. Već sa sedamnaest godina priključio se seniorima i započeo svoju dugu plodonosnu fudbalsku karijeru.



Prvu prvenstvenu utakmicu je odigrao aprila 1964. godine protiv FK “Semberija“ iz Popova. Tada je postigao i pogodak, a u ekipu su ga pozvali Brano Vićanović i Neđo Panić. Po nekim procjenama, jer nema zvaničnih statističkih podataka, Boća je za FK “Proleter“ Dvorovi odigrao preko 600 prvenstvenih i kup utakmica, ne računajući prijateljske i trening utakmice. Postigao je i veliki broj pogodaka od kojih su neki bili i vrlo značajni za plasmane i prolazak u kupu.

Iako je bio izuzetan fudbaler, odolio je mnogim primamljivim ponudama renomiranih ekipa. Cijeli fudbalski vijek proveo je u Dvorovima, kao igrač, kapiten, trener ekipe ili sportski direktor kluba. Kao kapiten ekipe primio je pehar za pobjednika finala Kupa Zadrugara kada je FK „Proleter“ u Dvorovima pobjedio FK “Sloga“ iz Pruda 1973. godine a bio je član jedne od najsjajnijih generacija kluba koja je 1972. godine ostvarila plasman u 3. ligu SFRJ.

Uvijek se sa najozbiljnijom namjerom odnosio prema fudbalu i u tom pogledu je bio pravi profesionalac, a to je zahtjevao i od svojih saigrača, fudbalera kao trener ili sportskih saradnika, kao direktor. Zbog nepoštovanja njegovih principa često je bio strog  ali njegovo meko srce i istančani duh sportiste je uvjek preovladavao u daljim postupcima.

Karijeru je završio 1986. godine, na lični zahtjev, da bi napravio mjesto u ekipi tada mladom Slobodanu Živanoviću. Zanimljivo je da se zvanično od kluba oprostio 1984. godine na utakmici sa FK “Crvena Zvezda“ iz Beograda ali je „zbog potrebe kluba“ nastavio svoju karijeru još dvije godine. To je još jedan pokazatelj njegove sportske veličine.

Fudbal je, čini nam se „gen Bogdana Rankića“, a svoje fudbalske gene je prenosio i na svoje potomke pa su uspješni fudbaleri bili i njegovi sinovi Miodrag-Mikica i Vladimir, a njegova unuka Una, je trenutno najveća heroina ženskog fudbala u Bosni i Hercegovini i o njoj će se tek čuti.

Bogdan Rankić je bio i ostao uzor mnogim dječacima iz Dvorova koji su zbog njega zavolili fudbal i isti igrali ili još uvjek igraju.

Bogdan je poslije duge fudbalske karijere ostao u fudbalu, prvo kao trener seniora, a potom kao trener više pionirskih selekcija i sportski direktor kluba u čemu je uvijek bio uspješan. Nerijetko je bio i član uprave kluba gdje je davao doprinos u organizaciji i podizanju rada na viši nivo. Svoj doprinos je dao u raznim akcijama kluba oko  izgradnje tribina, travnatog terena, organizaciji tombole i proslava jubileja.
​
Bogdan Boća Rankić od 1999. godine je nosilac „Srebrne plakete FK Proleter“ iz Dvorova za zasluge u radu i organizaciji fudbalskog kluba, a od 2019. godine i „Zlatne plakete FK Proleter“. 


ARHIVA FK “PROLETER“ DVOROVI
PIŠE: VLADAN SIMEUNOVIĆ