Zašto je omaleno ostrvo u Indopacifiku toliko važno i Kini i SAD :: Semberija INFO ::

 

Zašto je omaleno ostrvo u Indopacifiku toliko važno i Kini i SAD


Kina ne može sebi priuštiti "gubitak" Tajvana iz unutrašnjih razloga. Za njih je to nacionalno i pitanje suvereniteta.

Vlastima u Pekingu je jasno da bez Tajvana ne može da drži ključeve svoje sudbine i sigurno je da će učiniti sve da ovo ostrvo ponovo ujedini s Kinom. Ukoliko bi im to pošlo za rukom, mirnim ili nekim drugim putem, ova mnogoljudna zemlja bi ostvarila potpunu kontrolu nad tajvanskim moreuzom, što bi u prevodu značilo da bi postali nesporni vladari na Pacifiku.

S druge strane ovo ostrvo, koje se nalazi između Japana i Filipina, ima veliki geopolitički, ekonomski i strateški značaj i za SAD. Za njih je pitanje Tajvana pitanje moći i kredibiliteta u Istočnoj Aziji. Ukoliko bi ostali bez dosadašnje kontrole, to bi za Vašington značio katastrofalni gubitak autoriteta i ponižavajuće protjerivanje iz ove regije. Mnogi bi se nakon toga ćutke priklonili Kini i prihvatili novu realnost na mirkoglobalnom nivou.


Pri tome ne treba izgubiti iz vida jednu veoma važnu činjenicu - da se na Tajvanu proizvode kompjuterski čipovi koji čine veliki dio svjetske elektronske opreme - od telefona, do laptopa. Tajvanska kompanija - TSMC pokriva više od polovine svjetskog tržišta. To je ogromna industrija, vrijedna čak 100 milijardi dolara godišnje.


Gubitkom Tajvana američke kompanije bi vjerovatno izgubile tehnološku trku sa zahuktalom kineskom mašinom. Pored toga u Vašingtonu smatraju i da bi dalje jačanje Kine moglo ugroziti trenutnu moć i položaj SAD kao globalne ekonomske i vojne supersile. U takvim okolnostima, kada su stvari postavljene na rub žileta, pitanje je samo da li je Bijela kuća zaista sprema da uđe u otvoreni vojni sukob sa Kinom ukoliko dođe do invazije na Tajvan?

Začeci sukoba

Da bi bila shvaćena pozadina sukoba Kine i Tajvana, ko je u pravu, a ko ne, ali i šta sama Amerika radi u ovoj regionalnoj priči, udaljenoj od nje na hiljade kilometara, treba se ipak malo vratiti u prošlost. Ne tako daleku. Ne kažu džaba kako je istorija najbolja učiteljica. A ona kaže da je kineska dinastija Ćing vijekovima vladala ostrvom Tajvan, da bi po završetku Prvog kineskog-japanskog rata 1895. godine, a koji je vođen prvenstveno zbog kontrole nad Korejom, potpisan mirovni sporazum po kojem je ovo ostrvo prešlo pod upravu Japana.

Ovakva situacija bila je sve do kraja Drugog svjetskog rata i kapitulacije Japana 1945. godine. Tada se Zemlja izlazećeg sunca odrekla kontrole nad teritorijom koju je prethodno oduzela od Kine. Peking je nakon ovog rata uspostavio svoju vlast na ostrvu uz saglasnost zapadnih saveznika - prije svega SAD i Velike Britanije.

Ipak građanski rat koji je uslijedio u Kini 1949. godine, između komunista Mao Cedunga i nacionalista Čang Kaj Šeka, uticao je na sudbinu Tajvana. Naime, komunisti, koju su pobijedili u ovom ratu kontrolisali su kontinentalni dio države i ostrvo Hajnan. Oni 1949. osnivaju Narodnu Republiku Kinu, a poraženi nacionalisti, njih oko 1,5 miliona, povlače se na ostrvo Tajvan. Zanimljivo je da primirje nikada zvanično nije potpisano te su, formalno gledajući, ove dvije strane i dalje u ratu.

Mao Cetung je tada smatrao kako Tajvan treba brzo osvojiti kako bi se spriječili mogući napadi snaga Kuomintanga na obalne gradove. Mao je u tom trenutku razmišljao i o prijetnji američke intervencije preko ovog ostrva. Za Čan Kaj Šeka Tajvan je bio tek privremeno rješenje, utočište za skupljanje snaga za udar po komunistima i preuzimanje kontrole nad kopnom.

U tim nemirnim i neizvjesnim vremenima pojavljuje se i prvi put zvanično i Amerika, kao treći igrač, sklapajući 1954. godine sa Kinom sporazum o uzajamnoj odbrani. Vašington je tada shvatio da je Čan u stvari izgubio rat i da je oslobođenje kopna od komunista teže nego ikada. Ipak, američki stratezi su računali da će komunistička vlada kad-tad pasti. U svakom slučaju, u američkoj paradigmi tih pedesetih i šezdesetih godina postojala je samo jedna legitimna kineska vlada - Republika Kina.

Bijeli papir

Nakon tih prvih i neizvjesnih decenija odnosi između Kine i Tajvana počeli su osamdesetih godina prošlog vijeka polako da se otopljavaju i poboljšavaju. Kina je tada prvi put predložila takozvanu opciju "jedna zemlja - dva sistema", za koju je isticala da bi Tajvanu omogućila značajnu autonomiju ako pristane da bude pod kontrolom Pekinga. Ipak, Tajvan je odbio takvu ovakvu ponudu.

Početkom novog milenijuma dolazi do novog velikog problema za Kinu, jer je na Tajvanu izabran predsjednik koji se otvoreno zalagao za nezavisnost ostrva. Uslijedio je brz odgovor. Kina je 2004. godine usvojila tzv. "Zakon protiv otcjepljenja", navodeći pravo Kine da koristi "sva sredstva" protiv Tajvana, ako pokuša da se "otcijepi".

Inače filozofija Pekinga je prošla kroz minimalno tri evolucijske faze i to u smjeru jačanja mirnog dijaloga. Mao Cetung je koristio pojam "oslobođenja" Tajvana, koji je podrazumijevao isključivo silu.

Reformator i lider Komunističke partije NR Kine do 1997. godine Deng Ksiaoping Džiaoping se zalagao za miran suživot, uz odgađanje tajvanskog pitanja za buduće naraštaje. Kasnije administracije su proglasile politiku "mirnog ujedinjenja".

Aktuelna kineska vlast, na čelu sa predsjednikom Si Đipingom, više puta je navodila da je ujedinjenje Tajvana sa svojom maticom istorijski zadatak na način na koji su pod okrilje Pekinga, prethodno, vraćene bivše portugalske i engleske kolonije, Makao i Hongkong.

Kina i dalje insistira na mirnom rješenju te je tako nedavno objavila "bijeli papir" nazvan "Tajvansko pitanje i ujedinjenje Kine u novom dobu", a koji mnogi analitičari smatraju jasnom porukom vlastima ovog ostrva i međunarodnoj zajednici predvođenoj SAD kakve su namjere Pekinga u pogledu budućnosti Tajvana.


Iz Tajvana, međutim, opet odbijaju jednu takvu mogućnost, težeći ka potpunom međunarodnom priznanju i odvajanju od Kine. Njihova snaga leži u sve otvorenijoj pomoći SAD, koje su se stavile u poziciju službenog i neslužbenog zaštitnika i mentora Tajvana.

Moguće opcije

Nedavna posjeta američke predstavnice Nensi Pelosi dodatno je poljuljala već ionako loše i uzavrele odnose između Kine i Tajvana. Njen dolazak sa umišljajem u Pekingu je shvaćen kao udar na suverenitet te je Kina ekspresno organizovala veliku vojnu vježbu u kojoj je prema nekim procjenama pojedinih zapadnih medija učestvovalo više od 100 borbenih aviona i dvadesetak ratnih brodova, uključujući nosač aviona i nuklearnu podmornicu. Tom prilikom ispaljeno je čak i nekoliko balističkih projektila koji su preletili Tajvan i pali u more, stotinjak kilometara od japanskog ostrva Jonaguni.

Na sve ovo ulje na vatru je dolio američki predsjednik Džo Bajden, poručujući da će SAD vojno braniti Tajvan u slučaju kineske invazije. Dio je to američke spoljne politike koji se nije mijenjao posljednjih godina te je tako predsjednik Buš mlađi jasno stavio do znanja da će u slučaju kineskog napada na Tajvan Amerika priskočiti u pomoć. Ovog su se stava, eksplicitno ili implicitno, držali i svi naredni američki predsjednici pa tako i Bajden.

Iako su posljednje vojne vježbe zasad samo demonstracija moći, postoji mogućnost da bi jednog dana one mogle postati paravan za pravi napad. Takva operacija, prema ocjenama analitičara, ne bi trebalo da bude samo munjevita, da bi bila isključena mogućnost brze reakcije SAD i povlačenja Sedme flote u tjesnac, već i maksimalno precizna kako bi se izbjegle civilne žrtve i uništenje infrastrukture.

Kineska vojska može u prvim satima intervencije zasuti ostrvo hiljadama naprednih balističkih i krstarećih projektila velike preciznosti te blokirati ostrvo zahvaljujući jedinstvenom integriranom sistemu koji povezuje mornaricu, avio i kopnene snage. Ali, na kraju, sve bi se svelo na amfibijsku operaciju i pješadijski juriš.

U otvorenom sukobu neki zapadni stručnjaci predviđaju da bi u najboljem slučaju Tajvan mogao da se nada usporavanju kineskog napada, pokušaju da spriječi iskrcavanje kineskih pomorsko-desantnih snaga i organizovanju gerilskih napada dok čekaju pomoć sa strane.

Ta pomoć mogla bi da stigne od SAD, koje prodaju oružje Tajvanu, iako Vašington zastupa zvaničnu politiku "strateške dvosmislenosti". Drugim riječima, SAD su namjerno nejasne u vezi sa tim da li bi branile Tajvan u slučaju napada.


Vjerovatno je najrealniji scenario da će se držati po strani, kao u slučaju Ukrajine te iz duboke ladovine i zavjetrine sve lijepo posmatrati i drugim nekonvencionalnim sredstvima, poput sankcija i međunarodnih blokada, boriti se protiv rasta i dominacije kineskog tigra.

Odnos snaga

Tajvan je od 2019. godine naručio američku vojnu opremu u vrijednosti od najmanje 17 milijardi dolara. To uključuje i osam milijardi dolara vrijednu kupovinu 66 borbenih aviona F-16, do koje je došlo u vrijeme Donalda Trampa. Bila je to jedna od najvećih pojedinačnih narudžbi ikada.

U aprilu ove godine Amerika se sa Tajvanom dogovorila da im proda jedan od svojih najmodernijih raketnih sistema "patriot" za 95 miliona dolara. Vlada u Tajpeju nedavno je donijela odluku i da izdvoji dodatnih 8,6 milijardi dolara za odbranu, od čega će velik dio biti potrošen za nabavku oružja za odbranu od eventualnog napada s mora. Međutim, uprkos ovoj podršci SAD i sve većim izdacima za odbranu, Tajvan ipak ne može držati korak s Kinom i njenom vojnom snagom. Kina na odbranu troši više od bilo koje druge zemlje, izuzev SAD i na raspolaganju ima širok dijapazon arsenala, od mornaričke sile do tehnologije projektila, od vazduhoplovnih snaga do sajber napada.


Glas Srpske