SVIJET KOJI VIDIM I SVIJET KOJI ŽELIM

Jasno je da smo svi iz klase Homo sapiens, odnosno živo biće razvijenog mozga, mada, to je možda samo činjenica koju ja želim. Možda je to samo svijet koji ja želim.

Razumno biće, razvijenog mozga, ne vrijeđa, ne gazi, ne pljuje, ne psuje, ne trubi, ne pije, ne puši i spisak je beskonačan. Činjenica je da sve ove stavke upravo i čine čovjeka, ali čovjek uporno pretjeruje i čini sebe divljom zvjeri. Naslovna stranica novina – rat. Prva obavijest na internetu – inflacija. Drugi naslov – nasilje. Možda, po starinski, valjano je reći da se izgubio merak i da je sve postalo status izmišljene moći. Vidim da mi je sve dostupno, ali ja želim susretljivost. Na internetu, svi su prijatelji, pratitelji, svi označavaju objave sa ,,sviđa mi se“, ali ko je moj prijatelj. Ja vidim hrpu prijatelja na ekranu, ali ja želim samo jedno razumno biće kraj sebe. Grad je pun novih lokala, kafića, radionica, predstava. Ja sve to vidim, ali ja samo želim sa nekim popiti kafu, bilo gdje. Grad je bučan, netrpeljivost vlada među svima. Ja čujem buku i vidim tuđe ruke pritisnute na sredinu volana. Ja želim da šetam i čujem ptice. Ja vidim mnogo. Ja isto tako želim mnogo. U tim već spomenutim kafićima, izbor je ogroman. Razne vrste kafe, dodaci, ukusi, topla, hladna... Ja vidim mnoštvo ljudi koje gleda u karte pića, birajući. S druge strane vidim i bose koje kraj kafića mole, one koji nemaju šta jesti i otkada nisu jeli. Ja želim da to bude drugačije. Svakim danom, ovaj svijet pred očima pravi sve jasnije podjele. Pomodarstvo i siromaštvo. Ili je dvadeset haljina malo ili nemaš nijednu. Danas ispoštovati staru rečenicu naših baka ,,zlatna sredina“ postalo je strašan izazov. Ja vidim pune korpe garderobe koje se vuku prema kasi i čujem skeer koji kuca neumorno, računajući cijenu na cijenu. Ja želim samo jedan mirna dan, da nosim ono što danas imam i danas volim. Ja vidim djecu koja plaču jer nemaju novi telefon, nemaju baš tu majicu. Ja samo želim onu staru djecu, koja preskaču lastiš neumorno. Između prošlosti i prebrze budućnosti sgvorio se prostor za izjavu ,,Svijet koji vidim i svijet koji želim“.

Onda kad su se slave, rođendani i svadbe počeli zakazivati po dvije godine unaprijed tu se stvorio prostor za pomodarstvo. Oni koji su ostali u sadašnjosti smatraju se na margini društva, dok pomodarsko društvo nekako živi u budućnosti. Ja vidim anksiozno i depresivno društvo i vidim i razlog tome. Ostatak društva se može slagati, ali sam sebe ne možeš nikada. Možeš se preseliti u prestonicu, možeš kupiti sve novo, ali opanak koji te odgojio se ne smije zaboraviti. Ja vidim urban život, ali želim mir u mom domu i postojbini. Neko veće, nevidljivo društvo, namjestilo je ,,trendove“. Zaboravi svoje pravo ja i živi po ovim novim pravilima. Društvo koje ja vidim nije dovoljno jako tako nešto da zanemari. Ja želim... ja ne mogu da želim ono što ne znam, što nisam osjetila. Jer tek kad izgubiš onda ćeš se sjetiti i onda ćeš željeti.

Ja vidim i zagađenu okolinu, ali kako se njoj posvetiti kad je čovjek postao izgubljena svojina. Priroda je neumoljiva i priroda ne trpi, mada mislim da je strašno jasno koliko je čovjek izgubljen. Glavna priroda koja se treba očuvati jeste čovjek. To je svijet koji želim. Kada bi čovjek i nestao, priroda bi se oporavila. Ona bi pronašla svoja put i oživjela. Kada čovjek nestane? Ne postoji odgovor.
 
Svijet koji želim je svijet čovjeka u svom domu, i znam da to sada ne vidim, ali vidjeće se jednoga dana...


Jana Čičarova, JU Gimnazije ,,Filip Višnjić“ Bijeljina