Ljubav, sloga i tolerancija čine čuda
Duže od jednog vijeka žene u svijetu bore se za poboljšanje svog ekonomskog statusa, za bolje uslove rada, za pravo glasa i veće plate. U kojoj mjeri su danas, u trećoj deceniji 21. vijeka, žene u Bijeljini ravnopravne s muškarcima na radnom mjestu, kako uspijevaju da spoje porodične i profesionalne obaveze, koliko im je lako ili teško da odgovore svim životnim i profesionalnim izazovima, za portal Semberija info govore bibliotekara i nagrađivanu književnicu Jelenu Kalajdžija, inženjera pejzažne arhitekture i hortikulture Biljanu Drinić, krojačicu - modnu stilistkinju i pjesnikinju Radmilu Đokić i Anu Tikveš, osnivača i edukatora u Udruženju za zaštitu porodice i omladine „Mama M“.
Jelena Kalajdžija kaže da biti bibliotekar predstavlja jedno skriveno zanimanje, jer za korisnike je to, uglavnom, neko ko “samo” izdaje građu, a to je mnogo, mnogo više od toga.
„Bibliotekarstvo podrazumijeva beskraj čitanja, traganja, informisanja, istraživanja, povezivanja, inventivnosti. Sa druge strane, najmoćnije je zanimanje u smislu polja moći, vjerujte, najveće se bitke biju upravo tu: na vrelu znanja koje je, ako je građeno na preciznim temeljima, neumoljivo oružje. Književnost je integralni dio života, ili bi barem trebalo da bude, svakog čovjeka, kao što su i druge osnovne životne potrebe. Stvaranje u književnosti, jednako kao i u bibliotečkom angažmanu, smatram najvećim prostorom slobode, one istinske, nepobitne, imanentne i najskromnije autorske. Većma volim onu Vladike Nikolaja, meni trpljenje i trud, a slava Gospodu, nagradama tako pristupam, povjeravam ih djelima za koja su dobijene, ne osjećam da pripadaju meni direktno, što je uistinu najtačnije. U trenutku kad se stavi tačka na rukopis, to je tačka na kojoj puca pupčanik pisca i knjige, ona više nije vaša, ona postaje sadržaj svijetu, i neka lična prošlost. Žena 21. vijeka je čudna boljka. Svašta se osvijestilo od trena prava glasa, ravnopravnosti, ali zaboravljamo na hipermatrijahat koji je, ipak, prethodio tome. Više bih na ovo pitanje odgovorila da je polnost u krajnjoj liniji irelevantna, ako imaš ličnosni odnos prema svijetu. Uloge koje se nameću, koje sami sebi namećemo, sve je to nametanje i sve su to uloge, važnije je i najvažnije biti čovjek, stati pred svoje srce i reći: ,,Danas te nisam iznevjerila.” Ako bih morala na ovo pitanje da odgovorim nekom statistikom, onda bih ušla u kliše da sa jedne strane imate prenaglašenu dominaciju žena koje diskvalifikuju muškarca mimo reprodukcije, što je teški deformisani feminitet, namjerno ne govorim feminizam, a sa druge samo formalno vidljive probleme žena u društvu koje nisu tretirane i pitanje da li će ikada biti. Usklađivanje obaveza je stvar ličnog prioriteta, za mene je to porodica, ali i ono čime se bavim(o) utiče na društvo u kakvom želim(o) da odrastaju naša djeca, a pozicije slobode i moći koje nose zanimanja kojima se bavim(o) su ogromna odgovornost porodična, pa samim tim i društvena. Ne volim diobe, dok ne počnemo živjeti u miru sami sa sobom i funkcionisati u zajednici na svim nivoima, nema nikakvog napretka, a to traži mnogo rada, odricanja i hrabrosti. Lasno je lažno svjedočiti i fotografisati se od nemila do nedraga, šerovati, skrolovati, ako u pozadini nema srži, ako se nastrešnice ljuspaju, prikazivost je pojela suštinu, eto, to je misija svakog čovjeka: biti, pa su onda statusi žene ili muškarca u bilo koje istorijsko vrijeme vrlo u dobrim pozicijama i odnosima“, ističe za portal Semberija info Jelena Kalajdžija.
Biljana Drinić, za mastera inženjer pejzažne arhitekture i hortikulture završila je na Šumarskom fakultetu u Beogradu.
„Ovaj smijer sam upisala slučajno, jer me je prizvao sam naziv, ali i znanje koje dobijamo na kraju školovanja. Svaki predmet je bio zanimljiv za sebe i drugačiji. Učili smo, ne samo o biljkama, nego i o bubama, stijenama, zemljištu, reljefu, crtanju, planiranja predjela, ekologiji, zaštiti prirode i još mnogo čemu drugom.
U današnjem vremenu, biti pejzažni arhitekta je veoma izazovno. Iako je ovo zanimanje svugdje u svijetu potrebno i cijenjeno, ovdje je, nažalost, situacija drugačija. Gradovi se grade ubrzano, bez plana, a mjesta za zelene površine skoro da nema. Svijest pojedinca o zelenilu je jako niska, jedan od primjera je da se svakodnevno susrećem sa ljudima koji ne žele da sade listopadno drveće, jer im smeta lišće, iako nam taj list daje kiseonik koji dišemo, čisti vazduh... Svjesni loših uslova života u gradu, mi smo odlučili da se preselimo na selo, što se pokazalo kao odlična odluka.
Trenutno se ne bavim primarno onim o čemu sam godinama učila, ali, trudim se da kroz svoje druge aktivnosti koristim znanje koje sam stekla, a to je kroz sekciju „Mali baštovani“.
Prilikom izgradnje kuće od prirodnih materijala, upoznala sam se sa mnogim ljudima koji se bave organskom proizvodnjom, žive život van uobičajenog sistema. Završila sam i kurs Permakulture, tako da znanje koje sam stekla dijelim sa djecom, jer na mladima svijet ostaje! Na radionicama učimo da sadimo biljke, primjenjujemo nove metode uzgoja, učimo da volimo prirodu i brinemo se o njoj, dosta i čitamo, a planiramo da budemo i mali građevinari, jer je u planu izgradnja čitaonice na otvorenom od prirodnih materijala.
U slobodno vrijeme planinarim, to mi je želja od kad sam bila mala, ali zbog svih okolnosti tada nije bilo mogućnosti za te aktivnosti, tako da sada živim svoj dječiji san. Ovo je šesta godina kako sam član PED „Majevica“ i zajedno obilazimo planine naše i susjednih zemalja. Iskustvo je prelijepo, mnogo sam obogatila i utvrdila dosadašnje znanje. Svima nam nedostaje priroda, a ja se trudim, koliko mogu, da uživam u njoj, što bih od srca svima preporučila.
Žene u današnjem društvu su, zaista, pod velikim pritiskom, jer imaju brojne obaveze, ali mislim da se dobro nose sa tim teretom, čak vidim i da su veliki pokretači raznih aktivnosti i stubovi porodice. Jako je teško uskladiti vrijeme, kojeg je uvijek nedovoljno, sa svim onim što trebamo i želimo, ali najbitnije je da se odrede prioriteti i ako može svako da ispuni bar neku svoju želju ili još bolje, dječiji san ! Kad se svi malo popravimo, i svijet oko nas će se popraviti!
U susret proljeću i 8. martu zasadite neko listopadno drvo, ukrasni žbun ili neku biljku i provedite bar jedan dan u sedmici u prirodi“, poručuje za portal Semberija info Biljana Drinić.
Rada Đokić, krojačica i modni stilista, bijeljinska pjesnikinja, kaže da je davne 1983. godine napisala prve stihove i rime.
„Iste godine krenula sam u srednju školu, gdje sam se susrela sa osnovnim zanimanjem koje je i danas moje opredjeljenje.
Danas u krojačkoj radnji, uporedo sklapam note mode i stiha.
Prepliću se potka i osnova, kako u modnim detaljima odjevnih predmeta, tako i u rimi lijepih ljubavnih pjesama koje tkam 42 godine i slažem u korice pjesničkih zbirki.
Do sada sam iznjedrila pet, krčkaju se nove pjesme, tako da je u priremi šesta zbirka ljubavne poezije, gdje se oslikava ljubav prema voljenom čovjeku.
Lijepo je biti voljen, voljeti i koračati srećan, sa osmijehom na licu i vedrinom u oku. Poezija nastaje u trenutku i ako je ne prenesemo na papir , brzo se izgubi u kratkom vremenu njen najljepši dio. Svaka pjesma ima svoje vrijeme, svoj trenutak, onog momenta kada krene iz srca, ona je najjača i uvijek je prva strofa moćna, puna ljubavi, emocija i nosi u sebi najjaču metaforu, ostale strofe je slijede, a u zadnjoj strofi se očitava poenta, gdje pjesnik briljira. Ostala sam dosljedna rimi - prvi, treći, drugi , četvrti stih, možda zato što su moji počeci vezani za pisanje tekstova za muzičku obradu.
Živimo u društvu izgubljenih vrijednosti, gdje je sve loše, postalo normalno. Kako da se vratimo istinskim vrijednostima i odakle početi? Da li od kuće - porodice, škole, ulice. Gdje su se najviše izgubile istinske vrijednosti? Uvijek je sam život bio borba. Da li je ženska borba za ravnopravnost prerano ili prekasno započela? Da li su žene pogriješile što su otvorile to pitanje, to je već diskutabilno. Za normalno vrijeme žene su bile ravnopravne, a u lošim vremenima i muški svijet je međusobno u sukobu i neravnopravan. Kada pogledamo oko sebe, neko ženu vidi kao damu, neko kao objekat. Vjerovatno su u manjini prvi koji je vide kao damu - uživa u njenoj ljepoti, šarmu, gracioznosti, ophođenju, uspjehu, ponašanju na javnom mjestu. Kakva je tu, takva je u kući, jednostavno je treba vidjeti kao božanstvo koje treba poštovati što je žena, a ne čija je. Žena je stub porodice i svi porodični uspjesi polaze od nje. Žena je borac, veliki čovjek, vjeran životni drug, požrtvovan roditelj, odan prijatelj, kvalitetan saradnik, uspješan radnik, dobar sagovornik...... sve ovo stane u riječ od četiri slova ŽENA.
Samo treba biti čovjek , otvoriti oči i vaš je dragulj tu uz vas.
Ljubav, sloga, tolerancija čine čuda i nemaju cijenu.
Žena voli kad je poštovana i voljena od voljenog čovjeka.
Ana Tikveša kaže da savremena žena danas, kao mađioničar, uspijeva da uskladi i privatne i poslovne obaveze.
„Neki univerzalni način, primjenjiv na sve žene ne postoji, jer svaka žena, ponaosob, pokušava da na neki svoj način izbalansira i žonglira između privatnog i poslovnog svijeta kako najbolje zna i umije. Iz ličnog iskustva znam da je to veoma teško i iscrpljujuće, ali moguće.
Značaj pripreme za porođaj i rano roditeljstvo je od velikog značaja za ženu u svakom, pa i našem društvu, jer pravovremeno dobijanje informacija od stručnih lica o procesima u tijelu za vrijeme trudnoće i porođaja, upoznavanje sa promjenama koje će nastupiti kao i o tehnikama za ublažavanje psihofizičkog napora koji nastaje tokom samog porođaja, od izuzetne je važnosti, jer umanjuje stres i nepoznanicu o tome šta će se dešavati u tijelu, što na koncu donosi veću relaksiranost i prihvatanje sopstvenog tijela u jednom prirodnom procesu kao što je porođaj.
Politička participacija žena kod nas je uvijek aktuelna tema i činjenica da nas u posljednjih desetak godina ima više u odnosu na raniji period, no, međutim, nekako sporo ili nikako ne dobijamo značajnije političke pozicije, da li zbog toga što smo još uvijek konzervativni i smatramo da je politika “muški posao” ili vlada nepovjerenje, nisam sigurna. Žena u politici ne treba da bude samo broj, da bi se zadovoljila rodna ravnopravnost, i za početak, prvo treba ona toga da bude svjesna, pa i društvo koje je okružuje“, kaže za portal Semberija info Ana Tikveša.
Semberija info
Jelena Kalajdžija kaže da biti bibliotekar predstavlja jedno skriveno zanimanje, jer za korisnike je to, uglavnom, neko ko “samo” izdaje građu, a to je mnogo, mnogo više od toga.
„Bibliotekarstvo podrazumijeva beskraj čitanja, traganja, informisanja, istraživanja, povezivanja, inventivnosti. Sa druge strane, najmoćnije je zanimanje u smislu polja moći, vjerujte, najveće se bitke biju upravo tu: na vrelu znanja koje je, ako je građeno na preciznim temeljima, neumoljivo oružje. Književnost je integralni dio života, ili bi barem trebalo da bude, svakog čovjeka, kao što su i druge osnovne životne potrebe. Stvaranje u književnosti, jednako kao i u bibliotečkom angažmanu, smatram najvećim prostorom slobode, one istinske, nepobitne, imanentne i najskromnije autorske. Većma volim onu Vladike Nikolaja, meni trpljenje i trud, a slava Gospodu, nagradama tako pristupam, povjeravam ih djelima za koja su dobijene, ne osjećam da pripadaju meni direktno, što je uistinu najtačnije. U trenutku kad se stavi tačka na rukopis, to je tačka na kojoj puca pupčanik pisca i knjige, ona više nije vaša, ona postaje sadržaj svijetu, i neka lična prošlost. Žena 21. vijeka je čudna boljka. Svašta se osvijestilo od trena prava glasa, ravnopravnosti, ali zaboravljamo na hipermatrijahat koji je, ipak, prethodio tome. Više bih na ovo pitanje odgovorila da je polnost u krajnjoj liniji irelevantna, ako imaš ličnosni odnos prema svijetu. Uloge koje se nameću, koje sami sebi namećemo, sve je to nametanje i sve su to uloge, važnije je i najvažnije biti čovjek, stati pred svoje srce i reći: ,,Danas te nisam iznevjerila.” Ako bih morala na ovo pitanje da odgovorim nekom statistikom, onda bih ušla u kliše da sa jedne strane imate prenaglašenu dominaciju žena koje diskvalifikuju muškarca mimo reprodukcije, što je teški deformisani feminitet, namjerno ne govorim feminizam, a sa druge samo formalno vidljive probleme žena u društvu koje nisu tretirane i pitanje da li će ikada biti. Usklađivanje obaveza je stvar ličnog prioriteta, za mene je to porodica, ali i ono čime se bavim(o) utiče na društvo u kakvom želim(o) da odrastaju naša djeca, a pozicije slobode i moći koje nose zanimanja kojima se bavim(o) su ogromna odgovornost porodična, pa samim tim i društvena. Ne volim diobe, dok ne počnemo živjeti u miru sami sa sobom i funkcionisati u zajednici na svim nivoima, nema nikakvog napretka, a to traži mnogo rada, odricanja i hrabrosti. Lasno je lažno svjedočiti i fotografisati se od nemila do nedraga, šerovati, skrolovati, ako u pozadini nema srži, ako se nastrešnice ljuspaju, prikazivost je pojela suštinu, eto, to je misija svakog čovjeka: biti, pa su onda statusi žene ili muškarca u bilo koje istorijsko vrijeme vrlo u dobrim pozicijama i odnosima“, ističe za portal Semberija info Jelena Kalajdžija.
Biljana Drinić, za mastera inženjer pejzažne arhitekture i hortikulture završila je na Šumarskom fakultetu u Beogradu.
„Ovaj smijer sam upisala slučajno, jer me je prizvao sam naziv, ali i znanje koje dobijamo na kraju školovanja. Svaki predmet je bio zanimljiv za sebe i drugačiji. Učili smo, ne samo o biljkama, nego i o bubama, stijenama, zemljištu, reljefu, crtanju, planiranja predjela, ekologiji, zaštiti prirode i još mnogo čemu drugom.
U današnjem vremenu, biti pejzažni arhitekta je veoma izazovno. Iako je ovo zanimanje svugdje u svijetu potrebno i cijenjeno, ovdje je, nažalost, situacija drugačija. Gradovi se grade ubrzano, bez plana, a mjesta za zelene površine skoro da nema. Svijest pojedinca o zelenilu je jako niska, jedan od primjera je da se svakodnevno susrećem sa ljudima koji ne žele da sade listopadno drveće, jer im smeta lišće, iako nam taj list daje kiseonik koji dišemo, čisti vazduh... Svjesni loših uslova života u gradu, mi smo odlučili da se preselimo na selo, što se pokazalo kao odlična odluka.
Trenutno se ne bavim primarno onim o čemu sam godinama učila, ali, trudim se da kroz svoje druge aktivnosti koristim znanje koje sam stekla, a to je kroz sekciju „Mali baštovani“.
Prilikom izgradnje kuće od prirodnih materijala, upoznala sam se sa mnogim ljudima koji se bave organskom proizvodnjom, žive život van uobičajenog sistema. Završila sam i kurs Permakulture, tako da znanje koje sam stekla dijelim sa djecom, jer na mladima svijet ostaje! Na radionicama učimo da sadimo biljke, primjenjujemo nove metode uzgoja, učimo da volimo prirodu i brinemo se o njoj, dosta i čitamo, a planiramo da budemo i mali građevinari, jer je u planu izgradnja čitaonice na otvorenom od prirodnih materijala.
U slobodno vrijeme planinarim, to mi je želja od kad sam bila mala, ali zbog svih okolnosti tada nije bilo mogućnosti za te aktivnosti, tako da sada živim svoj dječiji san. Ovo je šesta godina kako sam član PED „Majevica“ i zajedno obilazimo planine naše i susjednih zemalja. Iskustvo je prelijepo, mnogo sam obogatila i utvrdila dosadašnje znanje. Svima nam nedostaje priroda, a ja se trudim, koliko mogu, da uživam u njoj, što bih od srca svima preporučila.
Žene u današnjem društvu su, zaista, pod velikim pritiskom, jer imaju brojne obaveze, ali mislim da se dobro nose sa tim teretom, čak vidim i da su veliki pokretači raznih aktivnosti i stubovi porodice. Jako je teško uskladiti vrijeme, kojeg je uvijek nedovoljno, sa svim onim što trebamo i želimo, ali najbitnije je da se odrede prioriteti i ako može svako da ispuni bar neku svoju želju ili još bolje, dječiji san ! Kad se svi malo popravimo, i svijet oko nas će se popraviti!
U susret proljeću i 8. martu zasadite neko listopadno drvo, ukrasni žbun ili neku biljku i provedite bar jedan dan u sedmici u prirodi“, poručuje za portal Semberija info Biljana Drinić.
Rada Đokić, krojačica i modni stilista, bijeljinska pjesnikinja, kaže da je davne 1983. godine napisala prve stihove i rime.
„Iste godine krenula sam u srednju školu, gdje sam se susrela sa osnovnim zanimanjem koje je i danas moje opredjeljenje.
Danas u krojačkoj radnji, uporedo sklapam note mode i stiha.
Prepliću se potka i osnova, kako u modnim detaljima odjevnih predmeta, tako i u rimi lijepih ljubavnih pjesama koje tkam 42 godine i slažem u korice pjesničkih zbirki.
Do sada sam iznjedrila pet, krčkaju se nove pjesme, tako da je u priremi šesta zbirka ljubavne poezije, gdje se oslikava ljubav prema voljenom čovjeku.
Lijepo je biti voljen, voljeti i koračati srećan, sa osmijehom na licu i vedrinom u oku. Poezija nastaje u trenutku i ako je ne prenesemo na papir , brzo se izgubi u kratkom vremenu njen najljepši dio. Svaka pjesma ima svoje vrijeme, svoj trenutak, onog momenta kada krene iz srca, ona je najjača i uvijek je prva strofa moćna, puna ljubavi, emocija i nosi u sebi najjaču metaforu, ostale strofe je slijede, a u zadnjoj strofi se očitava poenta, gdje pjesnik briljira. Ostala sam dosljedna rimi - prvi, treći, drugi , četvrti stih, možda zato što su moji počeci vezani za pisanje tekstova za muzičku obradu.
Živimo u društvu izgubljenih vrijednosti, gdje je sve loše, postalo normalno. Kako da se vratimo istinskim vrijednostima i odakle početi? Da li od kuće - porodice, škole, ulice. Gdje su se najviše izgubile istinske vrijednosti? Uvijek je sam život bio borba. Da li je ženska borba za ravnopravnost prerano ili prekasno započela? Da li su žene pogriješile što su otvorile to pitanje, to je već diskutabilno. Za normalno vrijeme žene su bile ravnopravne, a u lošim vremenima i muški svijet je međusobno u sukobu i neravnopravan. Kada pogledamo oko sebe, neko ženu vidi kao damu, neko kao objekat. Vjerovatno su u manjini prvi koji je vide kao damu - uživa u njenoj ljepoti, šarmu, gracioznosti, ophođenju, uspjehu, ponašanju na javnom mjestu. Kakva je tu, takva je u kući, jednostavno je treba vidjeti kao božanstvo koje treba poštovati što je žena, a ne čija je. Žena je stub porodice i svi porodični uspjesi polaze od nje. Žena je borac, veliki čovjek, vjeran životni drug, požrtvovan roditelj, odan prijatelj, kvalitetan saradnik, uspješan radnik, dobar sagovornik...... sve ovo stane u riječ od četiri slova ŽENA.
Samo treba biti čovjek , otvoriti oči i vaš je dragulj tu uz vas.
Ljubav, sloga, tolerancija čine čuda i nemaju cijenu.
Žena voli kad je poštovana i voljena od voljenog čovjeka.
Ana Tikveša kaže da savremena žena danas, kao mađioničar, uspijeva da uskladi i privatne i poslovne obaveze.
„Neki univerzalni način, primjenjiv na sve žene ne postoji, jer svaka žena, ponaosob, pokušava da na neki svoj način izbalansira i žonglira između privatnog i poslovnog svijeta kako najbolje zna i umije. Iz ličnog iskustva znam da je to veoma teško i iscrpljujuće, ali moguće.
Značaj pripreme za porođaj i rano roditeljstvo je od velikog značaja za ženu u svakom, pa i našem društvu, jer pravovremeno dobijanje informacija od stručnih lica o procesima u tijelu za vrijeme trudnoće i porođaja, upoznavanje sa promjenama koje će nastupiti kao i o tehnikama za ublažavanje psihofizičkog napora koji nastaje tokom samog porođaja, od izuzetne je važnosti, jer umanjuje stres i nepoznanicu o tome šta će se dešavati u tijelu, što na koncu donosi veću relaksiranost i prihvatanje sopstvenog tijela u jednom prirodnom procesu kao što je porođaj.
Politička participacija žena kod nas je uvijek aktuelna tema i činjenica da nas u posljednjih desetak godina ima više u odnosu na raniji period, no, međutim, nekako sporo ili nikako ne dobijamo značajnije političke pozicije, da li zbog toga što smo još uvijek konzervativni i smatramo da je politika “muški posao” ili vlada nepovjerenje, nisam sigurna. Žena u politici ne treba da bude samo broj, da bi se zadovoljila rodna ravnopravnost, i za početak, prvo treba ona toga da bude svjesna, pa i društvo koje je okružuje“, kaže za portal Semberija info Ana Tikveša.
Semberija info
