Moj život u dvije zemlje, spaja se i prepliće
Kada je 2002. godine stigla u Sarajevo, Šemi Vang nije promijenila samo kontinent, već cijeli svoj svijet. Od Sarajeva do Brčkog, a odatle do Bijeljine, životni put, joj je podrškom i ljubavlju, popločao suprug Alju Ming.
U rodnoj Kini Šemi je bila nastavnica engleskog jezika, u Bosni i Hercegovini je, u radnji svog rođaka, učila vještinu trgovanja. Prostor, priroda, vrijeme, ljudi, sve se oko nje promijenilo te, sada već daleke, 2002. godine.
–Kina je velika zemlja s puno stanovnika. Velika je konkurencija i svi su prisiljeni da puno uče i rade. Odmalena učimo djecu da moraju da se trude, ako žele da uspiju. Na prelazu iz 20. u 21. vijek vladala je velika nezaposlenost. Posao nije bilo lako pronaći i mnogi tu nisu vidjeli svoju budućnost. Krizom je bila pogođena i moja porodica. Roditelji su bili nezaposleni, a od nas četvoro djece (tri sestre i brat), samo sam ja imala redovno zaposlenje. Radila sam u školi i jako voljela taj posao, jer volim rad s djecom. U porodici je tada odlučeno da starija sestra ode da radi kod rođaka koji je imao trgovinu u BiH, koji je s porodicom tamo otišao ranije. Međutim, ona je ostala trudna, a kao trudnicu niko je ne bi zaposlio.
Na nagovor majke, rodni grad Ze Đang Lisei i tri i po godine rada u školi zamijenila sam Sarajevom i radom u, do tada, za mene novom poslu, priča za portal Semberija info Šemi Vang.
Godine izazova
Napustivši rodnu Kinu, Šemi je započela novo poglavlje u životu. Kako kaže, odvojena od svega što je voljela, prva tri mjeseca u stranoj zemlji, na drugom kraju svijeta, bila su joj jako teška. Nova sredina, nove društvene norme, drugačija kultura, nepoznat jezik.
– Zbog udaljenosti i velike promjene nije mi bilo lako u početku. U Kini mi je bilo dobro, radila sam posao koji sam voljela, a kad sam se našla u novoj sredini trebalo je puno toga novog da savladam. Svi mi težimo da sjedinimo ono što je posebno i pronađemo neki smisao u okolnostima koje nam se nametnu. Ja volim kontakt s ljudima i volim da učim, da istražujem svijet oko sebe. Kineski jezik mi je maternji, engleski sam dobro govorila, a vaš jezik sam uspjela vrlo brzo da savladam. Uvidjela sam da je tada mnogo toga ovdje bilo bolje nego u Kini. Kao prvo, besplatno školovanje, a ljudi slobodno odlučuju koliko će djece da imaju. U Kini je od 1970. do 2015. godine bila kontrola rađanja. Ko je radio u državnoj službi mogao je da ima samo jedno dijete i ako dobije dvoje, dobije otkaz, priča Šemi Vang. Od novih poznanstava u Sarajevu jedno je bilo i sudbonosno. Upoznala je sunarodnjaka Aljua Minga.
-Svaki dan mi je donosio čokoladu i kafu, bio beskrajno pažljiv. Naravno da sam se zaljubila. Ljubav je to koja traje svih ovih godina, ističe Šemi, koja je u Sarajevu provela oko dvije godine, a onda odlučila da počne samostalno da radi. Preselila se u Brčko i godinu i po radila na pijaci Arizona. Godine 2006. došla je u Bijeljinu i od tada je naša sugrađanka.
Trgovina Laifu
Mijenjajući adrese, kinesku predanost poslu nije izgubila.
-Prvog dana po dolasku u Bijeljinu pronašla sam lokal za svoju trgovinu, blizu cvjećare ,,Mimoza’’. Na sadašnju adresu, preko puta Zelene pijace, preselili smo 2011. godine, precizira Šemi, pojasnivši da kineska riječ laifu, kako je nazvala svoju trovinu, odgovara srpskoj riječi srećno.
A kupce koji uđu u trgovinu rijetko kad tamo ne dočeka osmijeh vlasnice koja je odavno osvojila srca Bijeljinaca.
Na policama je bogata ponuda raznovrsne kineske robe. Najveći dio asortimana čini odjeća, ponajviše ženska, koja se može pronaći u svim veličinama. Ne nedostaje ni muške sportske odjeće, a veliki izbor nudi se i za mališane. Kinezi prate modne trendove, kazala je za ,,Semberske novine’’ Šemi Vang, pa čim se pojavi neki novi modni hit, u Kini se on kopira i ubrzo se nađe u kineskim trovinama širom svijeta, pa tako i u Bijeljini. Tu su i torbe, novčanici, kape, šalovi, obuća, dječije igračke, donje rublje, nakit, kozmetika, kućanski aparati...
– Ovdje sam već dugo, srodila sam se s ovom sredinom i ljudima. Znam šta žele i vole, pa to i nabavljam, kaže za portal Semberija info Šemi.
Osim Šemi, u trgovini je i njen suprug Alju, a roditeljima se u poslu pridružio i stariji sin, 19-godišnji Van Ze.
–Imamo i dvije radnice, Editu i Almu. Edita je kao član naše porodice, s nama je od 2007. godine, a Alma od 2022., uz osmijeh navodi Šemi.
Čaj ili kafa?
Čaj je jedna od najvećih dragocjenosti u bogatoj kineskoj kulturi i tradiciji. Šemi kaže da ga njen suprug pije uvijek, dok je za nju kafa odavno dio svakodnevice, posebno ujutro. Kafa joj je postala neizostavni početak dana.
– Kad idem u Kinu, u torbu prvo spakujem kafu za sebe, a kad se vraćam, donosim zeleni čaj za Aljua, naglašava Šemi. Istakavši da su ova dva topla napitka neizostavni dio i društvenog života, priznaje da nema puno vremena za druženje.
–U Bijeljini su, osim nas, još dvije kineske familije. Prije smo se više družili, uz kafu ili čaj, a sad manje. Nema puno vremena za druženje, kaže Šemi koja svojim sunarodnjacima pomaže kad trebaju nešto da obave u institucijama, posebno u poreskoj upravi, jer zna da čita i piše, nema jezičku barijeru. Kako je dobro savladala srpski jezik pokazuje činjenica da nema problema da započne rečenicu na kineskom i završi je na srpskom jeziku, ili obrnuto. Smatra da, pomažući drugima, pomažemo i sebi, jer tako proširujemo i svoje znanje.
Tamo daleko
Šemi Vang već dugo živi ovdje, to su sad njene dvije zemlje, dva grada, a život sve spaja i prepliće. Što se tiče razlika između ovdašnjih ljudi i Kineza, kaže, ljudi su ljudi, a razlike prave okolnosti u kojima žive.
– Ovdje sam se uklopila, odgovara mi sredina i ljudi, ali nedostaje mi rodbina i stari prijatelji. Pogotovo kad su praznici ili ostali povodi kojima bih željela da prisustvujem, ali daljina onemogućava. Najviše mi nedostaje mlađi sin, Baku. Ima 14 godina i od polaska u školu živi u Kini, s mojom majkom, ističe Šemi koja mora preći udaljenost od oko deset hiljada kilometara da bi zagrlila sina. Precizira da od Bijeljine prvo ide do Beograda, odatle ima direktni let za Šangaj, koji traje 12 sati, a zatim još šest sati vožnje autoputem do rodnog Ze Đang Liseija.
Dobitnik Nobelove nagrade V.S. Naipaul u svom romanu ,,Zavoj na rijeci“ kaže da je najbolji lijek za nostalgiju putovanje avionom. ,,Avion je sjajna stvar. Još uvijek ste na jednom mjestu kada stignete na drugo. Avion je brži od srca. Stižete brzo i odlazite brzo. Ne žalite previše.“
Semberija info
U rodnoj Kini Šemi je bila nastavnica engleskog jezika, u Bosni i Hercegovini je, u radnji svog rođaka, učila vještinu trgovanja. Prostor, priroda, vrijeme, ljudi, sve se oko nje promijenilo te, sada već daleke, 2002. godine.
–Kina je velika zemlja s puno stanovnika. Velika je konkurencija i svi su prisiljeni da puno uče i rade. Odmalena učimo djecu da moraju da se trude, ako žele da uspiju. Na prelazu iz 20. u 21. vijek vladala je velika nezaposlenost. Posao nije bilo lako pronaći i mnogi tu nisu vidjeli svoju budućnost. Krizom je bila pogođena i moja porodica. Roditelji su bili nezaposleni, a od nas četvoro djece (tri sestre i brat), samo sam ja imala redovno zaposlenje. Radila sam u školi i jako voljela taj posao, jer volim rad s djecom. U porodici je tada odlučeno da starija sestra ode da radi kod rođaka koji je imao trgovinu u BiH, koji je s porodicom tamo otišao ranije. Međutim, ona je ostala trudna, a kao trudnicu niko je ne bi zaposlio.
Na nagovor majke, rodni grad Ze Đang Lisei i tri i po godine rada u školi zamijenila sam Sarajevom i radom u, do tada, za mene novom poslu, priča za portal Semberija info Šemi Vang.
Godine izazova
Napustivši rodnu Kinu, Šemi je započela novo poglavlje u životu. Kako kaže, odvojena od svega što je voljela, prva tri mjeseca u stranoj zemlji, na drugom kraju svijeta, bila su joj jako teška. Nova sredina, nove društvene norme, drugačija kultura, nepoznat jezik.
– Zbog udaljenosti i velike promjene nije mi bilo lako u početku. U Kini mi je bilo dobro, radila sam posao koji sam voljela, a kad sam se našla u novoj sredini trebalo je puno toga novog da savladam. Svi mi težimo da sjedinimo ono što je posebno i pronađemo neki smisao u okolnostima koje nam se nametnu. Ja volim kontakt s ljudima i volim da učim, da istražujem svijet oko sebe. Kineski jezik mi je maternji, engleski sam dobro govorila, a vaš jezik sam uspjela vrlo brzo da savladam. Uvidjela sam da je tada mnogo toga ovdje bilo bolje nego u Kini. Kao prvo, besplatno školovanje, a ljudi slobodno odlučuju koliko će djece da imaju. U Kini je od 1970. do 2015. godine bila kontrola rađanja. Ko je radio u državnoj službi mogao je da ima samo jedno dijete i ako dobije dvoje, dobije otkaz, priča Šemi Vang. Od novih poznanstava u Sarajevu jedno je bilo i sudbonosno. Upoznala je sunarodnjaka Aljua Minga.
-Svaki dan mi je donosio čokoladu i kafu, bio beskrajno pažljiv. Naravno da sam se zaljubila. Ljubav je to koja traje svih ovih godina, ističe Šemi, koja je u Sarajevu provela oko dvije godine, a onda odlučila da počne samostalno da radi. Preselila se u Brčko i godinu i po radila na pijaci Arizona. Godine 2006. došla je u Bijeljinu i od tada je naša sugrađanka.
Trgovina Laifu
Mijenjajući adrese, kinesku predanost poslu nije izgubila.
-Prvog dana po dolasku u Bijeljinu pronašla sam lokal za svoju trgovinu, blizu cvjećare ,,Mimoza’’. Na sadašnju adresu, preko puta Zelene pijace, preselili smo 2011. godine, precizira Šemi, pojasnivši da kineska riječ laifu, kako je nazvala svoju trovinu, odgovara srpskoj riječi srećno.
A kupce koji uđu u trgovinu rijetko kad tamo ne dočeka osmijeh vlasnice koja je odavno osvojila srca Bijeljinaca.
Na policama je bogata ponuda raznovrsne kineske robe. Najveći dio asortimana čini odjeća, ponajviše ženska, koja se može pronaći u svim veličinama. Ne nedostaje ni muške sportske odjeće, a veliki izbor nudi se i za mališane. Kinezi prate modne trendove, kazala je za ,,Semberske novine’’ Šemi Vang, pa čim se pojavi neki novi modni hit, u Kini se on kopira i ubrzo se nađe u kineskim trovinama širom svijeta, pa tako i u Bijeljini. Tu su i torbe, novčanici, kape, šalovi, obuća, dječije igračke, donje rublje, nakit, kozmetika, kućanski aparati...
– Ovdje sam već dugo, srodila sam se s ovom sredinom i ljudima. Znam šta žele i vole, pa to i nabavljam, kaže za portal Semberija info Šemi.
Osim Šemi, u trgovini je i njen suprug Alju, a roditeljima se u poslu pridružio i stariji sin, 19-godišnji Van Ze.
–Imamo i dvije radnice, Editu i Almu. Edita je kao član naše porodice, s nama je od 2007. godine, a Alma od 2022., uz osmijeh navodi Šemi.
Čaj ili kafa?
Čaj je jedna od najvećih dragocjenosti u bogatoj kineskoj kulturi i tradiciji. Šemi kaže da ga njen suprug pije uvijek, dok je za nju kafa odavno dio svakodnevice, posebno ujutro. Kafa joj je postala neizostavni početak dana.
– Kad idem u Kinu, u torbu prvo spakujem kafu za sebe, a kad se vraćam, donosim zeleni čaj za Aljua, naglašava Šemi. Istakavši da su ova dva topla napitka neizostavni dio i društvenog života, priznaje da nema puno vremena za druženje.
–U Bijeljini su, osim nas, još dvije kineske familije. Prije smo se više družili, uz kafu ili čaj, a sad manje. Nema puno vremena za druženje, kaže Šemi koja svojim sunarodnjacima pomaže kad trebaju nešto da obave u institucijama, posebno u poreskoj upravi, jer zna da čita i piše, nema jezičku barijeru. Kako je dobro savladala srpski jezik pokazuje činjenica da nema problema da započne rečenicu na kineskom i završi je na srpskom jeziku, ili obrnuto. Smatra da, pomažući drugima, pomažemo i sebi, jer tako proširujemo i svoje znanje.
Tamo daleko
Šemi Vang već dugo živi ovdje, to su sad njene dvije zemlje, dva grada, a život sve spaja i prepliće. Što se tiče razlika između ovdašnjih ljudi i Kineza, kaže, ljudi su ljudi, a razlike prave okolnosti u kojima žive.
– Ovdje sam se uklopila, odgovara mi sredina i ljudi, ali nedostaje mi rodbina i stari prijatelji. Pogotovo kad su praznici ili ostali povodi kojima bih željela da prisustvujem, ali daljina onemogućava. Najviše mi nedostaje mlađi sin, Baku. Ima 14 godina i od polaska u školu živi u Kini, s mojom majkom, ističe Šemi koja mora preći udaljenost od oko deset hiljada kilometara da bi zagrlila sina. Precizira da od Bijeljine prvo ide do Beograda, odatle ima direktni let za Šangaj, koji traje 12 sati, a zatim još šest sati vožnje autoputem do rodnog Ze Đang Liseija.
Dobitnik Nobelove nagrade V.S. Naipaul u svom romanu ,,Zavoj na rijeci“ kaže da je najbolji lijek za nostalgiju putovanje avionom. ,,Avion je sjajna stvar. Još uvijek ste na jednom mjestu kada stignete na drugo. Avion je brži od srca. Stižete brzo i odlazite brzo. Ne žalite previše.“
Semberija info
