Bijeljinka Ivana Kokanović, članica  Udruženja likovnih umjetnika „Sveti Luka“, uprkos tome što se, kako kaže, nadala da će studirati nešto vezano za likovnu kuturu, sticajem životnih okolnosti opredijelila se za Pravni fakultet u Banjaluci. Slikanje se, ipak, vratilo u njen život na neobičan  način i postalo je važan dio njenog bitisanja, kaže na početku razgovora za „Semberske novine“ ova talentovana  slikarka čije slike odišu neobičnom energijom i virtuoznošću. 



 „U  2017. godini  sam izgubila člana porodice i u kući je zavladala  neprirodna tišina.  Sa takvim  gubicima  život vam se  mijenja iz korijena. Sve što je juče bilo sasvim obično i svakodnevno, danas je samo sjećanje. S obzirom na to da sam bila nezaposlena u tom trenutku, stvorila se ogromna praznina. I  samo buđenje u svemu tome  mi je padalo izuzetno teško.  U takvim situacijama nezaposlene ruke i nezaposlen um su vaši najgori neprijatelji. Sjećam se da je iskočila reklama nekog art shopa dok sam pretraživala internet  i pomislila sam, zašto ne bih probala da slikam. Isto onako kao što sam do juče crtala, za sebe, bez očekivanja, bez nekog cilja, bez zadatka koji treba da ispunim, jednostavno da radim nešto što volim, a što će u tom momentu da bude neki izazov, jer je novo i drugačije. Bio je to za mene savršen bijeg od stvarnosti.


 
Nakon prve izložbe u Bijeljini, izlagala u Beču

Ivana kaže da se opredjeljenje za slikarstvo, u početku iz hobija, na njeno veliko iznenađenje,  izrodilo u nešto daleko ljepše nego što je ikada mogla i da pomisli.



 „Najprije sam za svoje slike iz svoje bliže okoline dobila pozitivne reakcije, a onda se nekako, na meni još neshvatljiv način, priča proširila. Prijatelji su počeli da me prijavljuju za razne izložbe po inostranstvu i moj rad je bio lijepo prihvaćen. Na nagovor poznanika odlučujem da se priključim i Udruženju likovnih umjetnika „Sveti Luka’’, krajem 2019. godine, i u decembru te godine prvi put izlažem u svom gradu. U tom momentu sam već bila i u pregovorima sa jednim galeristom iz Beča za svoju prvu samostalnu izložbu.  Sve to mijenja i moj pristup slikanju. To više nije nešto što radim u momentima dokolice, samo zato što volim i što u tome uživam. Sada je to već vještina koju želim da savladam, da o njoj učim na jedan ozbiljniji način, i da se time bavim sa dubljim razumijevanjem materije“.


Vizuelno predstavljanje vlastitog stanja svijesti

Mlada bijeljinska slikarka kaže da, kada slika, najviše voli da se bavi emocijom i pokušava  vizuelno da predstavi određeno stanje svijesti. S obzirom na to da je tematika dosta apstraktna, njene slike su mahom simbolične.


 
„Ali, bez obzira na to, sudeći po reakcijama okoline i ljudi koji vole da prate moj rad,  mislim da određene ideje uspijevam da pretočim u vizuelnu dvodimenzijalnu površinu.  Volim da se igram i materijalima i tehnikama. Trudim se uvijek da saznam, naučim i primijenim nešto novo kada slikam. Koristim sve, od grafita, suvih pastela, drvenih bojica, do akrila, ulja, zlatnih listova i sedefa, kada uspijem do njega da dođem. Posebno je zadovoljstvo da, bez obzira šta izlažem, kakvog je kolorita i koja je tehnika u pitanju, ljudi prepoznaju da sam to ja kada vide moju sliku.’’ 



U životu sve ide po unaprijed ustaljenom  redosljedu. Što više učite i sazrijevate, otvara se sve više vrata. Ivana je u proteklim godinama učestvovala na  izložbama u zemlji i inostranstvu. Ističu  saradnju sa ,, PantoArt Atelier und Galerie” iz Beča, gdje učestvuje na dvije kolektivne i održava prvu samostalnu izložbu u septembru 2021. godine, zatim PantoArt Atelier und Galerie, sa kojima je dva puta učestvovala na Sajmu umjetnosti u Cirihu. Izdvaja  i  „PantoArt Atelier und Galerie’’ organizaciju iz Italije, koja se, prije svega, bavi skretanjem pažnje na nasilje u porodici i izložbe koje organizuju  posvećene su  tome. Učestvuje na  više likovnih kolonija u Han Pijesku. Nastoji, kako kaže, da učestvuje u humanitarnim aukcijama koje organizuje Udruženje. Vodi se parolom,  da to naše malo, zaista, može nekome mnogo da znači.

Kultura je temeljni stub svakog društva

Kada govori o kulturi, Ivana ističe da je kultura  jedan od stubova društva. 



„Kada želite da uništite jedan narod, uništite mu kulturu i sve ostalo će ići lako. Naši prostori su očigledan dokaz za to. Prisustvo i odsustvo kulture je, zapravo, slika stanja u kojem se određeno društvo nalazi. Slikarstvo je samo jedna grana tog sistema, ali bitna grana koja bi trebala da se njeguje. Umjetnost prva strada kad stanje u državi nije dobro. Uvijek je banalizovana i negdje bačena na marginu. Mnogi zaboravljaju da su svi oblici umjetnosti, među njima i likovna, svjedoci jednog vremena, čuvari kulture i tradicije, obilježje jednog naroda, kritičari i korektori određenih sistema...znači, mnogo, mnogo više od lijepog prizora na zidu“. 

Posjetila sam najveće muzeje i galerije u Evropi

Na privatnom planu, ističe Ivana Kokanović, bavljenje slikanjem, osim brojnih otvorenih vrata i mogućnosti, značilo je i  brojna poznanstva i prijateljstva koja je sklopila sa kolegama u Udruženju i šire.

,,Kao posljedica ljubavi prema slikarstvu,  javila se i želja da maestralna dela, kojima se divim, vidim lično. Imala sam nevjerovatno zadovoljstvo da posjetim neke od najvećih muzeja u Evropi. Kada vidite toliko likovno bogatstvo, teško je da  suzite izbor na par imena koja bi trebala da budu omiljena, ali neke slike i vaše oduševljenje njima ostanu duboko urezane u svijest. Za mene je to Egon Schile i njegov ,,Zagrljaj” Trenutno se bavim idejom organizovanja druge samostalne izložbe. Želja mi je da je organizujem  u gradu u kojem sam rođena i  odrasla, gradu u kojem i danas živim. Bilo bi to interesantno iskustvo, sigurna sam“, kaže u razgovoru za „Semberske novine“ mlada slikarka Ivana Kokanović.

---

Semberija info