Milica Mandić, dvostruka olimpijska šampionka u tekvondou: Uvijek volim doći u Sarajevo
Dvostruka olimpijska šampionka u taekwondou, svjetska prvakinja, osvajačica Grand Pria i velikog broja medalja Milica Mandić boravila je u Sarajevu na Evropskom prvenstvu za juniore, te E1 i G1 turnirima, događajima u organizaciji Tekvondo saveza BiH.
Prije svega dobro došla u Sarajevo. U kom si svojstvu na ovim događajima i kako ti djeluje cjelokupna organizacija?
"Došla sam samovoljno, tu sam da podržim klub, da podržim supruga, jednostavno uvijek volim da dođem u Sarajevu. Ovdje najviše što osjetite jeste gostoprimstvo i ljubaznost svih, jednostavno uživam u svemu tome, uživam da pogledam dobar turnir. Mislim da i sama prijava takmičara pokazuje da ljudi vole da se vrate ovdje. Tu su došli ljudi iz Kanade, iz Brazila, iz Turske, olimpijci, osvajači medalja, to dosta govori o kvalitetu. Dobra klopa, dobri ljudi, mislim da je to pun pogodak", sa osmijehom ističe osvajačica zlatnih medalja u Riju i Tokiju.
Iz Tokija si se vratila sa drugom zlatnom medaljom. Kakvi su utisci sa Olimpijskih Igara?
"Bilo je dosta stresno. Olimpijske igre su same sebi su na svake četiri godine, sada po prvi put nakon pet godina. Znala sam da završavam karijeru i da se završavaju sva takmičenja što je bio dodatni pritisak. Toliko smo se lijepo spremali, nije me omeo sistem takmičenja sa KOVID protokolima, prvenstveno Evropsko prvenstvo je dobro prošlo, a nakon toga i pripreme, pa sam samouvjereno otišla tamo. Svaka borba je bila teška, svi su iščekivali Olimpijske ogre, svi su došli toliko spremni i željni da je svaka borba bila na život i smrt. Odlično se završilo, mislim na drugo olimpijsko zlato za kraj karijere, nekako nisam mogla sve to da zamislim. Ali kako je sve to na kraju bilo tako sa osmijehom sam na licu stalno", ističe Mandić.
Kako je bilo spremati se obzirom na čitavu KOVID situaciju? Ljudi nisu mogli izlaziti iz kuće, a vrhunski sportaši morali su ipak trenirati?
"Bilo je teško. Iskreno, prošle godine meni je bilo teže jer smo 2020. krenuli sa pripremama za Olimpijadu, ali već u martu sve je krenulo nizbrdo. Samo odlaganje Olimpijskih igara meni je teško palo, imala sam 29 godina u tom momentu, jednostavno nalaziš se na nekom vrhuncu i odlaže se za godinu dana. To mi je možda malo teško palo, ali ipak kao sportista trudim se da iskoristim najbolje iz svake situacije, moraš da se adaptiraš. Kako je drugima, tako je i meni, ne mogu da propatim cijelu godinu. Lijepo sam se oporavila i regenerisala. Ova godina mi nije bila teška, sve je išlo uzlaznom putanjom, i takmičenja i da kažem same pripreme, mislim da sam prvi put u životu istinski uživala u pripremama", otkriva Mandić.
U finalu si se borila sa predstavnicom Južne Koreje, zemljom maticom ovog sporta, a malo je nedostajalo da dođe do meča sa Bjankom Vokden iz Britanije od koje si poražena u Riju? Da li je to na neki način ucjetalo na tebe?
"Očekivala sam dobru borbu između njih dvije u polufinalu. Dosta puta sam gubila od Vokden, ali u zadnjem našem susretu sam je pobijedila, pa mislim da sam tu imala malu psihičku prednost u odnosu na nju. Trener Gale i ja smo očekivali od Korejanke da prođe, znali smo da je odličan borac, i imali smo taktiku za nju. Nekako mi je možda lakše pao meč sa njom, jer je Bjanka borac koji ide na snagu, na izdržljivost. Cijeli tim velike Velike Britanije ide na fizičku spremu i zbog toga je onako teško. Za Korejanku smo imali taktiku da što prije zadam jak udarac u glavu i tačno smo poslije tog udarca osjetila da je malo pala, 20-30 posto i to mi je na neki način olakšalo samu borbu", prisjeća se Mandić.
Kada bi uporedila Milicu iz Londona i Milicu iz Tokija i šta bi bila najveća razlika u putu do zlatne medalje?
"Ogromna razlika je bila u tom sazrijevanju, u Londonu sam imala 20 godina, tu sam bila vojnik, šta trener kaže to i radim, a već skoro 10 godina kasnije osjeti se razlika u sazrijevanju, kao i psihička stabilnost jer znam zbog čega sam došla. Mislim da je to najviše mentalna razlika, jer sam u Riju bila neko dijete koje radi šta mu se kaže, a da sam ovamo bila zrela djevojka koja i samovoljno, a i sa trenerom zna šta želi", smatra Mandić.
Ti i trener Dragan Jović Gale ušli ste u kuću slavnih taekwondoa u Las Vegasu? Može li kratak komentar obzirom da imaš veliki utjecaj i rejting u taekwondo sportu?
"Iskreno nisam očekivala da sa 21 godinom uđem u Kuću slavnih. Takav je bio kriterij, da smo napravili neviđen rezultat što je bila naša karta za ulazak. Svakako lijep događaj, ali nama je najljepša stvar bila kada je trener Gale dobio nagradu za najboljeg trenera godine od Svjetske Tekvondo Federacije. Takođe, dobiti nagradu od Olimpijskog komiteta svoje zemlje za najboljeg sportistu u eri Novaka Đokovića i Ivane Španović je zaista ogromna stvar", kaže nam Mandić.
Kako bi prokomentarisala Tekvondo u regionu i Bosni i Hercegovini?
"Poznajem Nedžada Husića koji je bio fenomenalan, kako na Evropskom prvenstvu, tako i na Olimpijskim Igrama, pri tome on je jako mlad borac. Njegov uspjeh i vrijeme dolazi za koju godinu, čak mislim u Parizu, jer je pokazao kvalitet, a to ljudi vide. Pored njega poznajem i Mariju Štetić, djevojku koja je osvojila brojne medalje, pri tome i srebro ove godine na Evropskom prvenstvu, mislim da samo mogu da podignu taekwondo u vašoj zemlji. Mladi od njih mogu da uče, imaju stvarno lijep primjer ispred sebe, to su momak i djevojka koji su jako fini, dobri i pravi borci, te mislim da su pravi primjer za buduće generacije", ističe Mandić.
Naš Nedžad Husić došao je do petog mjesta na prvom nastupu u Tokiju, a malo mu je nedostajalo do medalje. Kakav je zapravo put do olimpijske medalje?
"Težak je put iskreno. Mislim da malo ljudi to može da izdrži. Teško je boriti se sam sa sobom, jer drugačije je kada ti izađeš na borilište i nekad nemaš šta da izgubiš. Ovdje se preispituješ da li si dovoljno dobar, da li si zaslužio tu medalju, da li je to bilo slučajno, da li će te neko prebiti u toj borbi. Jednostavno, to su takve nijanse koje odlučuju na Olimpijskim igrama, ali pravi je put onaj koji ti trener kaže i u koji sam vjeruješ i ako želiš da radiš na sebi, kako na treningu, tako i na psihičkom planu. Ne može samo da se trenira, a jednostavno da se ne zapitaš da li si dovoljno dobar. Sve to kada se spoji, jako je teško nekad izdržati, sam sebe preispitati, i te borbe koje vodiš sam sa sobom nekada drugi ne vide, misle da je sve uredu, ali nekad i nije i imaš krizu. Ali bitno je da i dalje radiš i mislim da je to najbitnije", kaže Mandić.
Šta bi poručila mladim taekwondoistima i sportistima općenito?
"Poručila bih im da vole to što rade, mislim da je to jedan od bitnih faktora, da ako istinski voliš svoj sport i uživaš na treningu i na takmičenju, jednostavno uvijek možeš da napreduješ. Bitno je da te niko ne tjera, već da sam želiš da osvojiš medalju i da budeš na Olimpijskim igrama, ali isto tako da kada je teško i kada imaš krizu treba da radiš na sebi. Tada ne treba odustati, jer je to samo jedna mala prepreka", zaključila je na kraju Milica Mandić.
Evropsko tekvondo prvenstvo za juniore u Sarajevu jučer je zvanično završeno.
Nakon četiri dana vrhunskih borbi najboljih juniorki i juniora Evrope, najbolji rezultat ostvarila je selekcija Rusije.
Kliks
Prije svega dobro došla u Sarajevo. U kom si svojstvu na ovim događajima i kako ti djeluje cjelokupna organizacija?
"Došla sam samovoljno, tu sam da podržim klub, da podržim supruga, jednostavno uvijek volim da dođem u Sarajevu. Ovdje najviše što osjetite jeste gostoprimstvo i ljubaznost svih, jednostavno uživam u svemu tome, uživam da pogledam dobar turnir. Mislim da i sama prijava takmičara pokazuje da ljudi vole da se vrate ovdje. Tu su došli ljudi iz Kanade, iz Brazila, iz Turske, olimpijci, osvajači medalja, to dosta govori o kvalitetu. Dobra klopa, dobri ljudi, mislim da je to pun pogodak", sa osmijehom ističe osvajačica zlatnih medalja u Riju i Tokiju.
Iz Tokija si se vratila sa drugom zlatnom medaljom. Kakvi su utisci sa Olimpijskih Igara?
"Bilo je dosta stresno. Olimpijske igre su same sebi su na svake četiri godine, sada po prvi put nakon pet godina. Znala sam da završavam karijeru i da se završavaju sva takmičenja što je bio dodatni pritisak. Toliko smo se lijepo spremali, nije me omeo sistem takmičenja sa KOVID protokolima, prvenstveno Evropsko prvenstvo je dobro prošlo, a nakon toga i pripreme, pa sam samouvjereno otišla tamo. Svaka borba je bila teška, svi su iščekivali Olimpijske ogre, svi su došli toliko spremni i željni da je svaka borba bila na život i smrt. Odlično se završilo, mislim na drugo olimpijsko zlato za kraj karijere, nekako nisam mogla sve to da zamislim. Ali kako je sve to na kraju bilo tako sa osmijehom sam na licu stalno", ističe Mandić.
Kako je bilo spremati se obzirom na čitavu KOVID situaciju? Ljudi nisu mogli izlaziti iz kuće, a vrhunski sportaši morali su ipak trenirati?
"Bilo je teško. Iskreno, prošle godine meni je bilo teže jer smo 2020. krenuli sa pripremama za Olimpijadu, ali već u martu sve je krenulo nizbrdo. Samo odlaganje Olimpijskih igara meni je teško palo, imala sam 29 godina u tom momentu, jednostavno nalaziš se na nekom vrhuncu i odlaže se za godinu dana. To mi je možda malo teško palo, ali ipak kao sportista trudim se da iskoristim najbolje iz svake situacije, moraš da se adaptiraš. Kako je drugima, tako je i meni, ne mogu da propatim cijelu godinu. Lijepo sam se oporavila i regenerisala. Ova godina mi nije bila teška, sve je išlo uzlaznom putanjom, i takmičenja i da kažem same pripreme, mislim da sam prvi put u životu istinski uživala u pripremama", otkriva Mandić.
U finalu si se borila sa predstavnicom Južne Koreje, zemljom maticom ovog sporta, a malo je nedostajalo da dođe do meča sa Bjankom Vokden iz Britanije od koje si poražena u Riju? Da li je to na neki način ucjetalo na tebe?
"Očekivala sam dobru borbu između njih dvije u polufinalu. Dosta puta sam gubila od Vokden, ali u zadnjem našem susretu sam je pobijedila, pa mislim da sam tu imala malu psihičku prednost u odnosu na nju. Trener Gale i ja smo očekivali od Korejanke da prođe, znali smo da je odličan borac, i imali smo taktiku za nju. Nekako mi je možda lakše pao meč sa njom, jer je Bjanka borac koji ide na snagu, na izdržljivost. Cijeli tim velike Velike Britanije ide na fizičku spremu i zbog toga je onako teško. Za Korejanku smo imali taktiku da što prije zadam jak udarac u glavu i tačno smo poslije tog udarca osjetila da je malo pala, 20-30 posto i to mi je na neki način olakšalo samu borbu", prisjeća se Mandić.
Kada bi uporedila Milicu iz Londona i Milicu iz Tokija i šta bi bila najveća razlika u putu do zlatne medalje?
"Ogromna razlika je bila u tom sazrijevanju, u Londonu sam imala 20 godina, tu sam bila vojnik, šta trener kaže to i radim, a već skoro 10 godina kasnije osjeti se razlika u sazrijevanju, kao i psihička stabilnost jer znam zbog čega sam došla. Mislim da je to najviše mentalna razlika, jer sam u Riju bila neko dijete koje radi šta mu se kaže, a da sam ovamo bila zrela djevojka koja i samovoljno, a i sa trenerom zna šta želi", smatra Mandić.
Ti i trener Dragan Jović Gale ušli ste u kuću slavnih taekwondoa u Las Vegasu? Može li kratak komentar obzirom da imaš veliki utjecaj i rejting u taekwondo sportu?
"Iskreno nisam očekivala da sa 21 godinom uđem u Kuću slavnih. Takav je bio kriterij, da smo napravili neviđen rezultat što je bila naša karta za ulazak. Svakako lijep događaj, ali nama je najljepša stvar bila kada je trener Gale dobio nagradu za najboljeg trenera godine od Svjetske Tekvondo Federacije. Takođe, dobiti nagradu od Olimpijskog komiteta svoje zemlje za najboljeg sportistu u eri Novaka Đokovića i Ivane Španović je zaista ogromna stvar", kaže nam Mandić.
Kako bi prokomentarisala Tekvondo u regionu i Bosni i Hercegovini?
"Poznajem Nedžada Husića koji je bio fenomenalan, kako na Evropskom prvenstvu, tako i na Olimpijskim Igrama, pri tome on je jako mlad borac. Njegov uspjeh i vrijeme dolazi za koju godinu, čak mislim u Parizu, jer je pokazao kvalitet, a to ljudi vide. Pored njega poznajem i Mariju Štetić, djevojku koja je osvojila brojne medalje, pri tome i srebro ove godine na Evropskom prvenstvu, mislim da samo mogu da podignu taekwondo u vašoj zemlji. Mladi od njih mogu da uče, imaju stvarno lijep primjer ispred sebe, to su momak i djevojka koji su jako fini, dobri i pravi borci, te mislim da su pravi primjer za buduće generacije", ističe Mandić.
Naš Nedžad Husić došao je do petog mjesta na prvom nastupu u Tokiju, a malo mu je nedostajalo do medalje. Kakav je zapravo put do olimpijske medalje?
"Težak je put iskreno. Mislim da malo ljudi to može da izdrži. Teško je boriti se sam sa sobom, jer drugačije je kada ti izađeš na borilište i nekad nemaš šta da izgubiš. Ovdje se preispituješ da li si dovoljno dobar, da li si zaslužio tu medalju, da li je to bilo slučajno, da li će te neko prebiti u toj borbi. Jednostavno, to su takve nijanse koje odlučuju na Olimpijskim igrama, ali pravi je put onaj koji ti trener kaže i u koji sam vjeruješ i ako želiš da radiš na sebi, kako na treningu, tako i na psihičkom planu. Ne može samo da se trenira, a jednostavno da se ne zapitaš da li si dovoljno dobar. Sve to kada se spoji, jako je teško nekad izdržati, sam sebe preispitati, i te borbe koje vodiš sam sa sobom nekada drugi ne vide, misle da je sve uredu, ali nekad i nije i imaš krizu. Ali bitno je da i dalje radiš i mislim da je to najbitnije", kaže Mandić.
Šta bi poručila mladim taekwondoistima i sportistima općenito?
"Poručila bih im da vole to što rade, mislim da je to jedan od bitnih faktora, da ako istinski voliš svoj sport i uživaš na treningu i na takmičenju, jednostavno uvijek možeš da napreduješ. Bitno je da te niko ne tjera, već da sam želiš da osvojiš medalju i da budeš na Olimpijskim igrama, ali isto tako da kada je teško i kada imaš krizu treba da radiš na sebi. Tada ne treba odustati, jer je to samo jedna mala prepreka", zaključila je na kraju Milica Mandić.
Evropsko tekvondo prvenstvo za juniore u Sarajevu jučer je zvanično završeno.
Nakon četiri dana vrhunskih borbi najboljih juniorki i juniora Evrope, najbolji rezultat ostvarila je selekcija Rusije.
Kliks
