Naša planeta rapidno gubi ledeni pokrivač :: Semberija INFO ::

 

Naša planeta rapidno gubi ledeni pokrivač


Nekoliko novih studija, ali i opservacija arktičkog kruga, govore o devastirajućem uticaju klimatskih promjena na ovo područje. U Sibiru su prošle godine zabilježene izuzetno visoke temperature, ali i požari koje je teško obuzdati.

Naša planeta velikom brzinom gubi ogromne količine leda: radi se o 28 biliona tona manje u odnosu na period od prije 25 godina, pokazuje analiza, objavljena krajem januara u časopisu "Kriosfera" (Criosphere).

U ovoj studiji su naučnici koristili satelitska posmatranja i računalne modele za procjenu globalnih trendova gubitka leda. Izračunali su da je od 1994. do 2017. planeta Zemlja izgubila 7.6 biliona tona arktičkog morskog leda, 6.5 biliona tona leda na Antarktiku i 6.1 biliona tona leda s planinskih glečera. Kombinovani ledeni pokrivači Grenlanda i Antarktika izgubili su dodatnih 6.3 biliona tona leda.

Gubitak leda na kopnu povećao je prosječni globalni nivo mora za gotovo 35 milimetara, procjenjuje tim koji stoji iza ove analize. Takođe, povećala se i godišnja stopa gubitka leda i to za 57 odsto u poređenju sa stopom tokom 1990-ih.

Sve ovo ima dalekosežne posledice na živi svijet ekosistem polarnog pojasa. Prema radu, objavljenom u julu 2020., nedostatak leda utiče na preživljavanje polarnih medvjeda. Ove životinje zavise o ledu kako bi lovili tuljane. Procjene kažu da bi ova vrsta mogla nestati za 80 godina. 

Ovo nije kraj lošim vijestima iz polarnog pojasa. Studije ukazuju na to da bi klimatske promjene uticale na topljenje permafrosta i da bi to dovelo do oslobađanja dodatne količine stakleničkih gasova koji su bili zarobljeni u permfrostu.

Permafrost je naziv za sloj zaleđenog zemljišta u polarnim regionima Arktika i Antarktika, koji ostaje zaleđen cijelu godinu, u nekim slučajevima, taj sloj je vijekovima zaleđen. Jako je važan za dinamiku ekosistema i regulaciju klime jer pohranjuje dvostruko više ugljendioksida nego što ga ima u atmosferi.

Ključno je razumjeti kako klimatske promjene rade po principu pozitivne povratne sprege, kao „domino efekt“: više ugljendioksida u atmosferi znači više zagrijavanja, a više zagrijavanja znači otapanje permafrosta koji će tako osloboditi još više ugljendioksida koji će još više uticati na klimatske promjene.

Zaključci internacionalnog tima naučnika je i da je s većim otapanjem permafrosta sve više korijena biljaka izloženo mikroorganizmima koji zauzvrat emituju više ugljendioksida. Rizosfera – što je naziv za sloj korijenja u zemljištu – usled topljenja permafrosta prodire dublje u tlo i pobuđuje mikroorganizme koji kroz svoje životne procese oslobađaju ugljendioksid. Ove emisije ugljendioksida nisu nešto na što smo prije računali. Došlo bi do nastavka nekada ledom zaustavljenog procesa truljenja, u kojem se oslobađa ugljendioksid. Naučnici su utvrdili da bi fenomen mogao do 2100. godine dodati čak 40 milijardi tona ugljenika u atmosferu.

Naučnici već godinama upozoravaju da bi se ovo moglo desiti i da bi se uticaj klimatskih promjena na permafrost odrazio na cijeli svijet. Postoje procjene koje kažu i da bi topljenje permafrosta dovelo do oslobađanja davno zaleđenih patogena.

Naučnici su procijenili da globalne emisije moraju padati za 7.6 odsto svake godine tokom sledećih 10 godina kako bi se postigao cilj od 1.5 ° C iz Pariškog sporazuma. Međutim, Pariški sporazum nije računao na ovako velike efekte emisija iz permafrosta te naučnici smataju kako bi antropogene emisije ugljendioksida koje čovječanstvo sebi može dozvoliti trebale biti još niže, odnosno restrikcije emisija bi trebale biti još strožije.

Da bismo zadržali globalno zagrijavanje ispod praga od 1.5 °C, naučnici su procijenili da moramo smanjiti emisiju ovog gasa na 200 milijardi tona, a trenutno se odmrzavanjem permafrosta oslobađa novih 50 do 100 milijardi tona.

​Semberija info / Agencije