Bio jednom jedan premijer.

​Neki ga smatraju vizionarom i patriotom, dok mu drugi i dvije decenije poslije smrti uz ime i prezime dodaju riječ „izdajnik“, ali svi su saglasni u jednom - da mu lik i djelo prkose zubu vremena. Da li zbog reformi kojima je otvorio vrata modernoj državi ili zbog kontroverzi koje prate njegovo ubistvo pred vratima zgrade Vlade Republike Srbije, mnogi još tragaju za istinom dok pričaju o tome šta je za Zorana Đinđića  bila Srbija, a šta Srpska.

Rođen je 1952. godine u Šamcu, studirao filozofiju, sa saradnicima oformio modernu Demokratsku stranku, postao premijer Srbije nakon 5. oktobra 2000. i pada Slobodana Miloševića, ubijen 12. marta 2003. godine, nepun mjesec nakon što ga ni teška povreda ni povišen ton tadašnjeg ambasadora SAD nisu spriječili da dođe u Banjaluku.

Ko je bio pokojni premijer Zoran Đinđić, šta je mislio o Republici Srpskoj, a šta Srpska o njemu? Šta je pričao, između ostalog, 1996, a šta nepun mjesec prije ubistva? Na koji nivo bi bile podignute specijalne paralelne veze Srpske i Srbije da se nije desio taj kobni 12. mart?

Opomene i prijetnje

Đinđićevi savremenici i saradnici, analitičari i novinari, saglasni su u tome da je veoma teško, gotovo nemoguće ni u stotinu, ni u milion redova ispričati priču o čovjeku koji je za kratko vrijeme ostavio veliki trag u novoj istoriji Srbije.

U analima ostaje zabilježeno da je jedan od najvećih reformatora u modernoj srpskoj političkoj istoriji, i pragmatik, čovjek koji je zauzeo svoj pravac o kojem se polemiše i danas.

Duhove prošlosti probudila je serija „Sablja“, čije je emitovanje završeno prije nekoliko dana, a koja je ponijela isti naziv kao policijska akcija nakon atentata. Serija, u kojoj su prikazani događaji koji su promijenili tok istorije Srbije, izazvala je ogromne reakcije među gledaocima i kritičarima. Jedni su u njoj, prema navodima, vidjeli fantastičan triler i šekspirovsku tragediju, dok drugi smatraju da je događaj izmijenjen i relativizovan do te mjere da je izgubio svoju istorijsku autentičnost.

Jedno je, ipak, sigurno - serija je otvorila novi lavirint spekulacija o tome ko je zapravo bio Zoran Đinđić i zbog čega je ubijen? Da li zbog riječi, stava ili djela? Ostaje zabilježeno da je 21. februara 2003. bio u Banjaluci, a o tome kako je protekao put do najvećeg grada Srpske, kad je i izvršen prvi atentat na njega, za „Glas“ priča Đinđićev tjelohranitelj Milan Veruović koji je, iako teško ranjen, preživio atentat.

Prva „opomena“ Đinđiću stigla je tog februarskog dana kod beogradske hale „Limes“, kada je krenuo na otvaranje „Hemofarmove“ fabrike lijekova u Srpskoj.

Ispostavilo se da je tada vozač kamiona „mercedes“, koji nije bio registrovan, Dejan Milenković Bagzi, pripadnik „zemunskog klana“, namjeravao da presiječe i zaustavi kolonu, a Veruović je nakon dosta godina objelodanio šta se još tog dana dešavalo u premijerovim kolima. On je ispričao da je tadašnji američki ambasador Vilijam Montgomeri izvršio ogroman pritisak na premijera, ali i dodao da nikada nije vidio Đinđića da drsko razgovara sa nekim kao tog jutra sa američkim ambasadorom. Spustio mu je slušalicu i prokomentarisao da ga je Montgomeri upitao zašto ide u Banjaluku, odnosno da mu je poručio da se odmah okrene na autoputu i vrati u Beograd. 

Nije prihvatio tu sugestiju. Došao je u Banjaluku, sa gipsom na nozi i uz pomoć dvije štake, a uz njega je sve vrijeme bio njegov tjelohranitelj Veruović koji u ispovijesti za „Glas Srpske“ ističe da i danas sumnjaju da je možda jedan od razloga ubistva ta nacionalna politika koju je htio da sprovede. Dan dolaska u najveći grad Srpske zauvijek će, dodaje, pamtiti.

- Na premijera događaj na autoputu nije ostavio poseban utisak. Nije mu posvećivao veliku pažnju. Mnogo važnije je bilo što je sa privrednom delegacijom pošao u Srpsku i cela ideja oko uspostavljanja tih odnosa i otvaranja „Hemofarma“. To je bila njegova preokupacija. I pored povrede noge i svega, ipak je došao gde je i naumio, a to je Banjaluka. Na Banjaluku je gledao kao na Beograd, Užice, Čačak, kao na celu Srbiju. I njegova ideja i jeste bila u tome da srpski narod, bez obzira na to gde živeo, treba da ima direktnu komunikaciju i otvorene linije, privredne i sve druge - ocijenio je Veruović naglasivši da je usljed incidenta kod hale „Limes“ nivo bezbjednosti premijera bio podignut na najviši stepen i da je sve bilo neizvjesno i pod znakom pitanja jer je trebalo posjetu privesti kraju kako je i bilo zamišljeno.

To što je uradio jeste bilo hrabro, ali u tome nije bilo ničeg lošeg.

- Nikome ništa loše nije donosilo ono za šta se zalagao. Moglo je samo dobro da donese, ali se završilo kako se završilo. Mislim da taj put treba da se nastavi. Poslednjih 20 godina zalažem se da bude otkrivena potpuna istina o njegovom stradanju, da je razumemo i s njom se suočimo - rekao je Veruović.

Razgovor sa Čavićem

Delegaciju Republike Srpske na sastanku sa Đinđićem u Banjaluci predvodio je njen tadašnji predsjednik Dragan Čavić. Srpski premijer je tada upozorio da bi promjena granica i eventualna nezavisnost Kosova ugrozila primjenu i Dejtonskog mirovnog sporazuma, naglasivši da su specijalne paralelne veze Srpske i Srbije do tada u velikoj mjeri bile neiskorišćene zbog problema koje je imala Srbija i da je sada prilika da se u potpunosti uspostave poštujući Dejton.

- Zadovoljstvo mi je što smo imali multietnički sastanak i da je jasno da se ovde ne radi o nekom čisto srpsko-srpskom dogovoru, već o odnosu između dve vlade - rekao je, između ostalog, tadašnji premijer Srbije.
Čavić se dobro sjeća razgovora sa Đinđićem sa kojim se često sastajao za kratko vrijeme i vodio višečasovne razgovore.

- Dosta smo razgovarali taj dan. Nasamo smo bili nekih tri sata i razgovarali o svemu, a dok sam se vozio s njim u njegovom autu, govoreći o događaju kod „Limesa“, rekao mi je da su oni, parafraziram, preozbiljna banda da bi tako neozbiljno pokušali da ga likvidiraju - ispričao je Čavić za „Glas“.

Đinđić je, kaže, bio čovjek koji je, uprkos ružnoj medijskoj slici o njemu, bio patriotski opredijeljen na drugačiji način od svih sa kojima je imao kontakte.

- Bio je, bez daljeg, apsolutno opredijeljen za podršku Republici Srpskoj i to u svakom smislu te riječi. Njegov najveći problem u trenutku kada je došao na vlast je bilo pitanje Kosova. O tome smo jako dugo pričali, imao je svoje ideje, da sad ne govorim o tome, ali je insistirao na tome da se to pitanje zatvori odmah i neopozivo u toj godini u kojoj je likvidiran. I njegov stav je bio da je Kosovo dio Srbije, nikako posebna država. On je insistirao na reformama, EU, bio je ubijeđeni demokrata, a istovremeno srpski nacionalista u pozitivnom smislu riječi. Poštovao je sve, ali i smatrao i tražio da poštovanje zaslužuje i Srbija i Srpska svojim dejtonskim statusom koji nije dovodio u pitanje ni u jednom trenutku. Sama činjenica da je povrijeđen, i u tim okolnostima došao u Banjaluku, dovoljno govori da njegov dolazak nije imao samo protokolarni već i sadržajni karakter, a s druge strane, i simbolično za spoljni svijet pokazao je da nema namjeru da se odrekne onoga što je dogovoreno u Dejtonu. Bio je jedan veoma korektan čovjek, otvoren za saradnju. Da je preživio, dosta stvari bi sigurno bile drugačije, ali, nažalost, likvidiran je odgovoran čovjek koji je došao na mjesto premijera u veoma teškom periodu. Isto tako, nažalost, praksa kod Srba je da za života veliki ljudi uglavnom budu popljuvani, a to važi i za njega, a onda se cijela Srbija okupila oko njegovog sanduka. U principu, Srbi se najbolje okupljaju u pogrebnim povorkama - rekao je Čavić.

I sam je, kaže, došao u delikatno vrijeme na poziciju predsjednika Republike. Bio je to period „nesaradnje“ sa Haškim tribunalom, jakog američkog prisustva, kao i postavljanja Pedija Ešdauna za visokog predstavnika.

- I o tome sa pričao sa Đinđićem. Bio je spreman da pomogne na svim adresama. U svakom slučaju, vjerovatno bi bilo drugačije da je ostao u političkom svijetu. Ne bi odustajao, a to znači da bi bio faktor u političkim događajima jer je bio i te kako svjestan svega. Njegove izjave to potvrđuju - istakao je Čavić.

50.000 Banjalučana

Zoran Đinđić je mišljenje o Srpskoj iznosio i u nekoliko navrata ranije. I u danima rata i poslije. Ipak, najviše se pominje njegov govor iz 1996. godine na velikom skupu SDS-a.

Dio govora je dostupan na internetu, a iza jednog od videa stoji Marinko Učur koji je u to vrijeme bio jedan od urednika tadašnje Srpske radio-televizije. Učur je neposredno posmatrao obraćanje. - I sam sam bio jedan od onih koji su sumnjičavo doživljavali njegovu ulogu u srpskom postmiloševićevskom društvu. Možda, kao i većina Srba s ove strane Drine, sam bio spreman pomisliti kako je njegova uloga negativna i da je zbog toga platio glavom navodne veze sa „zemunskim klanom“. Ostavljalo je sumnju i to što su se u njegovom okruženju motali sumnjivi tipovi poput Čedomira Jovanovića, Momčila Perišića, Žarka Koraća, Dušana Mihajlovića, ali s druge strane, imam u vidu njegov srpski, patriotski i demokratski kapacitet, naročito u vrijeme kada je Srpska bila u nemilosti zvaničnog Beograda i predsjednika Miloševića. Stoga u mojim ušima još odjekuje nadahnuti govor na Trgu Krajine u Banjaluci 11. septembra 1996, neposredno nakon okončanja krvavog građanskog rata - istakao je Učur.

Đinđić je tada, podsjeća, pred više od 50.000 Banjalučana izgovorio neke od najjačih poruka koje su tada izgledale vizionarski i pokroviteljski.

- Rekao je: „Dve najveće tragedije našega naroda u ovom veku su ideologija jugoslovenstva i ideologija komunizma. Ideologija jugoslovenstva je dovela do toga da smo mi kao narod ušli u jednu državu bez svojih granica i izgubili smo svoj nacionalni program i svoju nacionalnu ideju. Svi drugi narodi su tu Jugoslaviju koristili kao inkubator za svoje nacionalne države, a mi smo u toj državi izgubili svoju nacionalnu državu. Slomljeni u toj Jugoslaviji, mi smo potpali pod komunizam i u komunizmu smo izgubili svoju državu jer komunizam poznaje samo partijsku i ličnu državu (...) Budite vi, nosite vi tu čast... upišite se u istoriju kao oni koji su odgonetnuli našu tragediju, koji su na ovim prostorima stvorili državu srpskog naroda. Ja sam siguran da ćete to učiniti. Želim vam sve najbolje, neka Bog čuva vas i neka čuva Republiku Srpsku (...)“ Eh, sad, taj Đinđić i njegova nesumnjiva podrška nama u Srpskoj zvučali su više nego ohrabrujuće, ali ono što se dešavalo kasnije, a što sam pomenuo kao sporno, izgledalo je kao odustajanje od onih plemenitih riječi iz 1996. godine. Da li pod pritiskom stranaca, na koje je Đinđićeva vlada bila maksimalno oslonjena, da li zbog okruženja u kome se nalazio, činilo se da su drugi prioriteti bili na stolu, iako se on, kao neko ko je porijeklom iz Republike Srpske, istinski trudio da bude sveprisutan, pa i u Banjaluci, neposredno pred smrt. Ostaće upamćeno da je njegova vlada na Vidovdan isporučila predsjednika Miloševića u Hag, ali za mene lično je on bio jedan od najtalentovanijih srpskih političara u posljednjim decenijama i sklon sam tvrdnji, da je Đinđić još poživio, a šta je sve vizionarski najavljivao, u Srbiji bi danas bilo mnogo drugačije i da bi južna srpska pokrajina bila bliža zvaničnom Beogradu, nego što je danas. Nažalost, ljudi koji su ostali iza njega, pod vođstvom Demokratske stranke,  učinili su sve da Đinđićevo nasljeđe bude izloženo svojevrsnom revizionizmu. Kako vidimo, ni danas nema konsenzusa o tome da li je bio pozitivna ili negativna istorijska ličnost - zaključio je Učur.

Atentat i treći metak

Zoran Đinđić je, prema zvaničnim podacima, na stepeništu zgrade sjedišta Vlade Srbije u Beogradu 12. marta 2003. godine oko 12.30 pogođen metkom koji mu je prošao kroz srce. Od drugog metka teško je ranjen upravo Milan Veruović koji svjedoči o ubistvu predsjednika Vlade i u svojoj knjizi „Treći metak“.

Oba metka je snajperom, sa 130 metara udaljenosti, ispalio policijski oficir i pripadnik „Crvenih beretki“ Zvezdan Jovanović, pravosnažno osuđen na 40 godina zatvora zbog ubistva. Prema presudi, Milorad Ulemek Legija je naredio Jovanoviću da ubije Đinđića i osuđen je na 40 godina zatvora. Veruović i danas insistira na tezi da je postojao i treći hitac, zbog čega trpi kritike, naglašavajući da je to samo jedan segment neistraženih tragova sa lica mjesta kada je ubijen Đinđić.

- To je činjenica i to je ostalo kao trn u cipeli koji je pokrenuo lavinu sumnji i pored tog neobjašnjenog pucnja koji je njega pogodio, ima još nekolicina tih pitanja na koja je sud morao da da odgovor - zaključio je Veruović u razgovoru za „Glas Srpske“.

Studenti, „fićo“ i sveti Petar 

Zoran Đinđić održao je banjalučkim studentima u Banskom dvoru 21. februara 2003. predavanje „Nacionalizam i patriotizam“ i to mu je bilo posljednje obraćanje studentima.

- Mi u svetu nemamo prijatelje. To je loša vest. Mnogo manje loša vest je da niko u svetu nema dobrih prijatelja i da u svetu niko nikoga ne voli. Postoje samo protokoli. Postoji diplomatija koja sve to prikazuje na lepši način. Svako brani svoj interes i svako voli nekoga drugoga u sklopu svog interesa. Ako se negde pojavi neka gužva, onda nastrada slabiji. Ako voziš „fiću“ na autoputu, po kojem se pretiču šleperi i cisterne, nemoj da se trpaš, jer ćeš da nastradaš. To da li je prešao na levu stranu će kasnije sveti Petar da raspetljava, ali ćeš ti biti na nebu. Znači, proceni svoju situaciju, svoje mogućnosti, proceni putanju tih šlepera, to jest Amerike ili Rusije ili Kine i vidi kako da se udeneš u to i da na kraju stigneš na svoj cilj. U principu, taj autoput je dovoljno širok. Ako si vešt vozač, autoput je dovoljno širok da svako može da stigne na svoj cilj - rekao je tada Đinđić.