ARHIVISTI – ČUVARI KOLEKTIVNOG PAMĆENjA
Kome su potrebni arhivi, koja je njihova uloga u budućnosti, kako komuniciraju sa korisnicima – neke su od tema koje obrađuju 14. subotički arhivski dani. Zbog epidemije u nešto manjem broju, Istorijski arhiv Subotice uspio je da okupi kolege iz Novog Sada, Niša, Zrenjanina, Kragujevca, Užica, Budimpešte.
– Zaposleni u arhivi čine sve da sačuvaju, obrade građu i izađu u susret onima kojima su ti podaci potrebni. Neophodno je razumijevanje, potpora i pomoć šire društevene zajednice u obezbjeđivanju materijalno finasijskih uslova, kao i u jačanju svijesti o samom značaju arhiva i pisane dokumentacije” rekao je na skupu Stevan Mačković, direktor Istorijskog arhiva u Subotici.
Jedno od pitanja koje su obrađivali stručnjaci iz različitih arhiva bilo je i ko su korisnici arhivske građe, i kako rad arhiva usmjereti i otvoriti i ka njima. Jugoslav Veljkovski, arhivski savjetnik iz Istorijskog arhiva grada Novog Sada govorio je na temu „Arhivi u 21. vijeku i digitalne arhive ili mjesta susreta advokata, penzionera i istoričara“.
– Pitanje digitalizacije u arhivima i njihove upotrebe ima različite nivoe. Jedan nivo je da se arhiva digitalizuje i stavlja na određene platforme. Iako postoji zakonska regulativa, u Srbiji je digitalizovan tek neznatan broj arhivskih fondova. Digitalizuje se nesistematično i ne u svrhu saradnje sa širom javnošću, nego zbog izložbi, stručnih skupova i tome slično. Zakon obavezuje arhive da svu građu digitalizuju do 2030. godine, to u Srbiji sistematski nije ni započeto. S druge strane, digitalizacija omogućava da širi krug može da pristupi građi. Ipak, mi živimo u društvu koje još isključivo priznaje pečat i potpis kao jedino mjerodavno, tako da nama kada se obrate stranke, mi bez obzira na modalitet zahtjeva kako nam se stranke obraćaju, odgovaramo im na papiru – kaže Veljkovski.
Osim toga, puna vrijednost digitalizacije postoji samo ukoliko je sve digitalizovano, ističe Veljkovski. U slučaju, primera radi, samo jednog fonda arhiva, fonda Magistrata koji obuhvata period od 1748. do 1918. godine značilo bi pravljenje barem dva miliona snimaka. Za utjehu je što ni mnogo bogatije i razvijenije zemlje nisu uspjele da digitalizuju cjelokupnu svoju građu. Jedno istraživanje je pokazalo, navodi Veljkovski, da su nacionalni arhivi 27 zemalja Evropske unije, samo u slučaju jednog arhiva, imali skenirano 16 odsto dokumentacije, dok su svi ostali imali znatno manje.
Politika
– Zaposleni u arhivi čine sve da sačuvaju, obrade građu i izađu u susret onima kojima su ti podaci potrebni. Neophodno je razumijevanje, potpora i pomoć šire društevene zajednice u obezbjeđivanju materijalno finasijskih uslova, kao i u jačanju svijesti o samom značaju arhiva i pisane dokumentacije” rekao je na skupu Stevan Mačković, direktor Istorijskog arhiva u Subotici.
Jedno od pitanja koje su obrađivali stručnjaci iz različitih arhiva bilo je i ko su korisnici arhivske građe, i kako rad arhiva usmjereti i otvoriti i ka njima. Jugoslav Veljkovski, arhivski savjetnik iz Istorijskog arhiva grada Novog Sada govorio je na temu „Arhivi u 21. vijeku i digitalne arhive ili mjesta susreta advokata, penzionera i istoričara“.
– Pitanje digitalizacije u arhivima i njihove upotrebe ima različite nivoe. Jedan nivo je da se arhiva digitalizuje i stavlja na određene platforme. Iako postoji zakonska regulativa, u Srbiji je digitalizovan tek neznatan broj arhivskih fondova. Digitalizuje se nesistematično i ne u svrhu saradnje sa širom javnošću, nego zbog izložbi, stručnih skupova i tome slično. Zakon obavezuje arhive da svu građu digitalizuju do 2030. godine, to u Srbiji sistematski nije ni započeto. S druge strane, digitalizacija omogućava da širi krug može da pristupi građi. Ipak, mi živimo u društvu koje još isključivo priznaje pečat i potpis kao jedino mjerodavno, tako da nama kada se obrate stranke, mi bez obzira na modalitet zahtjeva kako nam se stranke obraćaju, odgovaramo im na papiru – kaže Veljkovski.
Osim toga, puna vrijednost digitalizacije postoji samo ukoliko je sve digitalizovano, ističe Veljkovski. U slučaju, primera radi, samo jednog fonda arhiva, fonda Magistrata koji obuhvata period od 1748. do 1918. godine značilo bi pravljenje barem dva miliona snimaka. Za utjehu je što ni mnogo bogatije i razvijenije zemlje nisu uspjele da digitalizuju cjelokupnu svoju građu. Jedno istraživanje je pokazalo, navodi Veljkovski, da su nacionalni arhivi 27 zemalja Evropske unije, samo u slučaju jednog arhiva, imali skenirano 16 odsto dokumentacije, dok su svi ostali imali znatno manje.
Politika
