TAMBURAŠKA PRAKSA UPISANA U NEMATERIJALNO KULTURNO NASLEĐE SRBIJE :: Semberija INFO ::

 

TAMBURAŠKA PRAKSA UPISANA U NEMATERIJALNO KULTURNO NASLEĐE SRBIJE


Tamburaši i tamburaška praksa „najmlađi” su u nizu upisanih u Nacionalni registar nematerijalnog kulturnog nasleđa Srbije. Na toj niski bisera naše baštine, koja počinje slavom kao ritualnim porodičnim praznikom, a dalje se na njoj nižu đurđevdanska molitva, pastirsko jelo belmuž, izlivanje i paljenje ratarskih svijeća, pirotski kačkavalj i ćilimarstvo, filigranski i drugi tradicionalni zanati i običaji, tamburaši su pod brojem 54.

U registar su upisani u oktobru, odlukom Nacionalnog komiteta za nematerijalno kulturno nasleđe, na inicijativu etnološkog odjeljenja Muzeja Vojvodine, a prikupljanje dokumentacije za upis počelo je krajem 2019. godine.

Tamburaška praksa je ovdje opisana kao grupno muziciranje na trzačkim instrumentima i dio tradicije modernog doba, približno poslednja dva vijeka, prije svega u Vojvodini, kao i na područjima Kragujevca, Šapca, Beograda i drugih gradova i mjesta.

Svira se najčešće u bandama ili ansamblima do osam muzičara i u malim orkestrima sa osam-petnaest članova, dok se veliki orkesti pojavljuju u novije vrijeme kao institucionalizovane forme. Instrumenti se nazivaju: prim ili bisernica, a-basprim (a-brač), e-basprim (e-brač), tamburaško čelo, kontra (bugarija), tamburaški bas ili begeš, stojeće tamburaško čelo (kiš-begeš).

Umijeće kod tamburaške prakse nije samo u sviranju. To je i pjevanje, komponovanje, aranžiranje pjesme za ansambl ili orkestar, pa i izrada i popravka instrumenata. U kafanskom ambijentu, to je i poseban odnos sa publikom. Uz tamburašku muziku se obiljeležavaju rođenja, slave i svadbe, pa i poslednji ispraćaj čovjeka. Svoje znanje i vještine, ovi muzičari prenose često i unutar porodice, grupe i zajednice, ali se tambura uči i u školama.

„Bez obzira što tambura jeste u obrazovnim institucijama na niovu nižih muzičkih škola, tako i srednjih muzičkih škola, doživjećemo da jednog dana bude izučavana i na visokoškolskim ustanovama. Ona će nesumnjivo ostati u narodu, jer je iz naroda i ponikla”, kazao je predsjednik Saveza tamburaških društava Vojvodine Bojan Trenkić koji je u Muzeju Vojvodine prisustvovao događaju povodom upisa tamburaške prakse među elemente nematerijalnog kulturnog nasleđa.

On kaže da je za tamburaška društva taj upis istorijski događaj od neprocjenjive vrijednosti jer su institucije države prepoznale ulogu tambure i ove muzike koja je u kulturi Srbije i van nje. Uvjeren je da je budućnost tamburaške muzike svijetla zahvaljujući plejadi umjetnika u protekla dva vijeka, kao i mladim naraštajima.
„Ovo nije moj pristrasni tamburaški stav, nego stav svih ljudi, poštovalaca našeg velikog dijela muzičke baštine, a to je u svakom slučaju tambura. Tambura na najvjerodostojniji način predstavlja i pronosi slavu ne samo tamburaške muzike, nego i tradicije ovog podneblja, koju dijeli ne samo srpski narod, nego i svi ostali”, ističe.
Danijela Filipović iz Centra za nematerijalno kulturno naslijeđe Republike Srbije objašnjava da je za upis u registar najprije potrebno da zajednica koja je nosilac tog elementa iskaže namjeru za time, nakon čega se priprema dosije sa obrascem i saglasnošću nosioca nasleđa.

„Neophodno je da kroz taj dosije pokažemo da su zajednice zaista zainteresovane za očuvanje tog elementa i da će prihvatiti mjere očuvanja koje je potrebno definisati, ali isto tako u dosije ulaze video i fotodokumentacija koja svjedoči o životu tog elementa u sadašnjem trenutku”, navodi ona i napominje da je važno znati i o tome kakvo je ovo nasleđe danas da bi se pratile promjene i donosile mjere očuvanja, među kojima su i edukacije i radionice.
Direktorka Muzeja Vojvodine Tijana Stanković Pešterac kaže da pojam nematerijalnog kulturnog nasleđa djeluje možda maglovito i da ljudi nisu svjesni šta sve može da podrazumijeva, ali da se ovaj muzej bavi i time a ne samo čuvanjem i zaštitom predmeta našeg nasleđa.

Semberija info