Dan protiv stvaranja pustinja i suša: Trećina Zemljinog kopna su pustinje?
Opustinjavanje, u literaturi često dezertifikacija ili desertifikacija u značenju napredovanja, širenja pustinja, proces je pogoršanja kvaliteta tla u relativno sušnim područjima aridne i poluaridne klime.
Ovo pogoršanje kvaliteta tla uzaziva širenje, odnosno nastajanje pustinja ili uslova sličnih pustinjskim. Prije napredovanja pustinje, najčešće se u području uz pustinju odvija proces širenja stepe. Ranija raznolikost biljnog svijeta se gubi, rastu samo trave s vrlo skromnim zahtjevima.
Opustinjavanje može pospješiti vjetar, ispiranje vodom i zasoljavanje. Većina uzroka dezertifikacije je antopogeno, zasniva se na ljudskom djelovanju. Pored toga, određenu ulogu imaju i prirodna kolebanja u količini padavina, tako da razdoblja suše mogu pokrenuti ili pojačati ovaj proces.
Gospodarenje ljudi prirodom i njenim resursima u sušnim područjima sastoji se u pretjeranoj ispaši, što znači da je količina stoke po jedinici površine u datim suvim klimatskim uslovima prevelika. Ispaša oštećuje biljni pokrivač brže nego što se on može obnoviti, a čupanje trave labavi čvrstoću zemljišta. Posljedica je povećanje erozije, što dodatno oduzima biljnom pokrivaču podlogu za rast.
Budući da je danas Svjetski dan borbe protiv stvaranja pustinja i suše, treba podsjetiti da pustinje čine približno jednu trećinu Zemljinog kopna, dok polovina stanovništva živi u zemljama u kojima postoje ozbiljni problemi s vodom.
Pustinje su najnegostoljubiviji krajolik na Zemlji, bilo da je riječ o pješčanim, kamenim ili hladnim pustinjama. Zbog ekstremnih promjena temperature tokom dana i noći čini se kako u njima ništa ne može preživjeti ili se trajno nastaniti. Ipak, i u tom surovom krajoliku postoji život.
Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj predviđa da će do 2030. godine gotovo polovina svjetskog stanovništva živjeti pod stresom zbog vode – jedni zbog žeđi, drugi zbog poplava.
Pojava suše postaje sve češća u cijelom svijetu i pogađa razvijene, kao i nerazvijene zemlje. Do sada naučnici nisu našli pouzdaniju metodu za sigurno predviđanje suše, ali prateći i analizirajući brojne meteorološke, hidrološke i hidrogeološke parametre sušu je, ipak, moguće naslutiti, a time, na neki način, i predvidjeti.
Najveća pustinja na svijetu je Sahara koja se prostire na više od devet miliona kvadratnih kilometara. Takva kakva je danas postoji više od 3500 godina, ali se, nažalost, postepeno širi. Teško je danas zamisliti da je saharska pustoš nekada bila plodna. Sudeći po drevnim crtežima, od kojih su neki stari i do 12.000 godina, Sahara je bila prepuna plodnih pašnjaka, s mnogobrojnim rijekama i jezerima. Njome su šetali slonovi, žirafe, bivoli, kao i razne vrste močvarnih životinja.
S mnogih se petroglifa, uklesanih u stijene, iščitava istorija minulih civilizacija. Uz životinje prikazuju se lovci, a u kasnijim razdobljima, čak, i konji, te zaprege s kočijama.
Agencije
Ovo pogoršanje kvaliteta tla uzaziva širenje, odnosno nastajanje pustinja ili uslova sličnih pustinjskim. Prije napredovanja pustinje, najčešće se u području uz pustinju odvija proces širenja stepe. Ranija raznolikost biljnog svijeta se gubi, rastu samo trave s vrlo skromnim zahtjevima.
Opustinjavanje može pospješiti vjetar, ispiranje vodom i zasoljavanje. Većina uzroka dezertifikacije je antopogeno, zasniva se na ljudskom djelovanju. Pored toga, određenu ulogu imaju i prirodna kolebanja u količini padavina, tako da razdoblja suše mogu pokrenuti ili pojačati ovaj proces.
Gospodarenje ljudi prirodom i njenim resursima u sušnim područjima sastoji se u pretjeranoj ispaši, što znači da je količina stoke po jedinici površine u datim suvim klimatskim uslovima prevelika. Ispaša oštećuje biljni pokrivač brže nego što se on može obnoviti, a čupanje trave labavi čvrstoću zemljišta. Posljedica je povećanje erozije, što dodatno oduzima biljnom pokrivaču podlogu za rast.
Budući da je danas Svjetski dan borbe protiv stvaranja pustinja i suše, treba podsjetiti da pustinje čine približno jednu trećinu Zemljinog kopna, dok polovina stanovništva živi u zemljama u kojima postoje ozbiljni problemi s vodom.
Pustinje su najnegostoljubiviji krajolik na Zemlji, bilo da je riječ o pješčanim, kamenim ili hladnim pustinjama. Zbog ekstremnih promjena temperature tokom dana i noći čini se kako u njima ništa ne može preživjeti ili se trajno nastaniti. Ipak, i u tom surovom krajoliku postoji život.
Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj predviđa da će do 2030. godine gotovo polovina svjetskog stanovništva živjeti pod stresom zbog vode – jedni zbog žeđi, drugi zbog poplava.
Pojava suše postaje sve češća u cijelom svijetu i pogađa razvijene, kao i nerazvijene zemlje. Do sada naučnici nisu našli pouzdaniju metodu za sigurno predviđanje suše, ali prateći i analizirajući brojne meteorološke, hidrološke i hidrogeološke parametre sušu je, ipak, moguće naslutiti, a time, na neki način, i predvidjeti.
Najveća pustinja na svijetu je Sahara koja se prostire na više od devet miliona kvadratnih kilometara. Takva kakva je danas postoji više od 3500 godina, ali se, nažalost, postepeno širi. Teško je danas zamisliti da je saharska pustoš nekada bila plodna. Sudeći po drevnim crtežima, od kojih su neki stari i do 12.000 godina, Sahara je bila prepuna plodnih pašnjaka, s mnogobrojnim rijekama i jezerima. Njome su šetali slonovi, žirafe, bivoli, kao i razne vrste močvarnih životinja.
S mnogih se petroglifa, uklesanih u stijene, iščitava istorija minulih civilizacija. Uz životinje prikazuju se lovci, a u kasnijim razdobljima, čak, i konji, te zaprege s kočijama.
Agencije
