Država ponovo zapošljava
Država Srbija ponovo zapošljava od 1. januara ove godine. Poslije sedam godina zabrane, „korisnici javnih sredstava” moći će sami da zapošljavaju, ali ne i bezuslovno. Za stalno će moći da prime nove radnike u ograničenom broju, a koji ne smije biti veći od 70 odsto od ukupnog broja onih čiji je radni odnos prestao u prethodnoj godini.
Promjena se odnosi na zaposlene u javnom sektoru – ukupno ih ima oko 650.000 (tri četvrtine ovog broja prima platu iz budžeta republike ili lokalne samouprave, a jedna četvrtina od preduzeća u državnom vlasništvu).
Izmjenom Zakona o budžetskom sistemu predviđena je fleksibilnija kontrola zapošljavanja u javnom sektoru shodno potrebama za kadrovima. Drugim riječima, uvodi se malo fleksibilniji sistem, uz određeno ograničenje u zapošljavanju, umjesto dosadašnjeg sistema kontrole, odnosno principa da za svakog novozaposlenog mora da se dobije odobrenje vladine komisije.
Na primjer, ako je 10 zaposlenih u jednoj ustanovi napustilo tu ustanovu tokom protekle godine, maksimalan broj novozaposlenih na neodređeno vrijeme može biti sedam, bez prethodne saglasnosti vladine komisije. Za sve preko tog broja biće im potrebno odobrenje vlade, dok za zapošljavanje pripravnika neće imati ograničenja. Uslov za korisnike javnog novca jeste ako se odluče da otvaraju nova radna mjesta – kvalitet usluga mora biti unapređen.
Sedmogodišnja zabrana zapošljavanja u javnom sektoru u široj javnosti bila je popularna mjera, jer se obično smatra da previše ljudi radi za državu i da je, ako već nema otpuštanja, racionalno da se bar ograniči zapošljavanje. Mjera je trebalo da bude privremena i da važi u 2014. i 2015, za vreme fiskalne konsolidacije, ali je više puta u dogovoru sa MMF-om produžavana.
Prema računici bivšeg člana Fiskalnog savjeta Vladimira Vučkovića, ukupan broj zaposlenih, za stalno i na određeno u javnom sektoru smanjen je za čak 85.000. Broj zaposlenih u državnom sektoru Srbije trenutno nije previsok, čak je i manji nego u uporedivim zemljama centralne i istočne Evrope.
Kao mjera za poređenje uzima se broj zaposlenih u budžetskom sektoru na 100 stanovnika. Kod nas za državu radi manje od sedam zaposlenih na 100 stanovnika, a u okruženju je to najčešće više od osam.
Fiskalni savjet je prethodnih godina preporučivao da se mora kontrolisano izaći iz mjere zabrane zapošljavanja jer već postoji manjak zaposlenih u ključnim dijelovima javnog sektora, poput zdravstva, inspekcijskih službi, važnih organa koji nemaju stručnjake koji će pisati zakone ili sarađivati sa EU i slično. Najveći odliv kadrova desio se u zdravstvu, a pogođeni su bili i drugi važni sistemi – sektor bezbjednosti i obrazovanja.
Prema analizi Fiskalnog savjeta u periodu 2013–2018. više od 10.000 ljudi je napustilo zdravstveni sektor. U strukturi dominira nemedicinsko osoblje (smanjenje za 6.000 ljudi), ali je primjetan odliv zabilježilo i medicinsko osoblje (pad za oko 4.000).
Iz sektora bezbjednosti u istom periodu otišlo je skoro 8.000 ljudi – 5.000 iz Ministarstva unutrašnjih poslova (dominanto uniformisana lica, manji dio administrativnog osoblja) i oko 3.000 iz Ministarstva odbrane.
Ljubodrag Savić, profesor Ekonomskog fakulteta, naglašava da je zabrana zapošljavanja ipak davala mogućnost da se ljudi angažuju uz saglasnost vladine komisije. Ne treba gubiti iz vida da je dosta ljudi radilo na povremenim i privremenim poslovima. Savić se nada da će doći vrijeme da se imaju odgovorne vlade koje će da zapošljavaju onoliko ljudi koliko im treba.
– Za mene nije najvažnije koliki je broj zaposlenih u javnom sektoru. Mnogo je važniji efekat rada tih ljudi i kakvu uslugu mi kao građani dobijamo od javnog sektora. Niko državu nije onemogućavao da primi ljude koji su potrebni. Zato i postoji vladina komisija. Država nije mogla da zabrani ljekarima da idu u inostranstvo, ali je mogla da im obezbijedi pristojne plate, specijalizacije i riješi stambeno pitanje i oni ne bi otišli. Efekat rada inspekcijskih službi je slab, ali on nije vezan samo za broj zaposlenih. Ako oni ne promijene način rada i funkcionisanja i ako ih država ne natjera da rade svoj posao, nikakva administrativna mjera ne može tu pomoći – kaže Savić.
On naglašava da nije loše to što postoji ograničenje da se može zapošljavati do 70 procenata ljudi koji odu u penziju. Ovakve mjere su više psihološkog karaktera, jer niko nema mogućnosti da do kraja iskontroliše da li je sve i ispoštovano. Vlasti svake zemlje, pogotovo ovih u tranziciji, mogu da urade šta hoće i nijedan zakon i nijedna mjera ih ne mogu natjerati da urade drugačije, smatra profesor Ljubodrag Savić.
Izvor: Politika
Promjena se odnosi na zaposlene u javnom sektoru – ukupno ih ima oko 650.000 (tri četvrtine ovog broja prima platu iz budžeta republike ili lokalne samouprave, a jedna četvrtina od preduzeća u državnom vlasništvu).
Izmjenom Zakona o budžetskom sistemu predviđena je fleksibilnija kontrola zapošljavanja u javnom sektoru shodno potrebama za kadrovima. Drugim riječima, uvodi se malo fleksibilniji sistem, uz određeno ograničenje u zapošljavanju, umjesto dosadašnjeg sistema kontrole, odnosno principa da za svakog novozaposlenog mora da se dobije odobrenje vladine komisije.
Na primjer, ako je 10 zaposlenih u jednoj ustanovi napustilo tu ustanovu tokom protekle godine, maksimalan broj novozaposlenih na neodređeno vrijeme može biti sedam, bez prethodne saglasnosti vladine komisije. Za sve preko tog broja biće im potrebno odobrenje vlade, dok za zapošljavanje pripravnika neće imati ograničenja. Uslov za korisnike javnog novca jeste ako se odluče da otvaraju nova radna mjesta – kvalitet usluga mora biti unapređen.
Sedmogodišnja zabrana zapošljavanja u javnom sektoru u široj javnosti bila je popularna mjera, jer se obično smatra da previše ljudi radi za državu i da je, ako već nema otpuštanja, racionalno da se bar ograniči zapošljavanje. Mjera je trebalo da bude privremena i da važi u 2014. i 2015, za vreme fiskalne konsolidacije, ali je više puta u dogovoru sa MMF-om produžavana.
Prema računici bivšeg člana Fiskalnog savjeta Vladimira Vučkovića, ukupan broj zaposlenih, za stalno i na određeno u javnom sektoru smanjen je za čak 85.000. Broj zaposlenih u državnom sektoru Srbije trenutno nije previsok, čak je i manji nego u uporedivim zemljama centralne i istočne Evrope.
Kao mjera za poređenje uzima se broj zaposlenih u budžetskom sektoru na 100 stanovnika. Kod nas za državu radi manje od sedam zaposlenih na 100 stanovnika, a u okruženju je to najčešće više od osam.
Fiskalni savjet je prethodnih godina preporučivao da se mora kontrolisano izaći iz mjere zabrane zapošljavanja jer već postoji manjak zaposlenih u ključnim dijelovima javnog sektora, poput zdravstva, inspekcijskih službi, važnih organa koji nemaju stručnjake koji će pisati zakone ili sarađivati sa EU i slično. Najveći odliv kadrova desio se u zdravstvu, a pogođeni su bili i drugi važni sistemi – sektor bezbjednosti i obrazovanja.
Prema analizi Fiskalnog savjeta u periodu 2013–2018. više od 10.000 ljudi je napustilo zdravstveni sektor. U strukturi dominira nemedicinsko osoblje (smanjenje za 6.000 ljudi), ali je primjetan odliv zabilježilo i medicinsko osoblje (pad za oko 4.000).
Iz sektora bezbjednosti u istom periodu otišlo je skoro 8.000 ljudi – 5.000 iz Ministarstva unutrašnjih poslova (dominanto uniformisana lica, manji dio administrativnog osoblja) i oko 3.000 iz Ministarstva odbrane.
Ljubodrag Savić, profesor Ekonomskog fakulteta, naglašava da je zabrana zapošljavanja ipak davala mogućnost da se ljudi angažuju uz saglasnost vladine komisije. Ne treba gubiti iz vida da je dosta ljudi radilo na povremenim i privremenim poslovima. Savić se nada da će doći vrijeme da se imaju odgovorne vlade koje će da zapošljavaju onoliko ljudi koliko im treba.
– Za mene nije najvažnije koliki je broj zaposlenih u javnom sektoru. Mnogo je važniji efekat rada tih ljudi i kakvu uslugu mi kao građani dobijamo od javnog sektora. Niko državu nije onemogućavao da primi ljude koji su potrebni. Zato i postoji vladina komisija. Država nije mogla da zabrani ljekarima da idu u inostranstvo, ali je mogla da im obezbijedi pristojne plate, specijalizacije i riješi stambeno pitanje i oni ne bi otišli. Efekat rada inspekcijskih službi je slab, ali on nije vezan samo za broj zaposlenih. Ako oni ne promijene način rada i funkcionisanja i ako ih država ne natjera da rade svoj posao, nikakva administrativna mjera ne može tu pomoći – kaže Savić.
On naglašava da nije loše to što postoji ograničenje da se može zapošljavati do 70 procenata ljudi koji odu u penziju. Ovakve mjere su više psihološkog karaktera, jer niko nema mogućnosti da do kraja iskontroliše da li je sve i ispoštovano. Vlasti svake zemlje, pogotovo ovih u tranziciji, mogu da urade šta hoće i nijedan zakon i nijedna mjera ih ne mogu natjerati da urade drugačije, smatra profesor Ljubodrag Savić.
Izvor: Politika
