Vuk Terzić - Svijet koji vidim i svijet koji želim
Učenički radovi - Konkurs ,,Semberskih novina" - MALI NOVINAR
Svijet koji vidim i svijet koji želim
Svijet koji danas vidim često djeluje kao „vječito zarobljeni, beskrajni vrtlog svakodnevnih obaveza, puko preživljavanje od danas do sutra“. To je najuočljivije u tihom iscrpljivanju radničke klase, ljudi koji pokreću svijet, ali se prema njima često odnose kao prema običnim dijelovima ogromne mašine. Okruženi smo sistemima koji zahtijevaju našu poslušnost, gdje nas ekonomski pritisci i osnovna potreba za preživljavanjem, primoravaju na iste radnje i to je jedan ciklus koji se ponavlja, bez obzira na to ko je na vlasti. U takvoj stvarnosti, pojedinac lako „gubi sopstveni identitet pred društvom“, neumorno radeći za verziju uspjeha koju je definisao neko drugi. Govore nam da je naša svrha određena našom produktivnošću, što nas ostavlja u stanju “pasivnog nihilizma”, u kojem se moramo zapitati: ako se ciklus rada i borbe nikada ne završava, da li je ijedan naš individualni napor zaista bitan? Nažalost, svijet u kome živimo postao je nakaradan. To je svijet u kome vlada zakon jačeg, svijet u kome pošten, radan čovjek živi na društvenim mariginama, već odavno ubijen u pojam, zastrašen i bez volje i snage da nešto promijeni. Čekajući neko bolje sutra koje će svanuti bez našeg zalaganja, postali smo prodane duše koje će dati svoj glas za sitne pare, pravdajući se time da ništa ne možemo promijeniti.
Kada razmišljam o svijetu kojem težim, često pomislim na Morovu Utopiju. Ipak, kao realista, prepoznajem vidljivu manu Morove vizije, ona podrazumijeva savršenstvo koje zanemaruje haotičnu, individualističku prirodu čovječanstva. Morova Utopija pretpostavlja da će svi željeti iste stvari. Ali, u stvarnosti, svijet koji ignoriše sukobljene interese ljudi nije raj, to je kruti kavez koji “puca” onog trenutka kada se neko usudi da bude drugačiji. Iz ruševina sopstvene istorije učimo da savršenstvo nije samo nemoguće, već , možda, i nepoželjno. Svijet bez konflikta je svijet bez rasta.
Svijet kojem težim je na početku bio sličan Morovoj viziji, ali vremenom sam se suočio sa realnošću da smo svi različiti, drugačije gledamo na život, uspjeh ne mjerimo po istom. Nekom je dovoljno da ima krov nad glavom dok drugi ostaju nezasiti i pored najveće udobnosti i komfora. Ja težim ka tome da u životu nađem svoju vrstu uspjeha, na koji ću biti ponosan. Ne smatram da čovjek treba da se zadovolji samo sa jednim, ali takođe ne treba cijeli život da provede žudeći za načinom života koji mu je neko drugi nametnuo.
Postoji duboka moć u spoznaji da nam „budućnost nije data; to je nešto što moramo sami preuzeti“. Smisao nije nešto što nas čeka spremno u savršenom Utopijskom društvu; to je nešto što kujemo u žaru sopstvenih borbi. Čak i ako nam trenutak u kojem živimo ponekad djeluje besmisleno, moramo imati na umu da je svaki “komfor” u kojem danas uživamo - moderna medicina, pravo glasa, mogućnost globalne komunikacije , plaćen „uzaludnim“ borbama ljudi koji su živjeli prije nas. Oni su vjerovatno osjećali da vrijeme guta njihov trud, a ipak je njihova istrajnost izgradila temelje naše sadašnjosti. To je suština mog “optimističnog nihilizma”, razumijevanje da upravo zato što ništa nije bitno na kosmičkom nivou, taj mali, mukotrpni napredak koji ostvarujemo za sljedeće generacije, postaje najvažnija stvar koja postoji.
Vuk Terzić, Tehnička škola ,,Mihajlo Pupin" Bijeljina
Svijet koji danas vidim često djeluje kao „vječito zarobljeni, beskrajni vrtlog svakodnevnih obaveza, puko preživljavanje od danas do sutra“. To je najuočljivije u tihom iscrpljivanju radničke klase, ljudi koji pokreću svijet, ali se prema njima često odnose kao prema običnim dijelovima ogromne mašine. Okruženi smo sistemima koji zahtijevaju našu poslušnost, gdje nas ekonomski pritisci i osnovna potreba za preživljavanjem, primoravaju na iste radnje i to je jedan ciklus koji se ponavlja, bez obzira na to ko je na vlasti. U takvoj stvarnosti, pojedinac lako „gubi sopstveni identitet pred društvom“, neumorno radeći za verziju uspjeha koju je definisao neko drugi. Govore nam da je naša svrha određena našom produktivnošću, što nas ostavlja u stanju “pasivnog nihilizma”, u kojem se moramo zapitati: ako se ciklus rada i borbe nikada ne završava, da li je ijedan naš individualni napor zaista bitan? Nažalost, svijet u kome živimo postao je nakaradan. To je svijet u kome vlada zakon jačeg, svijet u kome pošten, radan čovjek živi na društvenim mariginama, već odavno ubijen u pojam, zastrašen i bez volje i snage da nešto promijeni. Čekajući neko bolje sutra koje će svanuti bez našeg zalaganja, postali smo prodane duše koje će dati svoj glas za sitne pare, pravdajući se time da ništa ne možemo promijeniti.
Kada razmišljam o svijetu kojem težim, često pomislim na Morovu Utopiju. Ipak, kao realista, prepoznajem vidljivu manu Morove vizije, ona podrazumijeva savršenstvo koje zanemaruje haotičnu, individualističku prirodu čovječanstva. Morova Utopija pretpostavlja da će svi željeti iste stvari. Ali, u stvarnosti, svijet koji ignoriše sukobljene interese ljudi nije raj, to je kruti kavez koji “puca” onog trenutka kada se neko usudi da bude drugačiji. Iz ruševina sopstvene istorije učimo da savršenstvo nije samo nemoguće, već , možda, i nepoželjno. Svijet bez konflikta je svijet bez rasta.
Svijet kojem težim je na početku bio sličan Morovoj viziji, ali vremenom sam se suočio sa realnošću da smo svi različiti, drugačije gledamo na život, uspjeh ne mjerimo po istom. Nekom je dovoljno da ima krov nad glavom dok drugi ostaju nezasiti i pored najveće udobnosti i komfora. Ja težim ka tome da u životu nađem svoju vrstu uspjeha, na koji ću biti ponosan. Ne smatram da čovjek treba da se zadovolji samo sa jednim, ali takođe ne treba cijeli život da provede žudeći za načinom života koji mu je neko drugi nametnuo.
Postoji duboka moć u spoznaji da nam „budućnost nije data; to je nešto što moramo sami preuzeti“. Smisao nije nešto što nas čeka spremno u savršenom Utopijskom društvu; to je nešto što kujemo u žaru sopstvenih borbi. Čak i ako nam trenutak u kojem živimo ponekad djeluje besmisleno, moramo imati na umu da je svaki “komfor” u kojem danas uživamo - moderna medicina, pravo glasa, mogućnost globalne komunikacije , plaćen „uzaludnim“ borbama ljudi koji su živjeli prije nas. Oni su vjerovatno osjećali da vrijeme guta njihov trud, a ipak je njihova istrajnost izgradila temelje naše sadašnjosti. To je suština mog “optimističnog nihilizma”, razumijevanje da upravo zato što ništa nije bitno na kosmičkom nivou, taj mali, mukotrpni napredak koji ostvarujemo za sljedeće generacije, postaje najvažnija stvar koja postoji.
Vuk Terzić, Tehnička škola ,,Mihajlo Pupin" Bijeljina
