Kažu da treba da zažmirimo da bismo vidjeli svijet onakvim kakvim ga želimo. Ali ja ga gledam pravo u oči, čak i kada te oči suze od onoga što vide. Moj vid nije samo crnilo, on je paleta svega što čovjek može da podnese. Vidim svijet koji je umoran od sopstvene surovosti, ali i onaj koji u sebi čuva miris pokošene trave i odjek našeg djetinjstva. Pamtim vrijeme kada su najveći problemi bili poderana koljena i kada je svijet mirisao na sigurnost. Gdje je nestala ta vjera?

Danas vidim svijet spušten pod uglom od 45 stepeni, svi gledamo u svoje telefone, tražeći život u pikselima dok nam onaj pravi, krvavi i stvarni, izmiče. Gledamo tuđe navodno savršene živote, a ne vidimo psa lutalicu koji drhti ispred naših vrata, niti dijete koje čeka na zagrljaj koji miriše na dom. Vidim kukavice, kojima je lakše da spuste glavu i palcem sklone tuđu muku sa ekrana, nego da zaista pruže ruku. Dok priroda cvjeta, mi često stojimo u mjestu. „Šteta što se u proljeće ne budi i ljudskost“, pomislim svaki put kada prođem pored nekoga kome je potrebna pomoć, a dobije samo tišinu. Vidim hladne bolničke hodnike gdje nada zavisi od aparata. Najteža nepravda koju sam osjetila je onaj trenutak kada nauka nemoćno spusti ramena, a mi zbog neke okrutne bolesti prerano izgubimo osobu koja je bila naš korijen i naš mir. Taj prazan prostor za stolom koju nikakva mašta ne može popuniti, to je stvarnost. Ali baš tu, gdje nepravda postaje preglasna, ja donosim svoju odluku.

Kao što je Branko Miljković rekao „Ubi me prejaka reč“, mene ubija prejaka tišina onih koji bi mogli da pomognu, a neće. Moja želja da sutra budem advokat nije jurenje za karijerom. To je moj rat protiv te tišine. Želim da budem glas za sve one „naivne“ za koje je Desanka Maksimović tražila pomilovanje: „Tražim pomilovanje za naivne, za one što su na prvi pogled poverovali i prvom osmehu se predali.“ Želim da budem neko na koga se slabi oslone kada svi ostali okrenu glavu. Moj cilj je da sutra, kada izađem iz sudnice, barem jedna osoba kaže: “Neću više da ćutim.“ Svijet koji želim je onaj u kojem su porodice na okupu, gdje bolest ne prekida djetinjstva i gdje dobrota ponovo postaje naša najveća snaga. Želim svijet u kojem će ljudi, kako kaže  Selimović, “biti pažljiviji jedni prema drugima, jer svi nosimo neki teret koji drugi ne vide.“ Ali dok gledam u tu budućnost, shvatam najvažniju istinu. Da odrastamo u bajnom svijetu iz snova, u savršenstvu bez ijednog trna, ko bi mi danas zapravo bili? Ovaj nesavršeni svijet nas natjera da pronađemo snagu za koju nismo znali da postoji u nama.

​Gubitak me naučio vrijednosti ljubavi, a nepravda me naučila vrijednosti borbe. Pouka je moj štit, ne tražim svijet bez ožiljaka, jer me je upravo ovaj ovakav napravio hrabrom i jakom. Svijet se ne mijenja palcem na ekranu, već kičmom koja se ne savija pred nepravdom. Možda ovaj svijet nije bajka, ali ja sam odlučila da u njemu ne budem samo posmatrač, nego ona koja pravi put. Moja hrabrost je moj jedini istinski lijek koji je svima potreban.