Učenički radovi pristigli na konkurs ,,Semberskih novina" - MALI NOVINAR - Jedan od tri najbolja rada

Svijet koji vidim i svijet koji želim

Kakav je zapravo to svijet koji danas vidimo? Kada bismo danas anketirali ljude na ulici, šta mislite kakav bi njihov odgovor bio na ovo pitanje?

Kada bismo pitali staricu od osamdeset godina, vjerovatno bi nam pričala o nekom sigurnijem i mirnijem vremenu. Bilo je to vrijeme u kome su ljudi razmjenjivali informacije odlaskom jednih kod drugih ili preko pisama, a ne preko malih svemoćnih uređaja, na kojima je dostupno apsolutno sve, od lijepih i korisnih informacija do najstrašnijih i najmračnijih. Vjerovatno bi nam pričala o domaćoj pogači i brašnu iz vodenice, o zimnici i mirisima kolača ručno pravljenih, pečenih na čuvenom smederevcu.

Za današnjicu, ona bi rekla da je mnogo drugačija od one prije. Mnogo smo udaljeniji, postali smo veći materijalisti, manje empatični, kao da je sivilo gradskog betona uticalo na sivilo u dušama, umjesto zelenila. Ipak, ako bismo pitali jednog prosječnog studenta o svijetu oko njega, rekao bi da je život prije fakulteta bio bezbrižniji i mirniji, da se danas svodi sve na položene i nepoložene ispite, neprospavane noći, nove i stare ljubavi, a posebno na čekanje vikenda i odlaska kući na maminu domaću supu. Ako ga pitate za svijet izvan njegovog, reći će da je sve mnogo komplikovanije od onog kako nam se čini, od ljubavi, od posla, politike i zapravo svih društveno-socijalnih dešavanja. Svako od njih bi iznio mišljenje o svemu, popločano sopstvenim iskustvima i emocijama.

Sada bih da kažem nešto iz ugla jedne šesnaestogodišnjakinje, to jeste, kako ja vidim današnji svijet, a kakav uistinu želim da jeste. U svijetu u kom danas živimo, svjesni smo da nije sve idealno. Mnogo je nepravde, nemaštine, bolesti, mržnje i ratova. Da li smo pak sami krivi za tako nešto ili nam je sve to nametnuto, na to ne znam odgovor, ali znam da svijet u kom trenutno živim nije baš idealan, ali zar savršenstvo i nije kao jing i jang? Razumijem da mora da postoji i to negativno, ali ne bih voljela da crno nadvlada bijelo. Kao što ne bih voljela da beton nadvlada zelenu poljanu. Priroda nam je dala sva svoja bogatstva na korišćenje, a mi to pak ne znamo da iskoristimo na pravi način. Zar svijet ne bi bio ljepši kad bi umjesto oronulih zgrada, bilo puno visokog drveća, cvijeća, manje automobila, a više čistog vazduha? Manje ljudi u žurbi sa slušalicama u ušima i telefonima u rukama, sa nervoznim telefonskim pozivima. Kada bismo samo malo usporili i sve to zamijenili slušanjem cvrkuta ptica, mirisom procvjetalog drveća i lala, svježe pokošene trave, zar ne mislite da bi bilo manje stresa, nervoze i svađa, manje galame na ulici i nervoznih mama koje viču na svoju djecu dok se bezbrižno igraju u parku? Mislim da je sve ovo moguće, kada bi svako krenuo od sebe, od malih promjena za koje mislimo da nisu značajne, kao kada nakon par redovnih treninga izgubimo koji kilogram ili onu dosadnu bubuljicu nakon nekog tretmana, nijedna od tih promjena nije mala, a ni beznačajna. Svaka sitna promjena vodi ka ljepšem i boljem svijetu. Za početak, da svako pokupi za sobom smeće, pomogne na ulici nepoznatom čovjeku u nevolji, prevede onu osamdesetogodišnju baku, s početka teksta, preko ulice i pomogne joj da prenese kese sa pijace do ulaza u dvorište ili podijeli mjesto pod kišobranom na semaforu sa osobom koja stoji pored, dok okolo pljušti kiša. 

 Ako ipak, neke „više“ sile, ne dozvole mirniji život i budućnost, onda nam možda preostaje da dok bivstvujemo na zemlji, olakšamo sebi život onoliko koliko je to u našoj moći, baš kroz ove male, sitne, nebitne stvari. Davno je Sokrat rekao „tajna sreće, koju vidite, ne nalazi se u traženju više, već u razvoju sposobnosti za uživanjem u manjem.“ Mislite o tome.

Snežana Despotović, Gimnazija ,,Filip Višnjić" Bijeljina