Učenički radovi pristigli na konkurs ,,Semberskih novina" - MALI NOVINAR - Jedan od tri najbolja rada

Svijet koji vidim i svijet koji želim

Svijet koji vidim često me zaboli više nego što sam spremna priznati. To nije bol koja se vidi, nego ona tiha, koja se skuplja u meni dok gledam ljude oko sebe i pitam se gdje smo se izgubili. Kao da smo, trčeći za životom, zaboravili kako se zapravo živi i osjeća.

Vidim oči koje više ne sijaju. Vidim osmijehe koji su tu samo da sakriju umor i razočaranje, kao da smo naučili da glumimo sreću, jer je lakše nego reći da nismo dobro. Ulice su pune ljudi, ali nikada nije bilo više samoće. Toliko je tišine između riječi, toliko neizgovorenih osjećanja koja ostaju zarobljena u nama, jer pomislimo, tako je najbolje.

Najviše me boli ravnodušnost. Prolazimo jedni pored drugih kao stranci, iako nosimo iste strahove i iste želje. Vidimo nečiju tugu, ali skrenemo pogled. Čujemo nečiji vapaj, ali se pravimo da ga nismo čuli. Kao da smo se navikli na tuđu bol, kao da više ništa ne može istinski da nas dotakne.

Ponekad mi se čini da smo zamijenili ono najvažnije za nešto prolazno. Trčimo za novcem i uspjehom, a usput gubimo ljude. Gubimo zagrljaje, iskrene razgovore, male trenutke koji zapravo čine život, gubimo sebe. Zaboravljamo da sreća nije u velikim stvarima, nego u sitnicama koje često ne primjećujemo.

Često se zapitam kada smo postali ovako hladni. Kada smo prestali vjerovati jedni drugima i počeli sumnjati u sve?  Kada je iskrenost postala rijetkost, a površnost svakodnevnica, kao da smo izgradili zidove oko sebe, misleći da će nas zaštititi, a zapravo su nas samo udaljili od drugih.

Ali uprkos svemu, u meni i dalje postoji svijet koji želim. Svijet u kojem ljudi zastanu jedni zbog drugih. Svijet, u kojem nije teško biti dobar i u kojem se emocije ne kriju. Želim svijet u kojem mogu nekoga pitati “jesi li dobro?” i stvarno saslušati odgovor, a da mi taj neko ne klimne glavom, jer tako je naučen da treba da uradi.

Želim svijet u kojem niko ne mora sakrivati suze. U kojem je u redu biti slab, jer to znači da osjećamo. Svijet u kojem se bol dijeli, a sreća umnožava. Svijet u kojem dijete, bez obzira na sve, može odrastati bez straha i bez potrebe da dokazuje svoju vrijednost.

Želim svijet u kojem će ljudi ponovo naučiti voljeti iskreno. U kojem će zagrljaj imati veću vrijednost od bilo čega materijalnog. U kojem će riječi značiti nešto, a ne biti samo prazne.

I najviše od svega, želim svijet u kojem niko neće zaspati sa osjećajem da je sam. Svijet u kojem će svako imati nekoga kome može reći šta ga boli, bez straha da će biti osuđen ili neshvaćen, jer ponekad je dovoljno samo da nas neko čuje da bismo se osjećali manje izgubljeno.

Možda taj svijet djeluje daleko, ali vjerujem da počinje od mene. Od tebe. Od svih. Od jedne riječi, jednog pogleda, jednog malog djela, jer iako je svijet koji vidim često hladan, svijet koji želim daje mi nadu. I dok god imam tu nadu, znam da postoji šansa da jednog dana zaista živimo u svijetu kakav zaslužujemo.