Bijeljina, grad bogate i raznovrsne prošlosti, uvijek na raskršću različitih uticaja, iznjedrio je brojne poznate ličnosti, čija su mjesta okupljanja bile i tadašnje bijeljinske kafane. Kafana u Bijeljini tada nije bilo brojčano kao što ih ima danas, ali su u njima razmjenjivana iskustva, nastajale ideje, zaključivani mnogi poslovi, družilo se i veselilo. 

Te kafane više ne postoje, ali postoji sjećanje na njih, priče, fotografije, pisani tragovi i podaci o njihovom nastanku,  na osnovu kojih se može steći slika o tome kako je taj segment društvenog života u Bijeljini nekada funkcioniso. Te priče i danas žive u sjećanjima Bijeljinaca. 

Za kafane se sa razlogom kaže da su duša jednog grada. One su svjedok mnogih velikih trenutaka. Stoga je sasvim sigurno da one iz minulog vremena zaslužuju da se njeguje sjećanje na njih i da ono bude sačuvano za sadašnje i buduće generacije, koje znaju i znaće za neka vjerovatno vizuelno i po nazivima modernija mjesta za izlaske, ali sasvim sigurno sa mnogo manje ili gotovo nikako emocija i duše, i bez svakodnevne mjere po ustaljenom receptu i ritualu, toj tradiciji o kojoj i te kako treba voditi računa.



U periodu kada su u Bijeljini umjesto hanova nastajale kafane, u različitim dijelovima grada bilo ih je mnogo sa različitim nazivima, a svaka od njih bila je jedinstvena po gostima, pićima i običajima. Najbrojniji gosti uglavnom su bili penzioneri, koji su u prijepodnevnim časovima prelistavali uredno sortiranu dnevnu štampu, ali i profesori, zanatlije, advokati, službenici, sportisti. Ono što je tim mjestima davalo poseban duh i pečat jesu boemi koji su ih posjećivali.  

Neke od brojnih poznatih kafana u Bijeljini bile su: „Korzo“, na mjestu gdje je sada zgrada Narodne biblioteke „Filip Višnjić“, „Volga“, „Kesong“, „Radnik“, u kojoj je radio čuveni Mujaga Hajrić, kafana Mitropolije u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve.
Gradska kafana, koja je otvorena 1910. godine, kada je izgrađena zgrada opštine, radila je više od sedamdeset godina. Nalazila se u prizemlju desnog krila zgrade opštine. U njoj su se okupljali svi viđeniji ljudi grada i sela. Bila je simbol grada, ali, nažalost, nije sačuvana u funkciji koju je imala u prošlosti.

Čuvena Džaferova kafana, koju je držao Cvjetko Anastasijević, zvani Džafer, i u koju je često navraćao bijeljinski slikar i profesor Milenko Atanacković, nalazila se u današnjoj Ulici Miloša Obilića, prema željezničkoj stanici. Kod Džafera su se okupljali bijeljinski intelektualci, profesori Gimnazije, glumci Amaterskog pozorišta „Scena“.

Jedna od najčuvenijih, dugi niz godina bila je Kafana ,,Zvijezda”, koja se ubraja u najstarije ugostiteljske objekte ovog tipa u gradu. „Zvijezda“ je nastala negdje oko 1865. godine, a njen vlasnik zvao se Đoko Petrović, otac Save Petrovića zvanog Savo Zvijezda. Savo Zvijezda taj nadimak je dobio po nazivu kafane koja je kasnije nastala na istim temeljima i mjestu, oko 1871. godine, kada je sagrađena Srpska pravoslavna crkva Svetog Velikomučenika Georgija. 

Ta nova „Zvijezda“ na starim temeljima, bila je važno mjesto - sastajalište viđenijih bijeljinskih trgovaca, zanatlija, veleposjednika. U njoj su se sastajali i crkveni odbornici, naročito u vrijeme pazarnih dana i crkvenih vašara koji su se održavali u gradu o Svetom Panteliji i Svetom Dimitriju.

Dok je stara „Zvijezda“ imala sprat sa musafir odajama, gdje su odsjedali putnici namjernici, a u svakoj sobi je, pored ležaja od gvozdenog kreveta, gost na raspolaganju imao i stojeći gvozdeni umivaonik, lavor, bokal sa vodom za piće, peškir, nova „Zvijezda“ imala je 1.600 metara kvadratnih, dvije sale između kojih su bila harmonika vrata. Uvijek je bilo društvenih aktivnosti, tako da se može reći da je ova kafana bila mjesto mnogih važnih događaja iz istorije grada. Tako je 1899. godine na inicijativu viđenijih građana i vjernika u njoj održana Osnivačka skupština Srpskog crkvenog pjevačkog društva „Srbadija“ u kojem je bilo oko 40 muških i ženskih glasova.

Kafana je postojala i radila gotovo jedan vijek.

Među onima koje su ostale u sjećanju jeste i neugledna Sokina kafana, u blizini željezničke stanice, čiji su gosti uglavnom bili putnici, koji su tu, dok čekaju, mogli i da dremnu. 

Kafane, kao i ljudi, imaju svoju prošlost, sadašnjost, a neke možda i budućnost - sa novim nazivom, izgledom i nekim novim gostima, koji će se smjenjivati, a od kojih se, u skladu sa današnjim načinom života, mnogi vjerovatno ni neće vratiti na baš to mjesto, po baš tu „svoju mjeru“ za svaki dan. Zato je lijepo znati o prošlosti Bijeljine kada je u tom kafanskom životu grada sve imalo neki nepisani red -  ko dolazi, gdje može sjesti, šta će naručiti. Pijanima, maloljetnicima i nepristojnima ulaz je bio zabranjen. Čini se da je tada organizovanje slobodnog vremena bilo skromnije i jednostavnije nego danas, ali se ne može poreći da je bilo smislenije i sadržajnije nego danas. Zato je važno da te priče žive, makar u sjećanjima.           

---

Semberske novine / Semberija info / D. Nenadović