SAVO CVIJETINOVIĆ PRIPREMA ČETVRTU ZBIRKU POEZIJE
Moje pjesme su poznatije od mene
Prije četiri godine u Semberskim novinama zapisali smo: „Savo Cvijetinović jedan je iz plejade savremenih pjesnika koji svojim glasom slika ono što dušom poete opazi. Još u osnovnoj školi nastala je njegova prva pjesma. Od tada, evo tridesetak godina kako iz vrela poezije Save Cvjetinovića ne prestaju izvirati stihovi njegovih pjesama“. Četiri godine potom, povodom najave četvrte zbirke poezije ponovo smo razgovarali sa njim.
-Ja sam jedan spontan čovjek, živim kao sav normalan svijet i trudim se da nikoga ne povrijedim. Sve što mi se događa nastojim da gledam kroz poeziju i na jedan religiozan način tako da sam jednako zahvalan Bogu na svemu što mi je i dao i uzimao. Priznaćete to je u današnje vrijeme malo primitivno ali eto ja sam neko ko nije baš slijepi sljedbenik ovog vremena. Kao pjesnik smatram da nisam popularan niti to, iskreno, nastojim biti. Moje pjesme su poznatije od mene“, rekao je za „Semberske novine“ Savo Cvijetinović dodavši da su njegove pjesme čitane mnogo više zahvaljujući društvenim mrežama nego knjigama. Ljubitelji njegovih stihova imaju priliku svakodnevo čitati Savine pjesme na njegovom fejsbuk profilu. Do sada je objavio tri zbirke poezije: „Lepota zgaženog cveta“ (2020), „Smisao u besmislu“ (2021) i „Snovi od nenadanja“ (2022), a u toku je priprema i četvrte zbirke sa oko 150 pjesama.
Prema njegovim riječima, kultura i umjetnost nazaobilazne su stavke svakog organizovanog društva koje pred sobom ima jasne ciljeve i pravce svoga razvoja. Kultura i umjetnost moraju biti iznad bilo koje politike, nacije, ideologije kako bi ih na sebi svojstven način propitivale i unapređivale. A šta je kultura za Savu Cvijetinovića?
-Ja i dalje ne umijem da kažem šta je tačno kultura. Ali mislim da znam šta je nekultura. Nekultura je nasilje. Nekultura je rijaliti koji gledamo i, nažalost, živimo od jutra do mraka. Nekultura je ono što nam ugrožava moral i ljudsko dostojanstvo. Nekultura je i sve ono što se radi isključivo i jedino zbog novca. Ja doprinos afirmaciji i snaženju kulture dajem na svoj način a neko će nekad suditi o mojoj ulozi u cijelom tom procesu“, istakao je Cvijetinović.
Kroz svoje pjesme Savo Cvijetinović govori o Bogu, otadžbini i porodici. Vrlo često, sa preciznošću apotekarske (ili zlatarske!) vage poseže za dvosmislenim pjesničkim slikama i frazama kako bi svojim stihovima dao potrebnu dozu humora i izmamio osmjehe na licima čitalaca nudeći im jedan novi pogled na temu onoga što svojom pjesmom dohvaća.
-Živimo u vremenu kad svaki čovjek sanja o brzom i nezasluženom uspjehu. A ja sam i generacijski i sudbinski neko ko je u životu sve plaćao životom i shvatio sam da je uspjeh relativna stvar. Ja sam timski igrač i ništa od svega što sam postigao ne smatram ličnim uspjehom. Jer, ako nema inspiracije neće biti ni pjesme, da nema čitalaca ne bi bilo ni žive poezije a da nema Boga ne bi bilo ničega; znači, ako ima uspjeha on je zajednički. Danas se sve nekako svodi na jednog čovjeka: u državi, u stranci, u firmi, u svijetu... porodice se svode na jedno dijete, sve je u znaku jedne osobe. Nema više trajnih tekovina, sve se svelo na upotrebnu vrijednost. Potrošačko društvo potroši sve, pa i čovjeka. Nismo više cjelina ni u rođenoj kući. Lako nas je slomiti i oteti. Kao kada zvijeri napadnu cjelinu-krdo i ne uspiju ništa da urade. A kad odvoje pojedinca iz cjeline e tad ga rastrgnu u sekundi. Mi smo svi puke jedinke. Porodica je ona osnovna ćelija a upravo ta ćelija nam je bolesna. A taj isti čovjek, pojedinac, ne misli na to hoće li ostati nešto nakon njega već se fokusira na to da sve što ima iskoristi za sebe dok je tu. A evo, kao što vidite mi pjesnici bezuslovno nastojimo da ostavimo nešto što će ostati kao pečat da smo mi kao narod živjeli u ovoj Semberiji i na Balkanu. Pjesme će ostati a narod k’o narod, sklon je svemu pa i migracijama“, zaključio je Savo Cvijetinović za „Semberske“.
Semberija info
Prije četiri godine u Semberskim novinama zapisali smo: „Savo Cvijetinović jedan je iz plejade savremenih pjesnika koji svojim glasom slika ono što dušom poete opazi. Još u osnovnoj školi nastala je njegova prva pjesma. Od tada, evo tridesetak godina kako iz vrela poezije Save Cvjetinovića ne prestaju izvirati stihovi njegovih pjesama“. Četiri godine potom, povodom najave četvrte zbirke poezije ponovo smo razgovarali sa njim.
-Ja sam jedan spontan čovjek, živim kao sav normalan svijet i trudim se da nikoga ne povrijedim. Sve što mi se događa nastojim da gledam kroz poeziju i na jedan religiozan način tako da sam jednako zahvalan Bogu na svemu što mi je i dao i uzimao. Priznaćete to je u današnje vrijeme malo primitivno ali eto ja sam neko ko nije baš slijepi sljedbenik ovog vremena. Kao pjesnik smatram da nisam popularan niti to, iskreno, nastojim biti. Moje pjesme su poznatije od mene“, rekao je za „Semberske novine“ Savo Cvijetinović dodavši da su njegove pjesme čitane mnogo više zahvaljujući društvenim mrežama nego knjigama. Ljubitelji njegovih stihova imaju priliku svakodnevo čitati Savine pjesme na njegovom fejsbuk profilu. Do sada je objavio tri zbirke poezije: „Lepota zgaženog cveta“ (2020), „Smisao u besmislu“ (2021) i „Snovi od nenadanja“ (2022), a u toku je priprema i četvrte zbirke sa oko 150 pjesama.
Prema njegovim riječima, kultura i umjetnost nazaobilazne su stavke svakog organizovanog društva koje pred sobom ima jasne ciljeve i pravce svoga razvoja. Kultura i umjetnost moraju biti iznad bilo koje politike, nacije, ideologije kako bi ih na sebi svojstven način propitivale i unapređivale. A šta je kultura za Savu Cvijetinovića?
-Ja i dalje ne umijem da kažem šta je tačno kultura. Ali mislim da znam šta je nekultura. Nekultura je nasilje. Nekultura je rijaliti koji gledamo i, nažalost, živimo od jutra do mraka. Nekultura je ono što nam ugrožava moral i ljudsko dostojanstvo. Nekultura je i sve ono što se radi isključivo i jedino zbog novca. Ja doprinos afirmaciji i snaženju kulture dajem na svoj način a neko će nekad suditi o mojoj ulozi u cijelom tom procesu“, istakao je Cvijetinović.
Kroz svoje pjesme Savo Cvijetinović govori o Bogu, otadžbini i porodici. Vrlo često, sa preciznošću apotekarske (ili zlatarske!) vage poseže za dvosmislenim pjesničkim slikama i frazama kako bi svojim stihovima dao potrebnu dozu humora i izmamio osmjehe na licima čitalaca nudeći im jedan novi pogled na temu onoga što svojom pjesmom dohvaća.
-Živimo u vremenu kad svaki čovjek sanja o brzom i nezasluženom uspjehu. A ja sam i generacijski i sudbinski neko ko je u životu sve plaćao životom i shvatio sam da je uspjeh relativna stvar. Ja sam timski igrač i ništa od svega što sam postigao ne smatram ličnim uspjehom. Jer, ako nema inspiracije neće biti ni pjesme, da nema čitalaca ne bi bilo ni žive poezije a da nema Boga ne bi bilo ničega; znači, ako ima uspjeha on je zajednički. Danas se sve nekako svodi na jednog čovjeka: u državi, u stranci, u firmi, u svijetu... porodice se svode na jedno dijete, sve je u znaku jedne osobe. Nema više trajnih tekovina, sve se svelo na upotrebnu vrijednost. Potrošačko društvo potroši sve, pa i čovjeka. Nismo više cjelina ni u rođenoj kući. Lako nas je slomiti i oteti. Kao kada zvijeri napadnu cjelinu-krdo i ne uspiju ništa da urade. A kad odvoje pojedinca iz cjeline e tad ga rastrgnu u sekundi. Mi smo svi puke jedinke. Porodica je ona osnovna ćelija a upravo ta ćelija nam je bolesna. A taj isti čovjek, pojedinac, ne misli na to hoće li ostati nešto nakon njega već se fokusira na to da sve što ima iskoristi za sebe dok je tu. A evo, kao što vidite mi pjesnici bezuslovno nastojimo da ostavimo nešto što će ostati kao pečat da smo mi kao narod živjeli u ovoj Semberiji i na Balkanu. Pjesme će ostati a narod k’o narod, sklon je svemu pa i migracijama“, zaključio je Savo Cvijetinović za „Semberske“.
Semberija info
